ILAN HALIMI I IZRAEL

25 veljače, 2006

Barbarsko ubojstvo Ilana Halimija u Francuskoj, koji je otet 21. siječnja, a čije je tijelo pronađeno 13. veljače 2006. trebalo bi nagnati sve Židove da shvate da se, danas, svaki pojedini Židov na svijetu nalazi na prvoj liniji fronta.

Kao što je bio slučaj prije 70 godina, svaki je pojedini Židov danas meta naših neprijatelja, koji ne propuštaju ni jednu priliku istaknuti kako je njihov cilj uništenje židovskog naroda. Od 1933. do 1945. godine neprijatelj je bila nacistička Njemačka. Danas je neprijatelj politički islam. Na njegove pozivi na jihad s ciljem uništenja Židova odgovorili su milijuni ljudi širom svijeta.

Među lekcijama iz Šoe/holokausta, postoji jedna, koja se gotovo nikada ne spominje. Ona kaže da je moguće, dapače, relativno jednostavno istrijebiti Židove. Sama činjenica da je Šoa/holokaust bila/bio moguć, dokazuje kako je moguće zbrisati Židove s karte svijeta - kako danas obećavaju iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad i lider Hamasa Khaled Mashal.

Priča o ubojstvu Ilana Halimija od strane bande francuskih muslimana donosi na površinu različite aspekte na koje možemo primijeniti lekciju iz ranijeg odlomka: prvo, tu su ubojice, koji su uživali i bili ponosni na 20-dnevno mučenje svog taoca. Ilan je umro je, od zadobivenih ozlijeda, na putu za bolnicu, nakon što je pronađen ostavljen da leži gol, vezan za drvo, u blizini željezničke postaje u pariškom predgrađu.

Ovaj dio priče slijedi određenu logiku. Naime, antisemitizam u većinski muslimanskim predgrađima Pariza i drugoh francuskih gradova nije više nikakva novost. Kao što je Nidra Poller napisala u Wall Street Journalu od 23. veljače:
Jedan od najalarmantnijih aspekata u ovom slučaju jest vjerojatna umiješanost rođaka i susjeda, izvan samog kruga bande otmičara, koji su znali za postojanje židovskog taoca i od kojih su neki i sami sudjelovali u mučenju.


Izgleda da su ubojice Ilana Halimija imali nekakve veze s Hamasom. U utorak, 21. veljače, francuski ministar unutarnjih poslova, Nicolas Sarkozy izjavio je da je policija, u stanu jednog od osumnjičenih, pronašla propagandni materijal, kojeg je publicirao Palestinian Charity Committee ili CBSP. European Jewish Press ovaj je tjedan objavio da je Izrael ovu organizaciju označio kao paravan za palestinske teroriste i da je ameirčka vlada još u kolovozu 2003. godine zamrznula njihove američke bankovne račune, optužujući ih za veze s Hamasom.

Halimijeva obitelj izjavila je da je francuska policija, kroz svih 20 dana trajanja Ilanovog zatočeništva, odbila razmotriti antisemitizam kao mogući motiv otmičara. Istražitelji su inzistirali da je ova otmica jedna od klasičnih otmica za novac i da, kao takva, život samog taoca ne dovodi u opasnost. Policija je odbila antisemitizam kao motiv i nakon što su, u svojim email i telefonskom porukama obitelji, njegovi otmičari u više navrata spominjali njegovo židovstvo, i u najmanje jednom od tih poziva recitirali Luran, dok su se, u pozadini, čuli Ilanovi krici u agoniji. Obitelj Halimi smatra da bi policija, da je priznala da je Ilan otet zato što je Židov, morala priznati i da je njegov život u neposrednoj opasnosti te, u skladu s tom činjenicom, i djelovati.

Slično kao i policija, i francuska je vlada čekala čitavih tjedan dana, nakon što je Ilan nađen s ranama i opekotinama na 80 posto svog tijela, s priznanjem da je u pitanju antisemitski napad. Prema medijskim izviješćima, francuska je vlada barem djelomično bila motivirana strahom od uzavrelih strasti francuskih muslimana, koji čine između 10 i 13 posto stanovništva, odnosno do 25 posto stanovništva mlađeg od 25 godina. No ipak, sada, kad je francuska vlada priznala da se radi o zločinu, koji je motiviran mržnjom prema Židovima, ona se ponaša odgovorno i daje sve od sebe da pronađe ubojice i osudi napad na francuske Židove.

Uz divljački antisemitizam Ilanovih ubojica i nespremnost francuskih vlasti da priznaju prirodu zločina, dok nije postalo prekasno, postoji još jedan aspekt, koji je neophodno spomenuti. To je službena izraelska reakcija na ovaj događaj. Ukratko, nije se dogodila ni jedna službena izraelska reakcija na otmicu, mučenje i ubojstvo Židova u Francuskoj, od strane muslimanske bande, koja da je otela, mučila i ubila zato što je Ilan bio Židov.

Ni jedan izraelski ministar, službenik, ili glasnogovrnik, nije osudio njegovo ubojstvo. Ni jedan izraelski vladin dužnosnik nije od francuske vlade zatražio pokretanje istrage o razlogu francuske policije da razmatra i antisemitizam, kao mogući motiv Ilanove otmice. Ni jedan izraelski dužnosnik nije otišao u Pariz, kako bi sudjelovao na Ilanovom pogrebu, ili komemoracijiu njegov spomen. Website izraelskog ministarstva vanjskih poslova nigdje ne spominje ubojstvo. Izraelsko veleposlanstvo u Parizu - a koje je bez veleposlanika već nekoliko mjeseci - samo je javno izrazilo svoju sućut Ilanovoj obitelji 23. veljače; 10 dana nakon što je Ilan pronađen na samrti. Sve u trenutku, kojeg francuski Židovi smatraju jednom od najtežih, koji ih je zadesio proteklih godina; kada je aliya (migracija u Izrael) iz Francuske, u tijeku prošle godine, porasla za 25%; i kad je Ilanova majka novinarima izjavila da se njen sin i sam spremao emigrirati u Izrael, štedeći novce za život u Izraelu.

Francuski su mediji, kako ističe Michelle Mazel u Jerusalem Postu od 23. veljače izvještavali o nedostatku reakcije izraelskih medija na ovaj događaj. Halimijevo ubojstvo nije se pojavilo u top TV vijestima, ili na prvim stranicama tiskanih medija. Nažalost, ovakva reakcija izraelske službene reakcije nije iznenađujuća. Danas, 24. veljače, prijelazna vlada pod vodstvom Kadime, baš kao i izraelski mediji, daje sve od sebe kako bi izraelsku javnost uspavala pred olujom, koja nas očekuje, uključujući tu i svakodnevne napade na južni Izrael Kasamima, izviješća o infiltraciji al Kaide u Gazi, Judeji i Samariji, dolazak Hamasa na vlast u Palestinskoj Samoupravi i iranske prijetnje nuklearnim uništenjem. Izraelska javnost, začarana Kadimom i medijima, ignorira stravnost i pravi se da ubojstvo Židova u Francuskoj nema nikakve veze s nama.

Stanje izraelskog društva sukladno je s Kadiminom ideologijom, koju je najbolje izrazila ministrica vanjskih poslova, pravosuđa i imigracije, Cipi Livni, prošli mjesec na konferenciji u Herceliji, kada je govorila o uvjetnom cionizmu. U svom je govoru Livni objasnila kako je međunarodni legitimitet Izraela uvjetan. Ako se ne uspostavi palestinska država na teritoriju Samarije, Judeje i Gaze, upozorila je, Izrael će izgubiti svoj legitimitet kao židovska država.

Tako za ministricu Livni, vršitelja dužnosti premijera Ehuda Olmerta, Shimona Peresa i ostatak rukovodstva Kadime, a za razliku od ostatka svijeta, židovski narod nema neotuđivo, prirodno pravo da postoji kao slobodan, suveren i neovisan narod u svojoj domovini. Za Kadimu, pravo židovskog naroda na samoodređenje u vlastitoj državi uvjetovano je pristankom naših neprijatelja na naše pravo da budemo ovdje.

Kadimin uvjetni cionizam dobro je ilustriran njihovom politikom u Judeji i Samariji po kojoj je jedini narod u Judeji i Samariji, s neotuđivim pravima, onaj arapski.

Naime Vlada, potpomognuta sudstvom, Židovima zabranjuje gradnju na područjima Judeje i Samarije, iako oni žele graditi na zemlji u židovskom vlasništvu. Danas, kako izjavljuje Moshe Rosenbaum, gradonačelnik of Beit Ela, čak i dobivanje dozvole za proširenje već postojeće kuće, ili dodavanje učionica na već postojeću školsku zgadu je gotovo nemoguće.

Istovremeno dok su vršitelj dužnosti premijera Olmert i ministar za unutarnju sigurnost Gideon Ezra u više navrata osudili Židove, koji su navodno posjekli maslinova stabla u Judeji i Samariji, nitko od njih nije reagirao da bi prekinuo uništavanje židovskih voćnjaka i nacionalnih šuma, a što svakodnevno sprovode Palestinci. U zadnjih nekoliko mjeseci, samo u blizini Gush Eciona, arapski vandali posjekli su tisuće stabala u židovskom vlasništvu. Nacionalne se šume prepuštaju uništenju. Vlada je isuviše zauzeta delegitimizacijom izraelskog prava na život u Judeji i Samariji pod cijenu ignoriranja izraelskih neprijatelja.

I tako, dok se napadi Kasamima multipliciraju i doh vođe Hamasa odlaze kod Ahmadinejada i ayatollaha Khamenaeija u Teheran, Olmert nas u srijedu uvjerava kako Hamas nije strateška prijetnja Izraelu.

Kada izraelska vlada sama tvrdi da židovska prava nisu sama po sebi prirodna i neotuđiva, već definirana i darovana od strane drugih, onda ni ne čudi vladino držanje u kojem ona ignorira ubojstvo Ilana Halimija.

Srećom i za Izrael i za svjetsko židovstvo, trenutačni lideri nisu naš jedini mogući izbor. Mi imamo i druge lidere, među njima i predsjednika Likuda Binyamina Netanyahua i bivšeg šefa glavnog stožera, unirovljenog generala Moshu Ya'alona. Obojica razumiju da su dvije najvažnije lekcije, koje Židovi moraju izvući iz holokausta da nikad ne smijemo nekom drugom dati ovlasti, legitimitet, ili snagu da definira tko smo mi i koja su naša prava i da smo mi svi odgovorni jedan za drugog.

U utorak je umirovljeni general Ya'alon, koji trenutno djeluje u Washington Institute for Near East Policy, došao u Jeruzalem govoriti na konferenciji o strateškim implikacijama Hamasovog preuzimanja Palestinske Samouprave. Ondje je Ya'alon objasnio što je, po njemu, ključ izraelske sigurnosti. Izrael ima, rekao je Ya'alon, sposobnost vojno poraziti svoje neprijatelje. Ali da bi Izrael bio u stanju poduzeti neophodne korake u dobivanju rata, koji je pokrenut za izraelsko uništenje, Izrael prvo mora prihvatiti činjenicu da imamo esencijalno i ničim uvjetovano pravo na našu zemlju i suverenost na njoj. Jednom, kad razumijemo da naša prava nisu nikim i ničim uvjetovana, onda ćemo i razumijeti da imamo obvezu ratovati protiv onih, koji rade na našem uništenju. Da bi Izrael opstao, mi se moramo vratiti našem neuvjetnom cionizmu.

Sir Martin Gilbert, jedan od najprominentnijih britanskih povjesničara za razdoblje Drugog svjetskog rata, rekao je da je zanimljiva činjenica o povijesti ta da se ona uvijek ponavlja.

Kao što je bio slučaj u Drugom svjetskom ratu, i danas je židovski narod u Izraelu i diljem svijeta meta za uništenje neprijatelju, koji teži svjetskoj dominaciji. Monstruozno ubojstvo Ilana Halimija samo je najnoviji signal ove uznemirujuće stvarnosti. Danas, kao i prije 70 godina, Židovi su napušteni od slabih lidera, koji odbijaju vidjeti opasnosti, koje dolaze.

Ali, ako naučimo lekcije iz povijesti i ako procijenimo naše mogućnosti, vidjet ćemo da se povijest ne mora ponavljati. U našoj je moći promijeniti smjer naše do sada previše puta ponavljane povijesti.

Ynet News
JPost
European Jewish Press
Adloyada
Un Unsealed Room

VATIKAN MUSLIMANIMA: PRAKTICIRAJTE ONO ŠTO PROPOVIJEDATE

24 veljače, 2006

Nakon potpore, koju je Vatikan dao muslimanima povodom objavljivanja Muhamedovih karikatura, Vatikan sada poziva islamske zemlje da recipročno pokažu više tolerancije prema svojim kršćanskim manjinama.

Rimokatolički čelnici izjavili su da muslimani imaju pravo biti bijesni ba zapadne medije, koji su objavili Muhamedove karikature iz danskih novina, uključujući i onu koja prikazuje Muhameda s turbanom u obliku bombe.

Nakon što je kritizirao i objavljivanje karikatura, ali i nasilne muslimanske prosvjede, koji su uslijedili, ovaj je tjedan Vatikan povezao ovaj problem s dugotrajnom zabrinutošću u svezi s pravima drugih religija u mislimanskim zemlja, koja su ograničena, ponekad i do ekstrema.

Vatikanski prelati izrazili su zabrinutost povodom ubojstva dvojice katoličkih svećenika - u Turskoj i Nigeriji. Turski su mediji smrt svećenika povezali s valom prosvjeda povodom objava Muhamedovih karikatura. Najmanje 146 kršćana i muslimana poginulo je u 5 dana muslimanskih pobuna u Nigeriji.
Ako mi svom narodu kažemo da nema pravo uvrijediti, onda moramo reći i drugima da nemaju pravo uništavati nas,
izjavio je, u Rimu, kardinal Angelo Sodano, vatikanski državni tajnik.
Uvijek moramo istaknuti naše zahtjeve za reciprocitetom u političkim kontaktima s vlastima u islamskim zemljama i, čak i više, za kulturnim kontaktima,
rekao je, za Corriere della Sera, vatikanski ministar vanjskih poslova, nadbiskup Giovanni Lajolo.

Reciprocitet - dozvoliti kršćanskim manjinama u islamskim zemljama jednaka prava, koja muslimani imaju u zapadnim zemljama, kao što je izgradnja bogomolja i slobodno prakticiranje svoje religije - je u središtu vatikanske diplomacije prema islamskim zemljama.

Vatikanska diplomacija tvrdi da je položaj kršćana u pojedinim islamskim zemljama daleko teži, nego položaj muslimana na Zapadu, o čemu se neprestano čuje iz usta zapadnih muslimana - npr. slučaj sa zabranom hijaba u francuskim državnim školama.

Saudijska Arabija zabranjuje svako javno izražavanje bilo koje religije osim islama i ponekad i uhićuje kršćane za privatno bogoslužje. Pakistan dozvoljava crkvama da djeluju, ali njegovi islamski zakoni de facto ugrožavaju kršćane i negiraju im mnoga prava.

Obje su dave često na meti UNHRC-a (BUnited Nations Human Rights Commission), a u svezi ugrožavanja religijskih sloboda.

"DOSTA OKRETANJA DRUGOG OBRAZA"

Papa Benedikt u onedjeljak je izrazio zabrinutost novom marokanskom ministru u Vatikanu, rekavši da se mir može ostvariti jedino
poštivanjem drugih religijskih uvjerenja i prakticiranja drugih religija, recipročno u svim društvima.
Papa nije spomenuo ni jednu davu poimence. Maroko je tolerantan prema drugim religijama, ali, kao i ostale islamske zemlje, zabranjuje i kažnjava konverziju na neku drugu religiju.

Irački kršćani kažu da se s njima dobro postupalo za vrijeme sekularnog Sadamovog režima, ali da su vjernici ubijani, crkve spaljivane, a žene prisiljene nositi muslimansku odjeću otkad su razne islamske skupine stekle moć nakon američke okupacije 2003. godine.

Kršćani danas u islamskim zemljama čine sićušnu manjinu. Ratovi i politički pritisci posljednjih desetljeća prisilili su mnoge od ovih drevnih zajednica na emigraciju s Bliskog istoka.

Kao što je često slučaj u Vatikanu, nižerangirani službenici bili suglasniji jasniji u svojim izjavama od Pape i ostalih glavnih čelnika u Vatikanu.
Dosta je već s okretanjem drugogo obraza! Naša je dužnost zaštititi se. Zapad pola stoljeća ima odnose s arapskim zemljama, uglavnom zbog nafte, i nije bio u stanju dobiti ni najmanje koncesije Tu odnosu na ljudska prava,
izjavio je monsignor Velasio De Paolis, tajnik vatikanskog Vrhovnog suda La Stampi.

Biskup Rino Fisichella, čelnik Pontifikalnog lateranskog sveučilišta, koje obrazuje mlade svećenike iz svih dijelova svijeta, izjavio je za Corriere della Sera da bi Vatikan trebao govoriti glasnije.
Ostavimo se ove diplomatske tišine. Trebali bi pritisnuti međunarodne organizacije da natjeraju društva i države s muslimanskom većinom da se suoče sa svojim odgovornostima.
Reuters

PALESTINA OD SREDOZEMLJA DO RIJEKE JORDAN

23 veljače, 2006

Zamjenik Hamasovog političkog odjela, Musa Abu Marzouq: Naše odbijanje pregovora nema ništa s religijskim zakonom, već s našim interesima...

...Novinar: Hamas mora ustvrditi svoju poziciju. Da li podupire državu u okviru granica iz 1967. (pretpostavljam da novinar misli na linije prekida vatre izmešu Izraela i Transjordana/Jordana i Egipta - op. MT) - Zapadna obala, Pojas Gaze s Jeruzalemom kao svojim glavnim gradom, ili podupire državu unutar granica prije 1948.?

Musa Abu Marzouq: Mi smo predstavili platformu...

Novinar: Zato što Hamas govori s dva glasa - Palestincima kaže [situacija prije] 1948., a strancima 1967.

Musa Abu Marzouq: Ne, ne. Hamas... Hamas je jasan u jednoj stvari. Hamas vjeruje da povijesna Palestina, što znači čitava Palestina, pripada palestinskom narodu.

Novinar: "Povijesna Palestina" znači [situacija prije] 1948.

Musa Abu Marzouq: Mi kažemo da cijela Palestina, od rijeke [Jordan] do [Sredozemnog] mora, pripada Palestincima. Oni imaju legitimno pravo na tu zemlju.

Novinar: To je glas upućen vašem narodu, dok glas upućen prema svijetu govori o 1967.

Musa Abu Marzouq: Mi govorimo jednim glasom na svim forumima. Ali mi također kažemo da djelujemo realistično U SADAŠNJOJ FAZI - neovisna palestinska država s punim suverenitetom na Zapadnoj obali, Pojasu Gaze i u Jeruzalemu. To je ono što smo predstavili svom narodu u našoj izbornoj platformi.

Novinar: Je li u pitanju djelomično ili fazno rješenje?

Musa Abu Marzouq: Da, u pitanju je DJELOMIČNO/FAZNO RJEŠENJE. Ovo NIJE trajno rješenje.

[…]

Novinar: Možemo li ja, ili gledatelj, iz ovog vašeg komentara zaključiti da će Hamas priznati sve što se izlazi iz Sporazuma is Osla?

Musa Abu Marzouq: Naravno da ne. Prije svega, Sporazum iz Osla je potpisan između PLO-a i Izraela. Drugo, Palestinska vlast nije zainteresirana za političko djelovanje prema Izraelu. Mi...

Novinar: Koja "vlast"?

Musa Abu Marzouq: Mislim na vladu.

Novinar: Zar ona nije obvezna sporazumima?

Musa Abu Marzouq: Ona nije dio ovih sporazuma...


Predvidljivo. Podupiranje jedne diktature, ili čak i izabrane vlasti na Bliskom istoku dugoročno ne znači ništa. Novi udar, ili novi izbori donose vlast nekom drugom, koji se ne smatra obveznim bilo čim, što je njezin prethodnik potpisao.

Zapad se još uvijek čudi, što pokazuje i dalja politika Zapada poput one, kada je isti podupirao Irak u ratu protiv Irana, da bi kasnije morao ratovati protiv Iraka samog... ili primjer pomaganja islamista u Afganistanu, koji su, onda, promijenili strane. O prisiljavanju Izraela da pregovara s de facto teroristima, kakvi su bili i Arafat, a i kakav će biti i Hamas kad se na engleskom i odrekne terorizma da i ne govorimo - kod primjera Izraela, postoje i drugi elementi, od kojih Zapad nikako da se izliječi...

KHALED MASHAL NA VEČERI POEZIJE U SUDANU, ILI ISLAM... TAJ PUT DO MIRA

22 veljače, 2006

...S'uah Al-Fath, dopredsjednik sudanskog islamističkog pokreta:
Kažem Hamasu ono što su rekli moji sinovi: Ne priznavanju Izraela. Ne priznavanju Izraela. Kunem se Allom, Khaled Mash'al, ako priznaš Izrael, mi ćemo se te riješiti baš kako smo te i doveli na vlast. Ne priznaji Izrael! Mi smo s tobom i mi te podupiremo. Podupiremo te novcem, muškarcima, ženama, medijima, politički i svime što posjedujemo. Podupiremo te svojim dušama. Ali ne pravi pogrešku priznavajući Izrael, ma kakve bile okolnosti. Kunem se Allom, čak i kad bi izumro' čitav uslimanski svijet, i kad bi ostao samo jedan musliman na životu, i kad bi i on bio na putu da umre, rekao bi: Ne Izraelu, ne Izraelu, ne Izraelu.

Khaled Mash'al:
O, Zapade, povijest islamske nacije s tobom je gorka,ž. Mi ti više ne vjerujemo. Mi se ne oslanjamo na tebe. Mi te ne čekamo. Mi ćemo se oslanjati samo na Allu, i nakon toga na sebe same, zato što ste vi međunarodna zajednica, koja respektira jedino silu. Mi smo svedoci vaše opresije - cionističke opresije u Palestini - oni su ubijali starce i žene, uništavali sela i domove, agrikulturne proizvode, iščupali naša blagoslovljena stabla maslina. A što ste vi napravili? Ništa, osim pružanja vašeg sažaljenja i praznih riječi potpore. Istovremeno ste došli u pomoć 200,000 u Istočnom Timoru, protiv 200 milijuna indonežanskih muslimana. Stvorili ste od Darfura, u Sudanu, svoju najveću brigu. Zašto određene stvari vidite na jedan način, a od onih, koje se tiču opresije naše islamske nacije zatvarate oči, ili provodite opresiju ?...

Video clip s engleskim titlom može se skinuti ovdje.

AHMAD ABU LABAN

21 veljače, 2006

Nekoliko informacija o danskom imamu Ahmadu Abu Labanu, koji je zaslužan za pokretanje muslimanskih prosvjeda i nereda u svezi s Muhamedovim karikaturama, a koji je i sam autor dvije, i to one najuvredljivije za islam.

Iz izviješća o antisemitizmu u Danskoj za 2002. godinu:
...Dana 5. travnja palestinski je imam Ahmad Abu Laban svoju kongregaciju na molitvi petkom pozivao da žrtvuju svoje živote za jihad za palestinsku stvar. Izvan mošeje/džamije, autobusi su čekali da kongregante prevezu na Trg parlamenta, na prosvjede, koji su se odvijali pod parolama, koje su izjednačavale židovstvo s nacizmom i na kojima se palila izraelska zastava. Nekoliko dana ranije, na sličnim demonstracijama ispred izraelskog veleposlanstva, otac je dao svog malenog sina obučenog u bombaša-samoubojicu. Drugi imam, Fatih Alev, optužio je danske Židove za nastavak Sharonove prljave igre accused...


Iz izviješća o antisemitizmu u Danskoj za 2004. godinu:
...Reakcija danskih muslimana na ubojstvo nizozemskog redatelja Thea Van Gogha šokorala je dansku javnost. Skupina mladih danskih muslimanki, među kojima je bila i kći islamističkog imama Abu Labana (vidi ASW 2002/3.), prikazana je na televiziji kako ses smije. Žene si ustrvdile da je Van Gogh dobio što je zaslužio, budući da je mogao pretpostaviti kakvu vrstu odgovora da očekuje. Jedan drugi glasnogovornikO danskih muslimana složio se s ovakvom izjavom i zalagao se za to da sloboda govora bude limitirana zakonom, kako bi bile zabranjene izjave, koje su uvredljive za islam...

ODGAJANI SMO DA MRZIMO PA TO I RADIMO

12 veljače, 2006



Kontroverze oko Danskih karikatura [muslimanskog] proroka Muhammeda potpuno su promašile svoju srž. Naravno, crteži su uvredljivi za muslimane, ali novinske crtarije ne opravdavaju paljenje zgrada i ubijanje nevinih ljudi. Karikature nisu stvorile boleštinu mržnje u muslimanskim zemljama, koju vidimo na našim TV ekranima kad ih navečer upalimo... One su samo simptom mnogo teže bolesti.

Rođena sam i odgajana kao muslimanka u Kairu, u Egiptu i u Pojasu Gaze. 1950-ih, Gamal Abdel Nasser, egipatski predsjednik, poslao mi je oca da bude šef vojne obavještajne službe za Pojas Gaze i Sinaj, gdje je moj otac osnovao palestinske fedajine ili vojni pokret otpora. Oni su prelazili granicu i upadali u Izrael te tamo obavljali akcije koje su rezultirale sa 400 mrtvih i 900 ranjenih Izraelaca.

Moj je otac ubijen zbog tih fedajinskih operacija kad sam imala 8 godina. Nasser ga je prozvao nacionalnim herojem i shahidom (mučenikom za islam). U svom govoru u povodu nacionalizacije Sueskog kanala, Nasser se zakleo da će se cijeli Egipat osvetiti za smrt moga oca. Pitao je moju braću i sestre:
Koji ce od vas osvetiti smrt svoga oca ubijajuci Zidove?
Mi smo se samo bez riječi pogledali. Nitko od nas nije znao što da kaže.

U školi u Gazi, naučila sam se mržnji, osveti i vraćanju. Mir nikad nije bila opcija i smatrao se znakom poraza i slabosti. U školi smo pjevali pjesmice sa stihovima u kojima su Židove zvali psima (u arapskoj kulturi, psi se smatraju nečistima).

Kriticizam i ispitaivanje su bili zabranjeni. Kad sam pokušala i jedno od toga dvoga, rekli su mi:
Muslimani ne mogu voljeti Božje neprijatelje, a za one koji to rade, nece biti nikakve milosti u paklu.
Kao mlada žena, posjetila sam prijatelja kršćanina u Kairu nakon molitvi petkom i oboje smo čuli uvrede na kršćane i Židove sa zvučnika izvan džamije. Govorili su:
Neka Bog uništi nevjernike i Židove, Božje neprijatelje. Ne smijemo ih imati kao prijatelje niti raditi saveze s njima.
Čuli smo kako vjernici odgovaraju Amen.

Moj je prijatelj izgledao uplašen; ja sam se sramila. Tada sam prvi put shvatila da postoji nešto vrlo loše u načinu kako se moja religija tumači i propovijeda. Tužno, ali način kako sam ja odgajana nije bio jedini. Stotine milijuna drugih Muslimana se odgajalo da mrze Zapad i Izrael, samo zato da bi se skrenula pažnja od grečaka njihovih vođa. Stvari se nisu promijenile joč od kad sam bila djevojčica, 1950-ih.

Palestinska televizija uzdiže teroriste a udžbenici još uvijek ne priznaju postojanje Izraela. Više od 300 palestinskih škola se zovu po shahidima, uključujući i školu, koja nosi ime moga oca. Ulice u Egiptu i Gazi i dalje nose njegovo ime - kao i imena ostalih mučenika za islam. Kakva se to poruka prenosi o ulozi terorista? Da su heroji. Vođe, koji potpisuju mir, kao predsjednik Anwar Sadat, su ubijani. Danas, islamo-fašistički predsjednik Irana upotrebljava san o nuklearnoj sili, negiranje holokausta te prijetnje da Izrael treba izbrisati sa karte kao način da i dalje kontrolira svoju podijeljenu zemlju.

Istina, kad je Danska trebala preuzeti predsjedništvo Vijeća Sigurnosti UN-a, Iran i Sirija su potpirili vatru pod kotlom kontroverznih karikatura. Ovo je bilo kritično, s obzirom da se očekivalo kako će Međunarodna agencija za atomsku energiju predložiti Iran Vijeću Sigurnosti za sankcije. U isto vrijeme, Sirija je pod povećalom međunarodne zajednice zbog svojih poteza u Libanonu. I Sirija i Iran pokušavaju skrenuti pažnju na Dansku da postignu svoje ciljeve.

Ali skupovi i protesti dolaze iz bijesne javnosti. Još od mog djetinjstva u Gazi pa sve do danas, kriviti Izrael i Zapad bila je gotovo industrija u muslimanskom svijetu. Svaki put kad se mir činio na dohvat ruke, palestinski vođe su pronašli skupine fanatika koji bi sve učinili da to zaustave. Dozvolili su da im ljudi budu prednja linija arapskog jihada. Diktatori u zemljama koje okružuju Palestince su hitali iskoristiti palestinske probleme da bi skrenuli pozornost s problema u svojim zemljama. Jedini glasovi koji su bili izvan kontrole vlada, bili su oni u džamijama, a ta su mjesta, predviđena za mirnu molitvu, bila ispunjena urlicima poziva na jihad.

Zar je iznenađenje da nakon desetljeća indoktrinacije i vladavine kulture mržnje, da ljudi i - mrze? Arapsko je društvo stvorilo čitav sustav, koji se oslanja na strah od zajedničkog neprijatelja. Taj je sustav donio toliko željeno jedinstvo, koheziju i zajedništvo (sklad) u regiji, koju razdiru plemenske borbe, nestabilnost, nasilje te sebična korupcija. Pa arapski čelnici radije krive Židove i kršćane, nego da izgrade dobre škole, ceste, bolnice, kuće i da pruže svom narodu posao i - nadu.

Kroz 30 godina, živjela sam u toj ratnoj zoni opresivnih diktatora i policijskih država. Građani su se natjecali kako da udovolje i glorificiraju svoje diktatore, ali su gledali u drugu stranu kad su muslimani mučili i terorizirali druge muslimane. Bila sam svjedokom kad su ubijali djevojčice zbog časti, šikaniranja žena, mutilacije ženskih genitalija (žensko obrezivanje - odsjecanje klitorisa) poligamije i njenih uništavajućih posljedica na obitelj i odnose u njoj. I sve je to uništavalo pravu muslimansku vjeru iznutra.

Vrijeme je da Arapi i Muslimani stanu za svoje obitelji. Više ne smijemo dozvoliti našim vođama da koriste Zapad i Izrael kao ispriku i kao dežurnog krivca za njihove greške te za male slobode svojih građana. Vrijeme je da prestanemo dozvoljavati da se arapski vođe bune oko crteža, ali zato svaki dan mirno gledaju ljude koji sramote islam držeći u jednoj ruci Kuran, a u drugoj nož, kojim ubijaju nevine ljude.

Muslimani trebaju posao - ne jihad. Isprike za karikature neće riješiti nikakve probleme. Nada, a ne mržnja, ono je što trebamo. A ako ne priznamo da je ovakva kultura mržnje pravi uzrok prosvjeda, koji okružuju ove crteže, ove preburne reakcije će samo biti početak sukobna civilizacija. Koji svijet neće podnjeti.

• Nonie Darwish je freelance pisac i javna osoba.