Kršćani na području Palestinske Samouprave su sa udjela od 15% u ukupnom stanovništvu iz 1951. pali na današnjih 2% od ukupnog palestinskog stanovništva. I u Betlehemu i u Nazaretu, nekad većinski kršćanskim gradovima, danas postoje snažne muslimanske većine. Danas 3/4 betlehemskih kršćana živi u inozemstvu, a više jeruzalemskih kršćana živi u Sidneyu, nego u mjestu svog rođenja; kršćani čine svega 2.5% stanovništva Jeruzalema. u Starom Gradu u Jeruzalemu, kršćani su još uvijek većina.
Nije samo Sveta Zemlja mjesto odakle su kršćani pobjegli. Kroz cijeli Bliski istok nekad brojne kršćanske zajednice nestaju i, za 50 godina, više ih neće biti.
Što se dogodilo? Zašto postoji tako veliki egzodus, o kojem se tako malo izvješćuje, u kojem je, samo u proteklih 20 godina, pobjeglo oko 2 milijuna kršćana? Zašto irački kršćani bježe u zadnjih 10 godina? Zašto stotine tisuća egipatskih Kopta napušta svoju domovinu i zašto se čuvena antiohijska zajednica u zadnjih nekoliko desetljeća smanjila s 15,000 na jedna nekolicinu današnjih? l
Najveći uzrok za to je radikalni islam.
Naravno, postoje i drugi razlozi za ovakvu emigraciju - obrazovaniji bliskoistočni kršćani ponekad odlaze iz ekonomskih razloga. Neki odlaze kako bi izbjegli beskrajne sukobe pune nasilja. Kršćani imaju i niži natalitet.
Međutim, čitava skupina ne napušta tek tako domovinu, u kojoj su njihoi preci živjeli tisućama godina...
U svojoj najnovijoj knjizi The Body and the Blood: The Holy Land’s Christians at the Turn of the Century, Charles Sennott izvješćuje o brojnim bliskoistočnim kršćanskim zajednicama, koje su blizu nestajanja:
In one Jerusalem parish there were not enough young Christian men left to carry a casket at a funeral...In the sanctuary of an Upper Egypt monastery, Christians cowered in fear of violence from Islamic militants and systematic human rights violations by Egypt’s police state. In Lebanon the empty halls of once-grand Maronite Christian monasteries echoed a long-distant past crumbling and disappearing in the aftermath of a devastating civil war ... In all these places I found the Christian community withering, as daily life grew steadily more difficult.
Libanon i Egipat ilustrativni su primjeri baš zato jer prije generaciju ili dvije, teško da bi netko mogao zamisliti da će ove velike povijesne kršćanske zajednice danas biti u takvoj poziciji. U Libanonu gdje su kršćani nekad činili većinu, njihov je broj iz dana u dan sve manji.
Egipatski Kopti osjetili su pritisak i države i islamskog fundamentalizma. Mnogi zakoni i običaji favoiziraju muslimane, a ustav propisuje da je islam državna religija. Muslimanske školefinanciraju se iz državnog proračuna - kršćanske ne. Jedino muslimani u školama mogu podučavati arapski. Gotovo je nemoguće obnoviti staru, ili izgraditi novu crkvu; za to vrijeme tisuće novih islamskih zgrada financirano je od strane države. U osobnim kartama navedena je religijska pripadnost i, kao posljedica, mnogi su kršćani zlostavljani ili vrijeđani u javnosti. Zakoni zabranjuju konverziju muslimana na kršćanstvo. Islamski fundamentalisti fizički napadaju Kopte.
U nekim je islamskim zemljama još i gore. U Saudiji islam je državna religija i svi građani moraju biti muslimani. Ilegalno je tiskati, uvoziti, ili posjedovati kršćanski i - općenito - neislamski religijski materijal, a kršćani su, na osnovi toga bili i uhićivani, zatvarani i deportirani.
U Sudanu se šarija slijedi od 1983, a Sudan je islamskom republikom proglašen 1991. godine. U brutalnom građanskom ratu na jugu zemlje protiv crnih kršćana i animista ubijeno je oko 2 milijuna ljudi.
U talibanskom Afganistanu oprimjena šarije stvorila je otvorenu mržnju prema kršćanima, tako da u toj zemlji više nema otvorenih crkava, a u zemlji je preostao zanemariv broj kršćana.
U Iranu, kršćani čine zanemariv broj od 0.4% od ukupne populacije. Malena kršćanska zajednica tretira se kao dimi - teoretski zaštićena, ali ne jednakopravna... u praksi marginalizirana. Tiskanje kršćanskih knjiga je ilegalno, konvertiranje s islama kažnjava se smrću; većina evangeličkih kršćanskih crkava djeluje ilegalno.
U Palestinskoj Samoupravi, Arafat se nazivao branjenikom kršćana; susreo se s Papom i imenovao kršćanku, Hanan Ashrawi, kao jednu od svojih glasnogovornika. Međutim, njegova djela govore nešto drugo od njegovih proklamacija, a očituju se u ubrzanoj islamizaciji palestinskog pokreta.
Od 1975. Arafat je pokušavao izbrisati povijesnog Isusa i deformirajući ga u prvog radikalnog palestinskog fedajina. U međuvremenu, PS usvojila je islam kao oficijelnu rligiju, šariju te dozvolila imenovanim klericima da kršćane nazivaju nevjernicima u svojim mošejama. Militantna islamistička retorika i teroristički činovi Hamasa, Islamskog džihada i Hizb Ale - koje je Arafat i tolerirao, ali i ohrabrivao - nudile su malo utjehe kršćanima.
Od prosinca 1995. godine PS upravlja u Betlehemu; Arafat stavlja Crkvu rođenja i ostala ključna kršćanska mjesta pod svoj izravan politički nadzor. Palestinski konvertiti na kršćanstvo progone se, kršćanska se groblja uništavaju, samostanima se prekidaju telefonske linije, upada se u ženske samostane itd. Do prosinca 1997. godine londonski Times izvješćuje: Life in (PA ruled) Bethlehem has become insufferable for many members of the dwindling Christian minorities. Increasing Muslim-Christian tensions have left some Christians reluctant to celebrate Christmas in the town at the heart of the story of Christ’s birth.
In May 1999, Sheikh Yussef Salameh, the Palestinian Authority’s undersecretary for religious endowment, praised the idea that Christians should become dhimmis under Muslim rule, and such suggestions have become more common since the second intifada began in October 2000.
Perhaps most ominously for the future of Christians in the Holy Land, the Grand Mufti of Jerusalem, who is a favorite of Arafat, has declared that there are no Jewish stones in Jerusalem and “not even the smallest indication of the existence of a Jewish temple on this place in the past.”
From where, then, had Jesus chased the moneychangers? The Grand Mufti did not say, but it is no wonder, given such an atmosphere, that long-awaited global celebrations of the second millennium anniversary of Jesus in Bethlehem had to be cancelled in 2000; nor is it surprising that Christmas celebrations in Bethlehem have been cancelled for the second year in a row.
The overall result? The exodus of Christians continues apace from Palestinian Authority controlled areas. Within a generation Christians may comprise less than 1% of the population of the ground sacred to their faith.
Naravno, ovo ne znači da se kršćane pod islamom u proteklim stoljećima uvijek dobro tretiralo. Naime, rođenje islama u 7. stoljeću imalo je katastrofalan učinak na kršćanstvo na Bliskom istoku. Istočno Sredozemlje, do tad gotovo u cjelini kršćansko, a Levant, je bio mjesto rođenja kršćanstva. Razlika je u tome što se tadašnja brutalnost islama nije razlikovala od brutalnosti ostalih velikih suvremenih civilizacija, dok današnja islamistička tolerancija nema paralele na suvremenom Zapadu.
Štoviše, svojevremeno se činilo i da će islamska domena pratiti zapadni razvoj i usvojiti politiku zaštite religijskih manjina; činilo se i da će te manjine dobiti jednaki status. Međutim, raspad Osmanskog Carstva i uspon nacionalizama i radikalnog islama ponovno je okrenuo kolo sreće za bliskoistočne kršćane - u mnogim se mjestima njihov status od tada samo pogoršava.
Ironija je što su kršćanska vjerovanja, rituali i tradicije svi ukorijenjeni u Svetoj Zemlji i najraniji crkveni očevi dolaze s tih istih područja istočnog Sredozemlja u kojima su kršćanske zajednice danas u ovakvom položaju.
Those in the West who seek to understand the events of Sept. 11 and the struggle now taking place between the West and a radical “Jihadist” (“Holy War”) movement must not forget that the scars of radical Islam are also visible in the Middle East itself.
