IZRAELSKI NOBELOVAC O EVAKUACIJI IZ GAZE

Professor Israel Aumann, dobitnik ovogodisnje Nobelove nagrade za ekonomiju, kritizirao je politiku izyarelske vlade prema naseljenicima; on takodjer smatra da teritorijalne koncesije nece dovesti do mira i da arapski susjedi nisu i nece odustati od svog sna o unistenju Izraela.

Link

KAKO JE BOMBAŠ-SAMOUBOJICA SPASIO CIONIZAM

Sugerira se da je samoubilački terorizam doživio totalni debakl. Možda pak nije.

Istina, što se tiče proklamiranih ciljeva tog oblika terorizma, oni, koji su uveli ovu taktiku, nisu postigli ništa.

Oni su se, naime, nadali da će vidjeti kolaps Izraela - da parafraziram šefa Hizb Alle Hassana Nasrallahu - kao što se, pod pritiskom, raspadne paukova mreža. Reklamirali su samoubilački terorizam masama u Jeninu i Jabalyji kao jedini način palestinske obrane od napada američkog oružja u izraelskim rukama. Tvrdili su da je shahid (mučenik) spasio palestinsku čast.

Sve što su, na kraju, uspjeli spasiti, bio je cionizam.

Pogledajte unatrag. Desetljeće 1990-tih skoro je ubilo ovu zemlju. Iluzija mira iz Osla, zajedno s NASDAQ iluzijom o bogatstvu alienirali su Izraelce kao nikad prije.

Članovi sekularne ljevice iznenada su se vidjeli kao građani svijeta, neopterećeni tradicijom, parohijalizmom, patriotizmom... Ultraortodksni, u svojoj vlastitioj nekonvencionalnosti, hladni, do stupnja anestezije - njihova je antipatija prema cionizmu graničila s tjelesnom.

Samo spominjanje cionizma postalo je šala. Na hebrejskom ciounut [cionizam] i ciniut [cinizam] upotrebljavali su se naizmjenično.

Religiozna desnica otišla je u suprotnom pravcu. Izdana u Oslu, od Yitzhaka Rabina, istog onog čovjeka, koji im je i donio san o Velikom Izraelu 1967., mnogi su religiozni cionisti naselja u Judeji, Samariji i Pojasu Gaze počeli promatrati kao jedini izvorni cionizam te smatrali da je Izraelu jedino bilo dobro dok ga je svijet držao u vrsti diplomatske karantene - sedamdesetih i osamdesetih.

Kako su se palestinske terorističke skupine međusobno natjecale za naslov one najopasnije, najbeskrupuloznije u svojim napadima na - u prvom redu civile - kako su terorističke bande teritorije pod vlašću Palestinske Samouprave pretvarale u Columbine , učeći djecu da obožavaju oružje i smrt, koju ono donosi; davno zaboravljeni se osjećaj širio Izraelom. Jedinstvo. Obnovljeni osjećaj međusobne odgovornosti. Povratak brizi za svog susjeda i za stranca u nevolji.

Na ovoj mjestu, gdje je banalnost nasilja i korumpiranost rukovodstva rijetko izazvali reakciju, samoubilački terorizam protresao je Izraelce navodeći ih da se vrate svojoj brizi za Izrael.

Po prvi put, u nekoliko zadnjih desetljeća, u ovoj zemlji osjećao se opći koncenzus, masovni pokret, koji je dolazio iz srca, koji nije ovisio o crvenoj, narančastoj, ili žutoj boji, ili obliku i bojama kipot, etničkom podrijetlu, religijskoj afiliaciji, ili klasnoj pripadnosti.

Bilo je tihe hrabrosti u ovom pomicanju prema centru, razbijanju plemenskih veza, koje su diktirale način glasovanja, razmišljanja, biranja zdravstvenog osiguranja, ili klub, za kojeg se navija. Pojavio se i tihi otpor ekstremistima, da više ne mogu govoriti, ili djelovati, u ime naroda, kao cjeline.


Za moje palestinske prijatelje, slijedećih par riječi:

U ovom trenutku nitko vam ni ne treba više objašnjavati da je samoubilački terorizam samodestruktivan. Međutim, možda bi bilo poučno vidjeti kakav je efekt zadnji samoubilački napad u 2005. godini imao na ovu zemlju.

Bila je Hanuka i mladi je izraelski časnik stajao na putu između mladog jihadlije i djece, koja su proslavljala blagdan, a među kojima je jihadlija planirao detonirati 15 kilograma eksploziva.

Dan nakon što je samoubilački terorist detonirao ekspoziv na zadnjem checkpointu do svog cilja, ubivši sebe, časnika, palestinskog taksista i drugog Palestinca, naslovi u izraelskim medijima referirali su na poručnika Orija Binamoa samo s njegovim prvim imenom - kao da je njegov gubitak bio gubitak za svaku izraelsku obitelj. I to zato, što je bio.

Ovo je lekcija, koju bi Palestinci trebali dobro naučiti o ljudima s ove strane:

Stvorili ste novu vrstu heroja-mučenika u Svetoj Zemlji - onoga, tko sprečava shahida da od židovske djece i njihovih majki pravi mučenike protiv njihove volje.

Uništili ste svoju stvar, obnavljajući našu vjeru u koncept da ima onih, koji snažno vjeruju u uništenje židovskog naroda nasilnim sredstvima.

Mislite, možda, da ste vi ti, koji ste izmislili predanost i tvrdoglavost. Razmislite još jednom.

Došlo je vrijeme da donesete neke odluke. Hamas sluša javno mnijenje. Kažite što mislite. Na vama je izbor. Možete se igrati oružjem, ili možete imati državu.

Postoji novi Izrael - bolji - za koji mi, na perverzan način, možemo zahvaliti bombašu-samoubojici.

Ovaj Izrael bit će vam teže poraziti, nego onaj, kojeg ste pred sobom imali prije pet godina. Za tu činjenicu možete zahvaliti jedino sebi. Sebi i svom bombašu-samoubojici.

Bradley Burston

PAPA BENEDIKT XVI. O ISLAMU

Hugh Hewitt je 5. siječnja intervjuirao oca Josepha Fessia, provosta Sveučilišta Ave Marija u Naplesu, Florida, inače učenika i prijatelja Pape Benedikta XVI. U linku je trsnakript cijelog interviewa, a sigurno je najzanimljiviji dio onaj o islamu:

..HH: Father Fessio, before the break, you were telling us that after the presentation at Castel Gandolfo by two scholars of Islam this summer with Benedict in attendance, as well as his former students, for the first time in your memory, the Pope did not allow his students to first comment and reserve comment, but in fact, went first. Why, and what did he say?

JF: Well, the thesis that was proposed by this scholar was that Islam can enter into the modern world if the Koran is reinterpreted by taking the specific legislation, and going back to the principles, and then adapting it to our times, especially with the dignity that we ascribe to women, which has come through Christianity, of course. And immediately, the Holy Father, in his beautiful calm but clear way, said well, there's a fundamental problem with that, because he said in the Islamic tradition, God has given His word to Mohammed, but it's an eternal word. It's not Mohammed's word. It's there for eternity the way it is. There's no possibility of adapting it or interpreting it, whereas in Christianity, and Judaism, the dynamism's completely different, that God has worked through His creatures. And so, it is not just the word of God, it's the word of Isaiah, not just the word of God, but the word of Mark. He's used His human creatures, and inspired them to speak His word to the world, and therefore by establishing a Church in which he gives authority to His followers to carry on the tradition and interpret it, there's an inner logic to the Christian Bible, which permits it and requires it to be adapted and applied to new situations. I was...I mean, Hugh, I wish I could say it as clearly and as beautifully as he did, but that's why he's Pope and I'm not, okay? That's one of the reasons. One of others, but his seeing that distinction when the Koran, which is seen as something dropped out of Heaven, which cannot be adapted or applied, even, and the Bible, which is a word of God that comes through a human community, it was stunning.

HH: And so, is it fair to describe him as a pessimist about the prospect of modernity truly engaging Islam in the way modernity has engaged Christianity?

JF: Well, the other way around.

HH: Yes. I meant that.

JF: Yeah, that Christianity can engage modernity just like it did...the Jews did Egypt, or Christians did to Greece, because we can take what's good there, and we can elevate it through the revelation of Christ in the Bible. But Islam is stuck. It's stuck with a text that cannot be adapted, or even be interpreted properly.

HH: And so the Pope is a pessimist about that changing, because it would require a radical reinterpretation of what the Koran is?

JF: Yeah, which is it's impossible, because it's against the very nature of the Koran, as it's understood by Muslims...

Link

PALESTINCI POKUŠALI OTETI RODITELJE RACHEL CORRIE

Dok je trajao kaos na palestinsko-egipatskoj granici (link), skupina naoružanih Palestinaca upala je, rano ujutro u srijedu, u kuću u Rafi, pokušavši oteti roditelje Rachel Corrie.

Petorica naoružanih napadača su, po izjavi Samira Nasralle, domaćina obitelji Corrie, navodno povezani s Fatahom. Napadači su, uvidjevši tko je u pitanju, odustali od otmice.



Za to vrijeme na granici Gaze i Egipta bijesni pripadnici Brigada mučenika al Akse, u znak prosvjeda što im je zatvoren zapovijednik, a radi sudjelovanja u otmici britanaca od prije nekoliko dana, oteli su buldožere i pokušali srušiti zid, koji dijeli Gazu i Egipat...

Za sada je poznato da su poginula dva egipatska vojnika.
Link

TKO SU TO AL MEZAN - CENTAR ZA LJUDSKA PRAVA

Sigurno ste čuli za nedavnu otmicu tri britanska državljana - Kate Burton i njeniih roditelja. U vijestima o događaju Kate Burton je navedena kao mirovna aktivistica. Kate Burton je, pak, radila za Al'Mezan Center for Human Rights.

Tko su oni? Al'Mezan je organizacija povezana s International Solidarity Movementom (ISM-om); organizacija je poznata po izmišljanju masakara i kršenju ljudskih prava i Izraelu.

Kada su SAD donijele zakom, po kojem američki novci ne mogu odlaziti organizacijama, koje promoviraju terorizam, prvi se javio Al-Mezan:

In late August, Al Mezan’s director was quoted in the Arabic press as stating: There is no legal basis for this document. This document should be boycotted, including the local authorities, political parties and universities. These institutions should reject this document completely, as it puts them in great danger. We should publicize a list of any institutions that agree to the conditions in the document.

Nakon otmice, Kate je branila otmicare, a i njeni su roditelji sudjelovali u cijelom cirkusu... what a parents indeed!

Profil organizacije od NGO Monitora

PITANJE VLASNIŠTVA NAD ZEMLJOM U IZRAELU

Za vrijeme Osmanskog Carstva, zemlja se u zemlji Izraelu dijelila u 5 različitih kategorija:

1. Mulkh (Mulkh = kralj); zemlja u privatnom vlasništvu osobe; vlasnici su imali pravo u potpunosti raspolagati ovakvom zemljom (uz restrikcije vezane uz planiranje, naravno), pod uvjetom da plaćaju regularni porez Sultanu.

2. Miri; zemlja nad kojom postoji djelomično pravo vlasništva; ova zemlja, izvorno je pripadala zemljoposjedniku (lokalnom, ili odsutnom), koji je na zemlji imao obrađivače/kmetove/težake (serfs, ili na arapskom fallahi). Uglavnom se radi o obradivoj zemlji i fallah ima pravo uživati njene plodove, pod uvjetom da plati poreze vlasniku zemlje, ali nema pravo vlasništva nad njom.

3. Waqf; zemlja (i javne zgrade) pod vlasništvom waqfa, odnosno islamske vjerske zaklade (kao npr. Waqf Brda Hrama). Waqf nad takvom zemljom ima potpuno pravo vlasništva.

4. Mawat (mrtva zemlja ili zemlja 16, kako su je zvali Britanci); neupotrebljena i nepodijeljena zemlha (šume, kameni proplanci, pješčane dine i sl.); ova zemlja pripada suverenu; to su čuvene rezerve zemlje. Nakon 1858. godine one pripadaju Sultanu, a nakon 1928. (The British Land Directive), pripadaju Njegovom veličanstvu (King of the British Empire); od godine 1951. (do zadnjeg amandmana iz 1969.) ta zemlja pripada Državi Izrael, koja jeprirodno naslijedila suverenitet nad tim zemljama od Britanskog mandata i Osmanskog Carstva.

5. Matruka; zemlje u javnoj domeni kao što su ceste.

Dakle, kako danas izgledaju stvari po pitanju vlasništva nad zemljom u Izraelu?
Godine 1951. kada se radio katastar, isti se rukovodio sliedećim kriterijima:

1. Mawat je pripao Državi Izrael.

2. Matruka je postala Mawat, što znači da je i ona bila nacionalizirana.

3. Sva zemlju, koju je Jewish National Fund (JNF) uspio kupiti (oko 1 milijun dunama - 1 dunam = 1 000 m2) pripala je židovskom narodu.

4. Sva zemlja napuštena za vrijeme Rata za neovisnost pripala je Upravi za razvoj (osnovana u ovu svrhu; zadatak joj je bio mijenjati zemlju za novac koji je oplođen kamatama).

5. Sva Mulkh i Miri zemlja pripala je onima, koji su se na njoj nalazili – od kojih je bilo 98% Arapa (za razliku od Sultana, kod kojeg servi nisu imali prava na zemlju, koju su obrađivali).

6. Sva zemlja, koja je bila što je bilo u Waqf vlasništu waqfova, ostala je u njihovom vlasništvu: javne pak zgrade u njihovom vlasništvu postale su Mawat i nacionalizirane, uz određene iznimke.

Krajnji rezultat bio je slijedeći:

1. JNF je, u svom vlasništvu, imao milijun dunama.

2. Uprava za razvoj posjedovala je 2.5 milijuna dunama.

3. Država Izrael (mawat i zemlja osvojena 1948. kao npr. u Galileji u Operaciji Hiram 29 – 31 listopada 1948.) posjedovala je 14.5 milijuna dunama.

4. Sve ostalo bila je zemlja u privatnom (98% arapskom) vlasništvu.

Godine 1961. godine, nakon što je rad na katastru i mapiranju bio završen, JNF, Development Authority i vladin Upravitelj za zemlje ujedinili su se u Izraelsku upravu za zemlje (Israel Land Administration), koja je upravljala samo onom zemljom, koja joj je pripala. Svaka prirodna ekspanzija arapskog sela, ili grada, tako mora dodatnu zemlju dobiti od Izraelske uprave za zemlju, koliko ta zemlja prethodno nije pripadala JNF-u, budući da takva zemlja nikad ne može biti prodana ili ratmijenjena, jer je u trajnom vlasništvu židovskog naroda (hmmm... ako se dobroo sjećam, nedavno je na iyraelskom Vrhovnom sudu jedan Arapin dobio spor po kojem može kupiti takvu zemlju... detalji u vidu komentara dobrodošli).

S obzirom da je cilj Države Izrael da bude demokratska država sa židovskom većinom (bez židovske većine Izrael gubi smisao postojanja), zemlja se pažljivo alocira i svaki se pojedini slučaj temeljito provjerava. Izraelska uprava za zemlje ne daje nikakve koncesije, ili posebne ponude Arapima (gradovima i selima), koji nisu u stanju ispuiti preduvjete, koje Uprava propisuje za bilo koji židovski grad, ili selo – a to je urbanistčki plan.Vrlo jednostavno – nema urbanističkkog plana, nema zemlje iz državne rezerve. Nedavno su dva beduinska sela iz regionalnog vijeća Misgav uspjela predvladati svoje unutarnje nesuglasice i međuklanske sukobe, pripremila urbanistički plan, koji je bio prihvaćen te su dobila zemlju. Sličan je slučaj bio i s nekoliko druskih sela.

Međutim, kad se muslimani ne bore s Yahood (Židovima), na dnevni red dolaze klanski sukobi i ubojstva, ubojstva iz časti i sl. Možda bi bilo vrijeme da shvate u kojem stoljeću žive, naprave plan, podignu telefonsku slušalicu i nazovu Izraelsku upravu za zemlje. Na taj će način prestati rušenje ilegalno sagrađenih zgrada, sagradit će se i vodovod i kanalizacija, koja više neće teći njihovim ulicama. A nije ni da Izrael nije pokušao intervenirati u lokalnu korupciju – ali takvi se pokušaji redovito zaustave prosvjedima (nekad i nasilnim) i neredima. Država ne može ići toliko daleko da mijenja pelene... a, ako niste vidjeli ni jedan klanski sukob (koji nekad počinje svađom oko parkinga), nikad niste vidjeli pravi dječji vrtić …*

Arapi pod svojom kontrolom imaju oko 7% zemlje u državi. Za razliku od Židova, koji su uglavnom neizravni zemljovlasnici – dobili su zemlju u najam u trajanju od 49 do 99 godina, te su kućevlasnici, ali ne i zemljovlasnici (osim onih rijetkih, čiji su preci imalo dovoljno novca da podmite osmanske činovnike i kupe zemlju izravno za sebe), Arapi zemlju imaju u svom privatnom vlasništvu. Teoretski, država može Izraelca izbaciti sa zemlje, koju mu je dala u najam, ali ne može to učiniti s onima, koji su vlasnici zemlje.

Točno je da nema politike outreacha prema izraelskim Arapima, ali Izraelu je zemlja najvrednije vlasništvo u kontekstu održavanja biti izraelske države (jedina država na Svijetu sa židovskom većinom). Jedino, za što se može kriviti državu jest nedovoljna prisila prema arapskom sektoru da se drže minimuma miroljubive koegzistencije, ali zato iskorištava situaciju njihovih konstantnih sukoba. Treba još napomenuti i da, kad bi Azmi Bshara i ostatak bande Wadi Arra, koji su članovi Knesseta, imali na umu i interes naroda, kojeg zastupaju, umjesto da provociraju i ulizuju se Nasralli i ostalim teroristima, možda bi i Arapi iskoristili neko od svojih prava.*

___________________________________
* Sukobi među klanovima traju i desetljećima imajući, kao posljedicu, ponekad i smrt većine muških članova klana. Takvi sukobi ponekad započinju oko trivilanih stvari. Na lokalnim, pak izborima Arapi glasuju sa svojim klanom, neovisno o tome što koja stranka na izborima zastupa.

LAŽ O PALESTINI

Mojim palestinskim prijateljima, koji su zatočenici ove predizborne kampanje želim sve najbolje.

Želim vam da imate kandidate, koje možete probaviti. Neka njihova korumpiranost ne prijeđe nivo vaše tolerancije. Neka vaši radikali uzmu pauzu u izdavanju vaših interesa i uništavanju vaše budućnosti.

I, dok smo još na ovoj temi, želim vam i da ozdravite od bolesti, koju ste pokupili od nas.

Ne mislim na onu bolest, na koju vi mislite. Ne mislim na okupaciju. Vi možete prebaciti sve sindrome, sve vaše agonije na okupaciju - sav vaš jad, vašu tugu, vaše promašaje...

Ali to nije rješenje. Vjerujte mi, kad okupacija završi, vaše će bolesti još uvijek biti tu, s vama.

Vi imate bolest sanjara, i ona diše na lažima; lažima, koje mi govorimo sebi samima o sebi i o drugima. Laži, koje izgovaramo da bi se osjećali bolje. Laži, koje izgovaramo da bi nam savjest bila lakša, kada vidimo drugu stranu da krvari na ulici.

Kako znam da imate tu bolest? Vidim nekoliko jasnih simptoma.

Negirate li moje pravo da živim ovdje? Nalazite li se u situaciji da negirate moju povijest na ovom zemljinom kutku, koji je prepun različitih proturječnih mitova?

Mislite li da su moji zločini odgovorni za smrt civila, koji umiru u vašim napadima? Pretpostavljate li, i slijedom toga, tvrdite sa vas ja želim etnički očistiti? Mislite li da nisam ništa bolji od nacista i možda ništa različit od njih?

Mislite li da mi ne možete oprostiti za svoje greške?

Vjerujete li, u dubini svog srca, da ćemo jednog dana svi otići odavde i svi ćete vi sve ovo naslijediti?

Na mojoj strani postoji određeni broj ljudi, koji smatraju da je temeljna laž o Palestini ta da uopće postoji palestinsko. Oni su prilično uporni - mrze me više nego vi - ali oni su velika manjina.

Ali ima jedna laž o Palestini, koja smatra da liječenje ove bolesti znači uzeti istu pokoru od nas i to u krvi.

Ta laž o Palestini smatra da su granice od prije Šestodnevnog rata (1967.) na neki način svete i da mir nije moguć, ako se izbjelicama ne omogući povratak.

Ta laž o Palestini smatra da su Palestinci žrtvovali više nego dovoljno, patili više nego je to ljudski moguće i da je od sad pa zauvijek, red na Židove.

Ironija jest da svako odbijanje prema bilo kakvoj koncesiji, svaki čin, koji se vama može učiniti legitimnom osvetom, ili sredstvom, koji opravdava cilj - svaki samoubilački napadm svaka otmica humanitarnih djelatnika u Gazi, svako ubojstvo iz zasjede - zapravo gura san o neovisnoj Palestini u fikciju, u laž.

Svaki Kassam iz vaše oslobođene Gaze učvršćuje uvjerenje da je palestinska država moguća jednom, mnogo dalje u budućnosti. Svaki teror s vaše strane alienira Kvartet još više, a Svijetu je sve manje jasno zašto bi vi zbilja trebali imati svoju državu, ili ga ostavlja u uvjerenju da vi ne bi ni zanli što biste s tom državom, kad bi je dobili.

U ovom trenutku je Europljanima muka od vas, Rusi su morni od vas, a Amerikanci ne žele ni čuti za vas., Vaši radikali nisu postigli ništa do učvrstili samouvjerenost izraelske desnice da unište i ono malo, što je ostalo od izraelske ljevice.

Moram priznati, zavidim vašoj sposobnosti da vjerujete u apsolutnu pravednost svojih akcija. Zavidim vam na vašoj uvjerenosti da niste učinili ništa loše, ništa što se ne može shvatiti kao posjedica naše okupacije.

Zavidim vam, baš kao što zavidim i esktremistima sa svoje strane, koji vjeruju da su jedini židovski nedostatak ljudi - a osobito Židovi - koji ga kritiziraju.

Nadam se da će se vaši izbori održati i da će proći dobro. Nadam se da naši izbori neće biti uništeni ovim samoubilačkim teroristom, koji je odlučio glasovati s 10 kila eksploziva na mojoj strani Zelene linije.

Želim da se oslobodimo laži, koje nam služe kao štake. Možda se onda uspijemo konačno pomaknuti prema naprijed, svojim vlastitim snagama i s dušom, koja će krenuti u temeljitu potragu za samom sobom.

Link

AUMANNOVA TEORIJA IGARA

Na prvu večer Hanuke, Israel Aumann je, na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, održao svoje predavanje u povodu dobivanja Nobelove nagrade. Na popularan je način diskutirao o nekim posljedicama svojih ideja, za koje je dobio Nobela.

Imagine two players playing a game in which either can choose to cooperate or act selfishly. If both cooperate, they each get 3000. If both act selfishly, they each get 1000. If one cooperates and the other acts selfishly, the selfish one gets 4000 and the cooperative one gets 0. Note that for each player (A), regardless of what the other player (B) does, A makes 1000 more by acting selfishly than by cooperating. For that reason, the only equilibrium point of the game is the one in which both act selfishly. The result is that both end up with 1000 rather than 3000. Obviously, this is not optimal for either one. (Formally, we say that this result is not Pareto optimal, i.e., there are solutions in which both players can do better.) If the players could negotiate an agreement and trust that such an agreement would be enforced (say, by a third party), then they obviously could do better.

Now let's imagine that there is no third party enforcer but rather the same players are doomed to play the same game over and over again. It turns out that in this scenario, cooperative behavior is self-reinforcing, since a player is prevented from acting selfishly by the threat that the other player will react to selfish behavior by acting selfishly himself in subsequent games. Thus, in repeated games, players will ultimately cooperate even without an enforcer.

There is, however, one limitation to this self-reinforcement. Players must value profits in the future almost as much as profits now. If they don't, the threat of future losses as punishment for short-term profits is an inadequate threat. Aumann repeated at least three times that the practical consequence of this is that those who place too high a premium on peace now will delay peace indefinitely, while those who establish a credible threat of retaliation have a chance to achieve peace sooner.

Nakon predavanja, priređeno je primanje za prijatelje, obitelj, kolege i razne bessere mentschen. Cellist je svirao, dok su služeni hors d'ouevres; ukratko organizatori su nastojali postići pretencioznu atmosferu. Jedino što je Aumann inzistirao da se prvo skupi minjan za maariv, a zatim zapali prva svijeća za Hanuku i otpjeva Maoz Tzur - svih 6 dijelova.

Link na HUJI