PITANJE VLASNIŠTVA NAD ZEMLJOM U IZRAELU

Za vrijeme Osmanskog Carstva, zemlja se u zemlji Izraelu dijelila u 5 različitih kategorija:

1. Mulkh (Mulkh = kralj); zemlja u privatnom vlasništvu osobe; vlasnici su imali pravo u potpunosti raspolagati ovakvom zemljom (uz restrikcije vezane uz planiranje, naravno), pod uvjetom da plaćaju regularni porez Sultanu.

2. Miri; zemlja nad kojom postoji djelomično pravo vlasništva; ova zemlja, izvorno je pripadala zemljoposjedniku (lokalnom, ili odsutnom), koji je na zemlji imao obrađivače/kmetove/težake (serfs, ili na arapskom fallahi). Uglavnom se radi o obradivoj zemlji i fallah ima pravo uživati njene plodove, pod uvjetom da plati poreze vlasniku zemlje, ali nema pravo vlasništva nad njom.

3. Waqf; zemlja (i javne zgrade) pod vlasništvom waqfa, odnosno islamske vjerske zaklade (kao npr. Waqf Brda Hrama). Waqf nad takvom zemljom ima potpuno pravo vlasništva.

4. Mawat (mrtva zemlja ili zemlja 16, kako su je zvali Britanci); neupotrebljena i nepodijeljena zemlha (šume, kameni proplanci, pješčane dine i sl.); ova zemlja pripada suverenu; to su čuvene rezerve zemlje. Nakon 1858. godine one pripadaju Sultanu, a nakon 1928. (The British Land Directive), pripadaju Njegovom veličanstvu (King of the British Empire); od godine 1951. (do zadnjeg amandmana iz 1969.) ta zemlja pripada Državi Izrael, koja jeprirodno naslijedila suverenitet nad tim zemljama od Britanskog mandata i Osmanskog Carstva.

5. Matruka; zemlje u javnoj domeni kao što su ceste.

Dakle, kako danas izgledaju stvari po pitanju vlasništva nad zemljom u Izraelu?
Godine 1951. kada se radio katastar, isti se rukovodio sliedećim kriterijima:

1. Mawat je pripao Državi Izrael.

2. Matruka je postala Mawat, što znači da je i ona bila nacionalizirana.

3. Sva zemlju, koju je Jewish National Fund (JNF) uspio kupiti (oko 1 milijun dunama - 1 dunam = 1 000 m2) pripala je židovskom narodu.

4. Sva zemlja napuštena za vrijeme Rata za neovisnost pripala je Upravi za razvoj (osnovana u ovu svrhu; zadatak joj je bio mijenjati zemlju za novac koji je oplođen kamatama).

5. Sva Mulkh i Miri zemlja pripala je onima, koji su se na njoj nalazili – od kojih je bilo 98% Arapa (za razliku od Sultana, kod kojeg servi nisu imali prava na zemlju, koju su obrađivali).

6. Sva zemlja, koja je bila što je bilo u Waqf vlasništu waqfova, ostala je u njihovom vlasništvu: javne pak zgrade u njihovom vlasništvu postale su Mawat i nacionalizirane, uz određene iznimke.

Krajnji rezultat bio je slijedeći:

1. JNF je, u svom vlasništvu, imao milijun dunama.

2. Uprava za razvoj posjedovala je 2.5 milijuna dunama.

3. Država Izrael (mawat i zemlja osvojena 1948. kao npr. u Galileji u Operaciji Hiram 29 – 31 listopada 1948.) posjedovala je 14.5 milijuna dunama.

4. Sve ostalo bila je zemlja u privatnom (98% arapskom) vlasništvu.

Godine 1961. godine, nakon što je rad na katastru i mapiranju bio završen, JNF, Development Authority i vladin Upravitelj za zemlje ujedinili su se u Izraelsku upravu za zemlje (Israel Land Administration), koja je upravljala samo onom zemljom, koja joj je pripala. Svaka prirodna ekspanzija arapskog sela, ili grada, tako mora dodatnu zemlju dobiti od Izraelske uprave za zemlju, koliko ta zemlja prethodno nije pripadala JNF-u, budući da takva zemlja nikad ne može biti prodana ili ratmijenjena, jer je u trajnom vlasništvu židovskog naroda (hmmm... ako se dobroo sjećam, nedavno je na iyraelskom Vrhovnom sudu jedan Arapin dobio spor po kojem može kupiti takvu zemlju... detalji u vidu komentara dobrodošli).

S obzirom da je cilj Države Izrael da bude demokratska država sa židovskom većinom (bez židovske većine Izrael gubi smisao postojanja), zemlja se pažljivo alocira i svaki se pojedini slučaj temeljito provjerava. Izraelska uprava za zemlje ne daje nikakve koncesije, ili posebne ponude Arapima (gradovima i selima), koji nisu u stanju ispuiti preduvjete, koje Uprava propisuje za bilo koji židovski grad, ili selo – a to je urbanistčki plan.Vrlo jednostavno – nema urbanističkkog plana, nema zemlje iz državne rezerve. Nedavno su dva beduinska sela iz regionalnog vijeća Misgav uspjela predvladati svoje unutarnje nesuglasice i međuklanske sukobe, pripremila urbanistički plan, koji je bio prihvaćen te su dobila zemlju. Sličan je slučaj bio i s nekoliko druskih sela.

Međutim, kad se muslimani ne bore s Yahood (Židovima), na dnevni red dolaze klanski sukobi i ubojstva, ubojstva iz časti i sl. Možda bi bilo vrijeme da shvate u kojem stoljeću žive, naprave plan, podignu telefonsku slušalicu i nazovu Izraelsku upravu za zemlje. Na taj će način prestati rušenje ilegalno sagrađenih zgrada, sagradit će se i vodovod i kanalizacija, koja više neće teći njihovim ulicama. A nije ni da Izrael nije pokušao intervenirati u lokalnu korupciju – ali takvi se pokušaji redovito zaustave prosvjedima (nekad i nasilnim) i neredima. Država ne može ići toliko daleko da mijenja pelene... a, ako niste vidjeli ni jedan klanski sukob (koji nekad počinje svađom oko parkinga), nikad niste vidjeli pravi dječji vrtić …*

Arapi pod svojom kontrolom imaju oko 7% zemlje u državi. Za razliku od Židova, koji su uglavnom neizravni zemljovlasnici – dobili su zemlju u najam u trajanju od 49 do 99 godina, te su kućevlasnici, ali ne i zemljovlasnici (osim onih rijetkih, čiji su preci imalo dovoljno novca da podmite osmanske činovnike i kupe zemlju izravno za sebe), Arapi zemlju imaju u svom privatnom vlasništvu. Teoretski, država može Izraelca izbaciti sa zemlje, koju mu je dala u najam, ali ne može to učiniti s onima, koji su vlasnici zemlje.

Točno je da nema politike outreacha prema izraelskim Arapima, ali Izraelu je zemlja najvrednije vlasništvo u kontekstu održavanja biti izraelske države (jedina država na Svijetu sa židovskom većinom). Jedino, za što se može kriviti državu jest nedovoljna prisila prema arapskom sektoru da se drže minimuma miroljubive koegzistencije, ali zato iskorištava situaciju njihovih konstantnih sukoba. Treba još napomenuti i da, kad bi Azmi Bshara i ostatak bande Wadi Arra, koji su članovi Knesseta, imali na umu i interes naroda, kojeg zastupaju, umjesto da provociraju i ulizuju se Nasralli i ostalim teroristima, možda bi i Arapi iskoristili neko od svojih prava.*

___________________________________
* Sukobi među klanovima traju i desetljećima imajući, kao posljedicu, ponekad i smrt većine muških članova klana. Takvi sukobi ponekad započinju oko trivilanih stvari. Na lokalnim, pak izborima Arapi glasuju sa svojim klanom, neovisno o tome što koja stranka na izborima zastupa.