Srijeda

Human Shields in 3D" – A short film describing through 3D models the exploitation of Palestinian civilians by the Hamas in its terrorist warfare against Israel and its citizens.


Progon jemenskih Židova
U zadnjih 60 godina, Židovi su u potpunosti protjerani iz arapskih zemalja. Ovih dana, preostalih 300-tinjak jemenskih Židova, bježe iz svojih domova zbog nasilja nad njima.
Tin Gazivoda, Sandra Milković i ostalo birano društvo hrvatskih antisemita, , zasuli su jemensku vladu protestima...

Nekad i danas
Profesor Barry Rubin na svom blogu objavljuje tekstove pisama mlade Njemice Ilse, svojoj prijateljici, za koju ne zna da je Židovka, pisana 1933-1936.
Vrijedi usporediti tekst i načina razmišljanja mladih Nijemaca tada, sa novinskim člancima hrvatskih i europskih medija o Izraelu i židovskom narodu danas.

Iranska vojska - freakshow


Hamasov obračun s Fatahom u Gazi
Za vrijeme i nakon izraelske vojne operacije protiv Hamasa u Gazi, pripadnici Hamasa ubili su najmanje 32 člana Fataha, a najmanje 49 ranili pucanjem u koljena i noge, objavio je "Human Rights Watch".
Još jedno izvješće o kojem nećete čitati u objektivnim hrvatskim medijima. Naravno, ista je organizacija svakodnevno zasipala svijet izvješćima o izraelskim ratnim zločinima, za vrijeme trajanja vojnih operacija, koje su mediji prenosili kao istinite, ali za objaviti Hamasove zločine im je trebalo samo tri mjeseca. Izvješća koja se u svakom slučaju ignoriraju. Zašto i ne...oni su svoj glavni posao obavili.

Premetačina u Habadovom centru u Boliviji
Bolivijska policija je izvršila premetačinu u Habad centru u Rurrenabaque u Boliviji, i uhapsila nekoliko izraelskih turista koji su se tamo nalazili.
Chavezov antisemitizam u suradnji sa Iranom, širi se na regiju. Mediji zijevaju...

Ponovo vandaliziran Josefov grob
Nakon palestinskog rušenja i paljenja Josefovog groba 2000.-te, svetište je obnovljeno. U srijedu navečer, grupa hodočasnika koja je došla na molitvu, zatekla je mjesto ponovo razrušeno, išarano grafitima i vandalizirano. To je tradicionalna sudbina židovskih svetih mjesta, koja dođu pod vlast Palestinaca.

Nedjelja

Još jedan teroristički napad u Izraelu
Hrvatski mediji - ponovo niti riječi. Ovako se priprema teren za optužbe o genocidu i "neproporcionalnom ratovanju"...
At approximately 2 p.m. Saturday, Basma Awad al-Nabari, a 16-year-old high school student from the village of Houra, arrived at the Border Police base near the Shoket Junction between Beersehba and Arad armed with a gun, and opened fire at the soldiers.
The soldiers returned fire and managed to kill Nabari, who was an Israeli citizen.

Pobuna Aškenaza - Jest ćemo kitnijot za Pesah
Rice — a key ingredient in sushi — is not in the biblically banned category of hametz, or leavened cereal grain. Religiously, if not taxonomically, it falls within the family of legumes that in Hebrew is known as kitniyot.
Sephardic Jews eat them on Passover, but Ashkenazic rabbis banned them centuries ago because they resemble leavened food when they swell up.
More and more foods have been classified as kitniyot in recent years, as Ashkenazi rabbinic positions have hardened across a wide expanse of Halacha, or traditional religious law. Of late, however, something of a rebellion has erupted among pockets of Modern Orthodox Jews who have decided to eat kitniyot.

Spain, Israel and War Crimes
The case was brought to the Spanish court by the Palestinian Center for Human Rights, which is represented in Spain by Gonzalo Boyé, a Marxist revolutionary who was sentenced to 14 years in prison for collaborating with the Basque terrorist group ETA.
Spain’s investigation of Israel for war crimes is being motivated by at least three closely interrelated factors: judicial vanity; anti-Western globalism that uses international law to eat away at national sovereignty; and anti-Semitism disguised as concern for human rights.

NYC police worries over terror threats
Policija u New Yorku priprema planove za pojačani nadzor nad židovskim institucijama, školama i sinagogama.
Concerns that Muslim extremist groups might retaliate against civilians in the city's Jewish community if Israel were to attack Iran's nuclear facilities prompted the NYPD to put together a response plan that includes deploying extra officers, including heavily armed Hercules Teams, to synagogues, Jewish community centers and Israeli diplomatic offices.

Ne uzdišite "O, Bože...!", ali seks je micva
"Judaism obligates the husband to provide his wife with sexual pleasure," Knohl said in an interview with The Jerusalem Post last week. "This obligation emanates from the biblical commandment to 'love thy neighbor like thyself.' Rabbis have written quite a bit about what is the best way to perform this commandment."

Ahmad i Salim

GUVERNER SIRIJSK E PROVINCIJE "LIBANON", FUAD SINIORA...

Siniora vrlo dobro glumi žrtvu i u njegovom osobnom slučaju to je gotovo i točno, budući da je njegova uloga u krojenju sudbine vlastite mu zemlje vrlo slaba; naravno njegova je ideja portretirati Libanon kao žrtvu izraelskih zlodjela. Dok pokušava prodati saudijski mirovni plan, studiozno pokušava izbjeći bilo kakav spomen riječi Hizb Allah, koja je neophodna u slikanju one slike, koju g. Siniora pokušava naslikati.

Evo vam jedne ideje: ako ste tako zabrinuti vapajem Palestinaca, kako bi bilo da im dozvolite da rade, grade, postanu libanonski građani i maknu se iz svog svijeta fantazije? Mogu razumjeti zašto Libanonci ne bi željeli biti preplavljeni masom ljudi, odgajanih na način na koji su to bili palestinski Arabi kroz zadnjih 6 desetljeća. I ja bih za njih pokušala naći izlaz...

Morat će se pomitiri s onim što je ostalo od ahistorijske Palestine - nešto što su već odavno mogli napraviti da nije bilo onih, koji su ostali neimenovani u Siniorinom članku - Hamasa, PLO-a, Hizb Alle, Sirije, Irana... itd...

New York Times

Preneseno sa Solomonije

HIZB ALLIN I PALESTINSKI HEROJ SAMIR QUNTAR

Jedan od zarobljenika, čije se puštanje traži od Izraela. Nasrallah je obećao oslobađanje svo gheroja pod svaku cijenu, imenujući tu i otmicu izraelskih vojnika. Samir Quntar počasni je palestinski građanin...

ARAPSKO-IZRAELSKI SUKOB U ŽIVOTU PROSJEČNOG ARAPINA

Jim Dunnigan (link) notes an Al-Arabiya survey which found that when it comes to Arab dissatisfaction, the Israeli-Palestinian conflict isn't the most burning issue:

What do Arabs really think about the problems that afflict them, and how is this related to the issues Islamic terrorists are fighting and dying (and killing) for? A recent "Opinion Survey of the Arab Street 2005" by Al Arabiya news network provides some interesting answers. The survey sought to see what Arabs thought about the relative lack of economic progress in the Arab world. In answer to the question, “What is stalling development in the Arab world?,” 81 percent chose "Governments are unwilling to implement change and reform", 8 percent citing "The ongoing Arab-Israeli conflict," 7 percent "Civil society is failing to convince governments", and 4 percent chose "Terrorism".

Another question, "What is the fastest way to achieve development in the Arab world?", had 67 percent choosing "Ensuring the rule of law through justice and law enforcement", 23 percent chose "Enhancing freedom of speech", and 10 percent chose "Resolving the Arab-Israeli conflict".

Islamic terrorists represent a small minority of Arab thinking, and interests. But most Arab media and governments, for obvious reasons, avoid the “bad government” issues and instead concentrate on the Arab-Israeli conflict as the cause of all that is bad in the Arab world.

ZABORAVLJENI MILIJUNI - ŽIDOVSKE IZBJEGLICE IZ ARAPSKIH ZEMALJA

Cijeli svijet poznaje problem palestinskih izbjeglica, čiji se neriješeni status uvijek navodi kao jedno od ključnih pitanja u rješavanju "bliskoistočnog problema". Istovremeno, isti taj svijet, već 56 godina ignorira židovski egzodus iz arapskih zemalja u 20-om stoljeću. Danas postoje dvije organizacije, u sklopu UN-a, koje se bave problemom izbjeglica. Jedna od njih je UNRWA, koja se bavi isključivo palestinskim izbjeglicama. Druga je UNHCR, njezin zadatak je briga o svim ostalim izbjeglicama na svijetu. O sudbini milijun Židova, izbjeglih iz arapskih zemalja, malo se zna, i nikada se ne govori. Zašto? Da li je razlog tome, činjenica da Židovi NIKADA nisu tražili pomoć od UN-a? Ili činjenica da ih se ne prisiljava da sjede u izbjegličkim logorima 56 godina?

1945. godine u arapskim državama živjelo je oko 950.000 Židova. Danas ih ima manje od 2.000.U nastavku donosimo prijevod dokumenta, upućenog komisiji za ljudska prava, Ujedinjenih Naroda:


E/CN.4/Sub.2/2002/NGO/26
29 July 2002
COMMISSION ON HUMAN RIGHTS
Sub-Commission on the Promotion
and Protection of Human Rights
Fifty-fourth session
Item 4 and 5 of the provisional agenda

ECONOMIC, SOCIAL AND CULTURAL RIGHTS
PREVENTION OF DISCRIMINATION

Written statement* submitted by the World Union for Progressive Judaism, a non-governmental organization on the Roster

The Secretary-General has received the following written statement which is circulated in accordance with Economic and Social Council resolution 1996/31.

[10 July 2002]
______________
*This written statement is issued, unedited, in the language(s) received from the submitting non-governmental organization(s).


GE.02-14420


Židovske izbjeglice iz arapskih zemalja-Zaboravljeni milijuni

1. U kroničnoj blisko-istočno tragedoji, u kojoj je glavni kamen spoticanja, uvijek bilo pravo na povratak i kompenzaciju, arapskih izbjeglica iz Palestine, došlo je vrijeme da se medjunarodna zajednica prisjeti i ostalih žrtava- zaboravljene milijune židovskih izbjeglica iz arapskih zemalja.

2 1945. godine, živjelo je 140,000 Židova u Iraku; 60,000 u Yemenu i Adenu; 35,000 u Siriji; 5,000 u Libanonu; 90,000 u Egiptu; 40,000 u Libiji; 150,000 u Alžiru; 120,000 u Tunisu; 300,000 u Maroku,uključujući Tangiers (ukupno 940,000, uz dodatnih 200,000 u Iranu i Turskoj.)Od ukupno 1,2 milijuna, preostalo je manje od 40,000.U arapskim zemljama(ne računajući Iran i Tursku) ukupan broj je manji od 2,000.
Prije pedeset godina taj broj je iznosio oko milijun.U 20-om stoljeću, tisuće židovskih muškaraca, žena i djece, mladih i starih, bili su brutalno masakrirani u Iraku,Siriji,Egiptu,Libiji,Adenu i Magrebu.(često pod britanskom ili francuskom kolonijalnom vladavinom), isto tako i u Palestini za vrijeme britanskog Mandata.

3. Kako su ove zemlje postale Judenrein ("očišćene" od Židova) od početka 40-ih godina, govori članak, "Židovi u samrtnoj opasnosti u svim muslimanskim zemljama", objavljen u New York Timesu, 16. svibnja 1948. (nedavno izdana knjiga sadrži dodatne detalje:( vidi Malka Shulewitz (ed.), The Forgotten Millions. The Modern Jewish Exodus from Arab Lands (1999).)

4. U njenom zadnjem istraživanju "Islam and Dhimmitude. Where Civilizations Collide" (2002) (www.dhimmi.org), Bat Ye'or se poziva na članak iz Timesa i citira poziv Predsjednika Svjetskog Židovskog Kongresa(WJC), dr.- a Stephena Weissa, to the U.S. Secretary of State, George-u Marshall-u, 18. siječnja, 1948.
"Izmedju 800,000 do milijun Židova na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi, ne računajući Palestinu, su u 'velikoj opasnosti od uništenja' od strane Muslimana, potaknutih na sveti rat zbog plana o podjeli Palestine.(...) Nasilje, izvedeno i planirano, koje je jasno usmjereno na potpuno uništenje Židova, predstavljaju genocid , koji je , prema rezolucijama Glavne Skupštine, zločin protiv čovječanstva." (pp.175-76)

5. Nedavni primjer takvog nasilja je bombaški napad na drevnu al-Ghariba sinagogu u Djerbi u Tunisu,11.travnja 2002., od strane Al-Qaide. Iako su tuniške vlasti tvrdile da je riječ o nesretnom slučaju, naposljetku su priznale da je riječ o kriminalnom činu, nakon što su vlasti Njemačke (10 od 17 mrtvih su bili njemački turisti, a mnogi su bili teško ranjeni) zahtijevale punu istragu.Nedavno je govornik Al-Qaide preuzeo odgovornost. Tuniska židovska zajednica danas broji oko 1000 članova, ostatak ostataka ove biblijske zajednice sa korijenima u drevnoj feničanskoj prošlosti. Kao i 99% Židova prije njih, većina će napustiti Tunis.

6. Pogromi i proganjanja, te strah za budućnost, redovito su prethodili masovne izgone i ekspulzije Židova, čiji su preci živjeli na tim područjima od pamtivijeka, puno prije ponovljenih valova arapskog osvajanja i okupacije, s početkom u 7. stoljeću.

7. Više od 650,000 židovskih izbjeglica bile su integrirane u malih izraelskih 20,000 km2, počevši od 1950-ih, čak i kada je zemlja bila u opasnosti od uništenja od strane susjednih zemalja Arapske Lige, koje su preko 40 godina odbijale Plan UN-a za podjelu Palestine od 1947. godine. Dodatnih 300,000 židova našli su sklonište i novu domovinu u Europi i Americi.

8. Otprilike polovina od 5 milijuna Židova u Izraelu-čija je ukupna populacija čini oko 6,2 milijuna, od kojih su otprilike 20% Arapi, Druzi i Beduini - sastoji se od ovih izbjeglica i njihovih potomaka, koji nisu primili nikakvu humanitarnu pomoć od Ujedinjenih Naroda, i koji je nisu ni tražili. Bile su to svjetske židovske zajednice, tek izišle iz Holokausta, koje su zajedno s Izraelom radile na toj integraciji.

9. Ipak, bilo je to odbijanje medjunarodnog legaliteta od strane Arapske Lige 1947-48., koje su desetljeće za desetljećem, u neuspješnom pokušaju za uništenjem Države Izrael, koje je dovelo do katastrofe palestinskih Arapa. Bilo kakav pokušaj za integracijom ovih izbjeglica (kojih je 1948 bilo oko 550.000, iako se često citira brojka od 750,000) u bilo koju od 21 arapske države, smatrano je prevelikom žrtvom, usprkos njihovim ogromnim naftnim resursima.

10. U Jordanu, koji sačinjava 77% Palestine, priznate od strane Lige Naroda, 1922., desetke godina iprovođena je samo djelomična integracija.U potpunosti ignorirajući čl.15 Mandata, Velika Britanija je 1922. zabranila Židovima da žive ili kupuju zemlju, istočno od rijeke Jordan.Ovu odluku, ratificirao je jordanski parlament, u svom "zakonu br. 6 ;čl.3" od 3.travnja 1954, reaktiviran "zakonom br.7; čl. 2" od 1. travnja, 1963. u kojem stoji da bilo koja osoba može postati državljanin Jordana, ako nije Židov. Nakon što je Jordan potpisao mirovni sporazum s Izraelom, 1994., ovaj Judenrein zakon je ostao na snazi.

11. Orwellova rečenica 'Svi su jednaki, samo su neki više jednaki od drugih' - može se primijeniti na izbjeglice, jer su neke izbjeglice, doista, jednakije od drugih. Ali, zaboravljeni milijuni, židovske izbjeglice iz arapskih zemalja, nisu primile pomoć UN-a, niti su, preko pola stoljeća, držani u izbjegličkim logorima, uzgajajući beznađe i frustraciju, te kulturu mržnje i smrti. Orwellova rečenica bi se mogla primijeniti na milijune izbjeglica, na svim kontinentima, raseljenih u mnogim tragičnim konfliktima u 20-om stoljeću.

12. Velika preseljenja stanovništva, posljedica ratova ili iz političkih razloga, su karakteristika povijesti čovječanstva, posebice na islamskom Orijentu.Deportacije, eksproprijacije i masovni izgoni-Židova, kršćana i ostalih domorodačkih naroda-ponavljali su se kroz dugu povijest "dhimmizacije", uključujući i Palestinu. Poželjno je pronaći pravi uzrok ovog "selektivnog pamćenja", toliko povijesno pogrešnog, koje sustavno izdvaja i spominje arapske izbjeglice iz Palestine, ali ne i zaboravljene milijune-židovske izbjeglice iz arapskih zemalja.

13. Rezolucija 242, Vijeća Sigurnosti od 22. studenog, 1967. (u potpunosti odbijena od strane Khartoum Arab Summit Conference, sa geslom: "ne miru s Izraelom, ne priznanju Izraela, ne pregovorima s Izraelom ne kompromisu po pitanju palestinskih nacionalnih prava"), odnosi se i na pravedno rješenje problema izbjeglica; time eksplicitno uključujući i židovske izbjeglice iz arapskih zemalja, kao i arapske izbjeglice iz Palestine.

14. Teškoće i patnje velike većine židovskih izbjeglica iz arapskih zemalja, kao i gubitak neprocjenjive imovine i kulturnog nasljedstva, koje seže tri tisuće godina unatrag, nikada nisu uzete u obzir u UN-u.Došlo je vrijeme da se ova velika nepravda postavi u kontekst, pravednog svjetskog rješenja trajne blisko-istočne tragedije.


15. World Union for Progressive Judaism appeals to the Sub-Commission, and other appropriate UN bodies, to consider urgently the rights of these ancient Jewish minorities: (a) in relation to Mr. Asbjorne Eide's forthcoming final report at its fifty-fifth session (2003); and (b) in relation to the working paper by Mr. Paulo Sérgio Pinheiro on the return of refugees' or displaced persons' property.

Zaboravljene izbjeglice...

7 MITOVA O "PALESTINCIMA" (originally posted by Abu Jamezdin)

Postoje brojni mitovi o "Palestincima", pozabaviti ću se sa 7 najvećih. Koristim najviše arapske izvore, i ponekad zapadne, i to one koji su vrlo nenaklonjeni Izraelu i Cionizmu, bez da ulazim u prevelike povijesne analize (kao, npr, pitanje, kada je to Jeruzalem bio prijestolnica bilo koje muslimanske države, ili kada je to postojala neka država ili regija pod imenom Palestina pod muslimanskom vlasti, i slično).

Mit 1: Palestinci su narod

Palestinski narod u Palestinskim sluzbenim dokumentima:

Palestinci kao narod se prvi put spominju 1968., u povelji PNC. U prijašnjoj verziji, iz 1964, se nazivaju "Palestinski Arapi" ili "Palestinska zajednica", dio arapskog naroda i svoje pravo na samoodredjenje svode na želju da "Palestina" bude dio panarapske drzave. Tek se u verziji iz 1968 vide prvi tragovi ideje palestinskog naroda, ali i dalje kao dio pan-arapskog programa. Sa takvim nacionalnim aspiracijama, imaju isto pravo na samoodredjenje kao i bosanski i hrvatski Srbi, tj, svoje pravo na samoodredjenje su ostvarili vec u 22 arapske drzave. Cak i verzija iz 1968 pocinje rijecima:

Palestine is the homeland of the Arab Palestinian people; it is an indivisible part of the greater Arab homeland, and the Palestinian people are an integral part of the Arab nation.

Palestinski narod u povijesti

Ne postoji niti jedan primjer palestinskog vjerskog ili političkog vodje, umjetnika, znanstvenika, umjetnickog djela ili bilošega drugog prije 1968 koje bi ukazalo na ikakav specifični palestinski identitet, nacionalne aspiracije, patriotizam ili bilo sta slično. Jednostavno, ne postoji NITI JEDAN takav primjer. NADA. Većina današnjih Palestinaca su potomci "gastarbeitera" iz arapskih zemalja. Arapska emigracija izmedju 2 svjetska rata je bila daleko veca od židovske, kao sto su primijetile, Hope-Simpson komisija; britanski guverner Sinaja 1922-1937 je primjetio o arapskoj ilegalnoj emigraciji:

This illegal immigration was not only going on from the Sinai, but also from Transjordan and Syria, and it is very difficult to make a case out for the misery of the Arabs if at the same time their compatriots from adjoining states could not be kept from going in to share that misery.

Peel komisija je primijetila 1937:

Shortfall of land is due less to the amount of land acquired by Jews than to the increase in the Arab population.

Mit 2: Palestinci su starosjedioci u Zemlji Izraela

Palestinci se sami ne mogu složiti o svojem porijeklu. Na istom palestinskom propagandnom web siteu mozete naci da su palestinci potomci:
a) Biblijskih Filistejaca
b) Biblijskih Kanaanicana
c) Da je biblijski Ishmael, sin Abrahamov, njihov predak.

Niti povijest na službenom web siteu PLO UN misije ne spominje Palestince kao narod, osim "zanimljive" tvrdnje da su neki famozni Palestinci (koji su bili pogani) boravili na području u vrijeme Isusa i da su pola apostola bili Palestinci. Sto se babi snilo...

"Palestinci" ne mogu biti potomci Filistejaca, Kanaanaca i Ishmaela, niti istovremeno niti pojedinacno. Filistejci su egejski narod, vjerojatno potomci Minoanaca, izbjeglice sa Krete. Ime Filistejci (hebr. plishtim, dolazi od korjena p-l-sh) nije egejskog porjekla nego stari hebrejski naziv za strane osvajace koji se i upotrebljavao u Abrahamovo vrijeme za neki drugi narod koji je nastanjivao Sinajski poluotok, tako da, zapravo, savršeno odgovara modernim Palestincima, ali je povijesno netočno. Uostalom, sami sebe Filistejci nikad nisu nazivali Filistejcima, to je derogativan biblijski termin. Zvali su se Minoanci, dolsli su sa Krete, hebrejski Kaftora, ili staroegipatski Keftiu.

Filistejci, i ostaci ostataka tadasnjih bliskoistočnih naroda, poput Kanaanićana, Ismaelićana, Edomićana (Idumejaca), itd, su nestali u vrijeme kralja Sanheriba koji je raselio sve narode pod svojom vlasti kako bi uništio mogućnost pobune. Manja grupa Židova, pripadnici plemena Jehuda, dijela plemena Levi i Binjamin su se vratili u svoju domovinu u vrijeme kralja Koresha (Cyrusa), prezivljavanje kao naroda je bilo ravno čudu prezivljavanja Židova kao naroda u zadnjem progonstvu koje je trajalo 2000 godina, i završilo tek 1948.

U međuvremenu je zemlja bila prazna, a na mjesto starosjedioca su naseljeni narod Kutim, pretke danasnjih Samaritanaca, koji su primili Toru kao vjeru zemlje Izraela. Samaritanaca danas ima oko 150 u okolini Shehema (Nablusa) i još dvjestotinjak u Izraelu, tako da nema govora ni da su danasnji "Palestinci" potomci Kutim.


Mit 3: Postoji zemlja koja se zove Palestina

Ime Palestina su izmislili Rimljani u 2. stoljeću n.e., preuzevši ime nestalog naroda, Filistejaca, kao kaznu za židovsku pobunu. Arapsko ime Filestin je derivacija iz latinskog naziva, "Palestina", a dosta je znakovito da oni sami ne mogu izgovoriti rijec Palestina, u arapskom jeziku ne postoji slovo "P", pa izgovaraju ili kao "falestina" ili kao "balestina", ili u arapskoj verziji, "filestin"; niti ta riječ postoji u Kur'anu, što je jedinstven primjer u arapskom jeziku.

Osim već navedenog u obje PNC povelje, najbolja ilustracija će biti kroz par citata "palestinskih" vodja:

We consider Palestine as part of Arab Syria, as it has never been separated from it at any time. We are connected with it by national, religious, linguistic, natural, economic and geographical "bonds".

(Prvi kongres muslimansko kršćanske asocijacije, u veljači 1919).

There is no such country [as Palestine]! 'Palestine' is a term the Zionists invented! There is no Palestine in the Bible. Our country was for centuries part of Syria.

(Auni Bey Abdul-Hadi, lokalni arapski vodja u obracanju Peel komisiji, 1937.)

Palestine was part of the Province of Syria...politically, the Arabs of Palestine were not independent in the sense of forming a separate political entity.

(Predstavnik višeg arapskog komiteta u obraćanju Vijeću sigurnosti UNa, u svibnju 1947.)

It is common knowledge that Palestine is nothing but southern Syria.

(Ahmed Shuqeiri, kasnije prvi predsjednik PLO-a, u obraćanju Vijeću sigurnosti UN-a)


Mit 4: Palestinski muslimani i kršćani su ujedinjeni

Od 1948., područje prolazi nasilnu islamizaciju. U Betlehemu je 1948. godine bilo preko 70% kršćana, a danas ih ima jedva 20%, u Ram Alli je bilo nesto manje od 50%, danas je jedva 5%. U istom razdoblju, unutar države Izrael, arapska kršćanska populacija je narasla za 400%. Prije par godina je bila zadnja velika afera na tu temu, kada su muslimani u Nazaretu počeli bespravno graditi džamiju preko puta Bazilike Navještenja. Izraelska vlada se nije miješala zbog straha od muslimanskog nasilja. Tek nakon zeštokog protesta Vatikana, gradnja sporne džamije je zaustavljena i sagradjeni dijelovi su srušeni.


Mit 5: Izrael je protjerao 4 000 000 Palestinaca

Prema izviješću UN-ovog pregovarača iz 1949. godine, izbjeglo je 472,000 Arapa, od kojih je 360,000 trebalo pomoć; ostali su bili bogati zemljoposjednici koji su većinu vremena živjeli u Egiptu, Siriji ili Libanonu. Hajj Nimer el-Khatib, vodja arapskog nacionalnog komiteta u Haifi je izjavio o Jordanskim vojnicima:

They robbed individuals and homes. Life was of little value, and the honor of women was defiled. This state of affairs led many [Arab] residents to leave the city under the protection of British tanks

Glubb Pasha, zapovjednik jordanske arapske legije je izjavio:

Villages were frequently abandoned even before they were threatened by the progress of war.

Američki generalni konzul u Haifi, Aubrey Lippincott je napisao 22. travnja 1948.:

Local mufti-dominated Arab leaders [were urging] all Arabs to leave the city, and large numbers did so.

The Economist 2. listopada 1948 pise:

Of the 62,000 Arabs who formerly lived in Haifa not more than 5,000 or 6,000 remained. Various factors influenced their decision to seek safety in flight. There is but little doubt that the most potent of the factors were the announcements made over the air by the Higher Arab Executive, urging the Arabs to quit....It was clearly intimated that those Arabs who remained in Haifa and accepted Jewish protection would be regarded as renegades.

Time o bici za Haifu, 3. svibnja 1948 piše:

The mass evacuation, prompted partly by fear, partly by orders of Arab leaders, left the Arab quarter of Haifa a ghost city....By withdrawing Arab workers their leaders hoped to paralyze Haifa.

Sirijski premijer 1948-'49., Haled al Azm, u svojim memoarima kaže:

Since 1948 we have been demanding the return of the refugees to their homes. But we ourselves are the ones who encouraged them to leave. Only a few months separated our call to them to leave and our appeal to the United Nations to resolve on their return

George Hakim, grčko-pravoslavni biskup Galileje je izjavio Beirutskim novinama Sada al Janub 16. kolovoza 1948:

The refugees were confident their absence would not last long, and that they would return within a week or two

i

Their leaders had promised them that the Arab Armies would crush the 'Zionist gangs' very quickly and that there was no need for panic or fear of a long exile.

Near Eastern Broadcasting Station, 3. travnja 1949 je prenijela vijest:

It must not be forgotten that the Arab Higher Committee encouraged the refugees' flight from their homes in Jaffa, Haifa and Jerusalem.

Jordanski časopis Falestin (Palestina) je pisao 19. veljače 1949:

The Arab States encouraged the Palestine Arabs to leave their homes temporarily in order to be out of the way of the Arab invasion armies.

Jedan izbjeglica je izjavio jordanskom časopisu Al Difaa, 6. listopada 1954:

The Arab government told us: Get out so that we can get in. So we got out, but they did not get in.

Habib Issa je izjavio novinama Al Hoda, 8. lipnja 1951.:

The Secretary-General of the Arab League, Azzam Pasha, assured the Arab peoples that the occupation of Palestine and Tel Aviv would be as simple as a military promenade.

He pointed out that they were already on the frontiers and that all the millions the Jews had spent on land and economic development would be easy booty, for it would be a simple matter to throw Jews into the Mediterranean....Brotherly advice was given to the Arabs of Palestine to leave their land, homes and property and to stay temporarily in neighboring fraternal states, lest the guns of the invading Arab armies mow them down.

Čak je i Jordanski kralj, Abdullah I (djed sadašnjeg kralja) optužio Arape za problem izbjeglica:

The tragedy of the Palestinians was that most of their leaders had paralyzed them with false and unsubstantiated promises that they were not alone; that 80 million Arabs and 400 million Muslims would instantly and miraculously come to their rescue.

Mit 6: Palestinci samo žele svoju državu na području Judeje i Samarije (tzv. zapadne obale Jordana) i Gaze koja bi živjela u miru sa svojim susjedima

Povelja PNC iz 1968 (trenutno na snazi) kaze:

Article 2: Palestine, with the boundaries it had during the British Mandate, is an indivisible territorial unit.

To uključuje današnji Izrael, Jordan, Judeju, Samariju i Gazu. Očigledno PLO ima teritorijalne aspiracije i prema Izraelu i prema Jordanu.

Arafat se više puta izjasnio o tome. Nakon uspostavljanja države "Palestine", namjeravao je destabilizirati Jordan, preuzeti vlast i priključiti ga "Palestini", slično napraviti i sa Libanonom, Egiptom i Sirijom. Imao je ambiciju postati vodja pan arapske mega države, san koji su dijelili sa njim egipatski predsjednik Nasser, Sadam Hussein i Hafez el Assad iz Sirije, jasno, svaki od njih je maštao o pan arapskoj drzavi pod svojim vodstvom. Nasser i Hussein su jos imali malo realističnije sanse, Assad ne baš, ali kod Arafata je to bila čista megalomanija, koja graniči sa kompleksom Mesije.

Članak 24, povelje iz 1964 kaže:

This Organization does not exercise any territorial sovereignty over the West Bank in the Hashemite Kingdom of Jordan, on the Gaza Strip or in the Himmah Area.

To su područja za koja tvrde da jedino prema njima imaju teritorijalne aspiracije.

Abu Mazen je prošli tjedan izjavio da je prema njemu, osnova za pregovore UN-ov plan particije iz 1947, prema kojoj bi Palestincima pripala Jafa, Haifa, Ber Sheeva, vecina Galileje, itd. Arapi nikada nisu prihvatili plan particije, isto tako nisu prihvatili niti jednu rezoluciju UNa, na koje se danas pozivaju, 242, 196 i slično, do usvajanja faznog plana, usvojenog na 12. sjednici PNC, 9. lipnja 1974. Fazni plan je još uvijek na snazi kao program rada PLO-a. I nakon potpisivanja mirovnog ugovora u Oslu, Arafat je nastavio referirati na fazni plan u interviewima više puta. Npr, u intreviewu egipatskoj televiziji Orbit TV, 18 travnja 1998, "dobitnik nobelove nagrade za mir" je izjavio:

In 1974, at the Palestinian National Council meeting in Cairo, we passed the decision to establish national Palestinian rule over any part of the land of Palestine which is liberated.

Mit 7: Arafat je demokratski izabran vodja "Palestinaca"

Arafat, kao i skoro svaki moderni arapski diktator, je došao na vlast uz pomoć nasilja, kao i njegov predak i ideoloski idol, ratni zločinac i osnivač Handžar divizije, Hajj Amin Husseini.

Na unutarnjim izborima u Fatahu, pred "izbore" 1996, izabrani su ljudi koji baš nisu bili po volji Arafatu. Naprosto je bacio listu u smece i sastavio svoju bez da se konzultirao sa bilo kim. Jedini protukandidat na predsjedničkim izborima koji su usljedili je bio 72 godisnji socijalni radnik, Samiha Khalil, koji je šokirao zapadne medije "izvrsnim rezultatima", naime, dobio je 9.2%.

Rezultati jesu stvarno bili iznenadjujuci. Arafat je u tjednu pred izbore dobio 9 sati vremena na televiziji i radiju, a Khalil svega jedan put 45 minuta, i to malo pred ponoć. Peace Watch grupa je sastavila izvještaj u kojem se žale na nasilje i prijetnje kojima se Fatah služi kako bi zastrašili političke protivnike. Na primjer, kada je jeruzalemski časopis, Al Quds, objavio priču o Arafatovom sastanku sa grčko-pravoslavnim patrijarhom na 8. stranici, Fatahovi revolveraši su se pojavili u uredu i prijetili uredniku, Maher al-Alamiju, da priču mora staviti na 1. stranicu. Kada je odbio, oteli su ga i držali 6 sati, dok nije pristao. Što se dešavalo u tih 6 sati, nije poznato. Al Alami se nikad nije usudio to nikome ispričati. Bivši šef CIA, Jim Woolesey je izjavo o "izborima":

Arafat was essentially elected the same way Stalin was, but not nearly as democratically as Hitler, who at least had actual opponents.

To su bili prvi i zadnji izbori. Od onda drugih izbora nije bilo.


PNC povelja iz 1964

PNC povelja iz 1968

"Povijest Palestine" sa web sitea Palestinske misije u Ujedinjenim Narodima

PLO Fazni Plan

MISINTERPRETACIJE ARAPSKO-IZRAELSKOG SUKOBA

Tri su, glavne misinterpretacije izraelsko-arapskog sukoba:

1. TEORIJA PALESTINSKOG CENTRALITETA:

Ova teorija počiva na ideji da je PALESTINSKI PROBLEM (PALESTINSKO PITANJE) uzrok svim turbulencijama na Bliskom istoku. Ta je teorija djelomično je srušena u kolovozu 1990., kada je Irak umarširao u Kuvajt, ali je ponovno doživjela svoj uzlet, osobito u zadnjih 5 godina, kada je suvereno ušla u gotovo svaku mainstream analizu o Bliskom istoku i postala jedan od izričaja političke korektnosti.

Taj koncept funkcionira tako da se svi bliskoistočni sukobi reduciraju na onaj arapsko-izraelski pa se onda taj sukob definira kao palestinsko-izraelski te se, onda, raznorazne palestinske frakcije i različiti pristupi problemu svedu na jedan antiizraelski oslobodilački pokret – PALESTINSKU OSLOBODILAČKU ORGANIZACIJU. Na taj način Izrael prestaje biti David pred arapskim Golijatom i postaje Golijat pred palestinskim Davidom.

Istovremeno, u kratko vrijeme, PLO postaje jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda, bez obzira sto iste ntko nikad nije birao i što je svoj ekskluzivni polozaj odrzavao likvidacijama svakog s drugačijim mišljenjem.

Međutim, osim arapsko-izraelskog sukoba, na Bliskom istoku se vodio, ili vodi i čitav niz drugih unutararapskih sukoba, sukoba s ostalim muslimanskim zemljama, sukob s nemuslimanskim zemljama, kao i unutarnji sukobi u gotovo svim državama regije.

Redom:
Irak:
1973. Iračka invazija na Kuvajt
1980-1990. Iračko-iranski rat
1990. Iračka invazija na Kuvajt

Libija:
• 1977. Tunis
• Sudan
• Egipat
Financirala atentate (uspješne i neuspješne) na političke vođe:
• Egipta
• Iraka,
• Maroka,
• Sudana,
• Tunisa,
• Somalije

Alžir:
1975. Maroko i Zap. Sahara

Egipat:
Financirao atentate (uspješne i neuspješne) na političke vođe:
• Jordana
• Libanona
• Iraka
1958. Sirija
1962. Jemen (do oko 1967.)

Jemen:
Južni Jemen protiv Omana
Sjeverni protiv Južnog i obrnuto – 1972., 1979. (Južni ubio predsjednika Sjevernog), 1991.

S. Arabija:
• Sjeverni i Južni Jemen
• Oman
• Kuvajt
• UAE
• Irak
• Jordan
• Za zaljevskog rata preventivno istjerala stotine tisuća Jemenićana

Sirija:
• Jordan
• Irak
• Libanon
od 1946. pa do ranih 70-tih Sirija je gledala na Libanon kao na dio sirijske obrambene sfere

Trupe…
Arapska liga priznala sirijske trupe kao peacekeeping – koje je 1976. pozvala libanonska vlada.
1991. – Pakt prijateljstva
• PLO – prosirijski Palestinci protiv Arafata 1976. i 1983.


PROTIV NEARAPA
Također, arapske zemlje imaju povijest upadanja i u svoje nearapsko susjedstvo - sjetimo se samo Čada, iz kojeg su se Libijci povukli tek nakon što su Amerikanci bombardirali Tripoli; tu je i Sudan, miješana arapsko-crnačka drzava, gdje sukobi traju i danas; ili npr. iračko-iranski rat, koji je sam odnio preko milijun zrtava; raznorazni sirijski pokušaji atentata sve do Senegala, ili sukobi Sirije s Turskom oko Alekandrete...


UNUTARNJI SUKOBI
Sirija: grad Hama sravnjen sa zemljom, zajedno s 10 do 20 tisuća civila, a radi sumnje da se u gradu simpatizira Muslimansko bratstvo
Oporba u Jordanu, Alžiru, Saudiji mahom islamski fundamentalisti

MANJINE I NJIHOV POLOŽAJ: Kurdi, Berberi, Kopti i ostali kršćani, Druzi, Židovi, Armenci, Asirci, Čerkezi, crni Afrikanci

Irak:
ASIRCI 1933. progoni; na tisuće ubijenih i deseci tisuća izbjeglih
KURDI (Versaillesom im obećana barem autonomija)
1961. deseci tisuća ubijenih i oko 200,000 izbjeglih
1970-tih – oko 200,000 raseljenih Kurda
1990-tih Hussein koristi bijne otrove protiv Kurda (bojni otrovi korišteni i u iransko-iračkom ratu na obje strane)

Sirija:
1920-tih progon KRŠĆANA
1936. obećana autonomija DRUZIMA na području Jebel Druze (gdje čine većinu) ostala neispunjena
nakon Drugog svjetskog rata – progon ARMENACA

Egipat:
1950-tih Nasser prognao GRČKE KRŠĆANE
nasilje protiv KOPTA

Sudan:
Ubijanje, porobljavanje, nasilna konverzija, izgladnjivanje CRNIH AFRIKANACA – KRŠĆANA i ANIMISTA; u jeku kampanje 1970-tih ubijeno ih više od 500,000; procjene o ukupnom broju poginulih kreću se od 650,000 do preko milijun
Darfur – CRNI AFRIČKI MUSLIMANI


BLISKOISTOČNI SUKOBI JEZIKOM BROJKI
• ARAPSKO-IZRAELSKI SUKOB (1948-2004): oko 75 tisuca zrtava

• UNUTARARAPSKI SUKOBI:
- Egipatska invazija Jemena: oko 250 tisuca žrtava
- Alžirski građanski rat: oko 1.000.000 žrtava
- Libanonski građanski rat: oko 150 tisuća žrtava

• IRAČKO-IRANSKI RAT: više od 1.000.000 žrtava

• SUDANSKI GRAĐANSKI RAT (do genocida u Darfuru): brojke se kreću od 650,000 do milijun žrtava, ovisno o izvoru

• UNUTARNJI SUKOBI:
- Egipat – Muslimansko bratstvo
- Sirija (sjeca li se jos itko npr. Hame i njenih 20,000 zrtava samo zato je Asad ocijenio da je OK sravniti cijeli grad sa zemljom radi celije Muslimanskog bratstva?)

Kada se pak vratimo na UN, onda cemo vidjeti da njegova GS svake godine cak 2 (dva) puta, na redovitim sjednicama, promovira teoriju palestinskog centraliteta od kojih svaka traje po tjedan:

1. The Question of Palestine
2. The Situation IN THE MIDDLE EAST gdje se raspravlja opet i iskljucivo o IZRAELU, a svaku drugu raspravu se blokira.


AKO PALESTINSKI PROBLEM NIJE UZROK SVIH TURBULENCIJA NA BLISKOM ISTOKU, ŠTO JEST?

1. Kriza legitimiteta
2. Težnja za ujedinjenom arapskom domenom
3. Odbijanje Zapada

• Arapski svijet sastoji se od oko 150 milijuna ljudi podijeljenih u 21 državu-članicu Arapske lige; stvorene nakon propasti Osmanskog Carstva kao britanske i francuske kolonije s granicama, koje su odgovarale ne granicama klanova i obitelji, vec kolonijalnim interesima (nafta! i sl.), kako bi se njima lakše izravno upravljalo; u slučaju prosudbe da je izravno upravljanje nemoguće, kolonijalne su sile, upravu nad takvim državama, davale prijateljskim arapskim klanovima pa je tako stvorena zbirka monarhija od Maroka do Iraka;


• Još od propasti Osmanskog Carstva ne postoji konsenzus o tome što konstituira legitimnu arapsku vladu uzrokujući situaciju u kojoj čak i najizgrađenije arapske strukture leže na živom pijesku;


• Arapski svijet ne funkcionira po prncipu država-nacija, kao Europa; Arapi su lojalni svojoj obitelji i klanu, a nakon toga arapskom narodu; državne su granice shvaćene kao neprirodne i neželjene podjele; težnja za odbijanjem granica, koje ih dijele, posljedica je opće krize političkog legitimiteta;


• Zahtjevi za legitimnošću popraćen prijetnjama; posljedica je nestabilnost; arapski su vođe opsjednuti strahom od državnih udara, ili atentata; težnje za ujedinjavanjem (Nasser – Egipat, Sirija, Irak; Irak – Jordan, Kuvajt; Gadafi – Tunis, Sudan, Maroko; Sirija – Libanon);


• Snovi o povratku arapske slave dovode do procvata Panarabizma neposredno nakon Drugog svjetskog rata;


• Rodonačelnici panarapske ideje kršćanski su Arapi, početkom 20. stoljeća – što zbog pokušaja zadržavanja svog položaja iz kolonijalnih vremena, što zbog mogućnosti da se, umjesto panarapske, stvori islamska država; usprkos takvim težnjama, granice i dalje ostaju tamo gdje su ih povukle kolonijalne sile.

2. REVERZIJA KAUZALITETA
Palestinski problem od posljedice rata, kojeg su počeli Arapi, postaje uzrok tih napada.

Ovakvom se teorijom postiže:
a) Obrnut je slijed događaja – Izrael je napao Arape, koji su preimenovani u Palestince
b) Okrenuta veličina i snaga strana u sukobu – arapski Golijat pretvoren je u palestinskog Davida

Teorija dakle glasi: Svi problemi na Bliskom istoku ukorijenjeni su u Palestinskom problemu; taj je pak problem ukorijenjen u izraelskoj okupaciji palestinskih zemalja. Ergo, prestanakom ''okupacije'', nestat će taj problem.

Što je starije – terorizam, ili okupacija?
Prvi teroristički napadi 15 su godina stariji od okupacije (1952. zabilježeni su prvi teroristički napadi nakon stvaranja Izraela, a izraelsko osvajanje Samarije, Judeje i Gaze dogodilo se u 6-dnevnom ratu 1967.)

Ipak, ova elegantna konstrukcija, koja nije bila moguća prije izraelske pobjede u 6-dnevnom ratu, 1970-tih se godina, potpomognuta arapskim naftim embargom, brzo proširila iz arapskih prema zapadnim metropolama.

Nastanak palestinske nacije; eventualno se vratiti na panarabizam, čiji su ideolozi arapski kršćani (Arapi podijeljeni u klanove i plemena); nastanak palestinske nacije u izbjegličkim kampovima Bliskog istoka kako bi se, za Arape, zahtjevalo područje čitavog britanskog mandata (odnosno, ono sto je od njega ostalo nakon stvaranja Transjordana)

Od kraja židovske države do britanskog mandata, Palestina postoji isključivo kao geografski pojam. Za vrijeme osmanske vladavine, današnji je Izrael, zajedno sa Sinajem bio podijeljen u 3 sanjaka.

Rezolucija 242 i njena potvrda, 338 i njihova definicija povlačenja, bilateralnost u Rezoluciji (Arapi da priznaju Izrael, a Izrael se povuče na obranjive granice – princip oživotvoren u miru s Egiptom 1979.)



3. PRAVO NA POVRATAK
The road of a refugee is as long as you make it...

• Palestinske izbjeglice smještene u izbjegličkim kampovima po europskim zemljama i Judeji, Samariji i Gazi već 60 godina;


• Onemogućena im integracija u okolnja arapska društva, uključujući tu i djecu Palestinaca i njihovih supruga iz neke druge arapske nacije (u slučaju da takav brak nije zabranjen);


• Palestincima u Libanonu zabranjeno bavljenje čitavim nizom zanimanja(službena lista od 63 zanimanja)


• Slične izmjene stanovništva i izbjegličke krize u drugim su djelovima svijeta rješavane (pravdeno rješavanje pitanja izbjeglica uključujue i povratak, i repatrijaciju te kompenzacija, osobito kada se de facto događa izmjena stanovništva)


• 8 i pol milijuna Sika i Hindusa te 6 i pol milijuna muslimana između Indije i Pakistana te Bangladeša; istovremeno su se i u Europi, nakon Drugog svjetskog rata, kretali milijuni izbjeglica...


• Povratak svih arapskih izbjeglica iz 1948. te njihovih izravnih potomaka i članova njihovih obitelji poništio bi Izrael kao židovsku državu

Video

PRAVO NA POVRATAK, ILI PRAVO NA POSTOJANJE?

Kada se palestinski lider Mahmoud Abbas (Abu Mazen) nedavno susreo s američkim predsjednikom Georgeom Bushom u Bijeloj kući, dobio je obnovljenu američku potporu za palestinsku državnost. Također je poznato da Abbas, kada je bio pritisnut u smjeru konačne implementacije toliko obećavanih reformi s palestinske strane, kao i kada je bio upitan za svoje nedjelovanje u smjeru borbe protiv terorizma i huškanja, govora mržnje, izvadio poznatu palestinsku mantru o izraelskom zidu (naravno, u realnosti se radi o Sigurnosnoj ogradi) i kontrolnim točkama (to su oni objekti, koje je izraelska vojska podigla nakon eskalacije postoslovskog terora), kao i nedostatak autoriteta unutar palestinskog korpusa.

U svoj toj litaniji, središnje pitanje čitavog arapsko-izraelskog sukoba obično uvijek ostane nedirnuto u sjeni - potreba da Palestinci otvoreno izjave o svom odustajanju na tzv. pravu na povratak palestinskih izbjeglica (odnosno njihovih potomaka) u Izrael.

U svom nedavnom članku, objavljenom u The New York Times Magazine, James Bennet, bivši dopisnik iz Izrala tog lista, napisao je da su Abbasovi

proklamirani ciljevi poput onih Arafatovih - naime, i on je odbio onu nagodbu, koju je Barak nudio u Camp Davidu.

Da se podsjetimo: Yasser Arafat je odbio ponudu da potpiše konačni mirovni sporazum s Izraelom, u okviru kojega se Palestincima prepuštala kontola nad 97% spornih teritorija, kao i nad najvećim dijelom istočnog Jeruzalema, ako bi, pritom, morao odustati od tzv. prava na povratak u Izael.

U svom pismu od 14. travnja 2004. godine izraelskom premijeru Arielu Sharonu, američki je predsjednik napisao da

se čini jasnim da će se pravedno i realno rješenje palestinskog izbjegličkog problema, kao dio bilo kojeg konačnog mirovnog sporazuma između Izraela i Palestinaca, morati tražiti u uspostavi palestinske države, i naseljavanj palestinskih izbgjeglica na teritoriju te države, radije nego u Izraelu.

Iako se ovdje, nedvojbeno, radi o koraku u ispravnom pravcu, ovakva formulacija još uvijek ostavlja prostora za nerealne želje.

Formulacija

radije nego u Izraelu

je zabrinjavajuća i može implicirati da je naseljavanje palestinskih izbjeglica i njihovih izravnih i neizravnih potomaka i članova obitelji na području buduće palestinske države samo alternativa - doduše ona poželjnija. Još važnije, ono što se

čini jasnim

američkom predsjedniku, ni izdaleka se ne čini jasnim ni Abu Mazenu, ni bilo kojem drugom palestinskom čelniku.

U svom govoru povodom tzv. Dana nakbe (katastrofe),, a koji je prenosila TV Palestinske Samouprave, Abbas je ne samo nazvao odluku iz 1948. da se osnuje izraelska država zločinom, nego je pozvao i na rješavanje palestinskog izbjegličkog problema na osnovama Rezolucije Opće skupštine UN-a 194 – a koja se tumači tako da se, iako zaobilazno, implementira tzv. pravo na povratak.

Ako se to nije učinilo dovoljno jasnim, Abbas je nastavio u istom tonu, ustvrdivši da je boravak palestinskih izbjeglica u arapskim zemljama samo privremeno,

dok ne dođe dan implementacije Rezolucije OS UN-a 194.

Kao što je Haaretzov kolumnist Ari Shavit napisao prošli tjedan,

Abu Mazen nije mogao biti precizniji: za njega, nikada neće biti ni mira ni sigurnosti na Bliskom istoku, bez implementacije tzv. prava na povratak u praksi. Drugim riječima, nema izravne veze između palestinske državnosti i rješenja palestinskog izbjegličkog problema.

Abbas, drugim riječima. potpuno odbacuje osnovnu pemisu iz Bushovog pisma.

Činjenica da Palestinci odbijaju odustati od takve koncepcije stvara jasni procjep između izraelske i palestinske pozicije. Izrael je, potpisavši se na Road Map, prihvatio koncept palestinske državnosti; s druge strane, Palestinci, inzistirajući na tzv. pravu na povratak još uvijek odbijaju priznati Izrael kao židovsku državu

Nadalje, iako Bush, u svom pismu, vidi palestinsku državu kao rješenje palestinskog izbjegličkog problema, činjenica je da ova mini-država ne bi bila u stanju apsorbirati, ekonomski i demografski, više od 10% današnje palestinske izbjegličke populacije.

Što s ostatkom? Jer, ako se ovo pitanje ne riješi, uništava se bilo kakva šansa rješavanja palestinsko-izraelskog konflikta (ja bih rekla arapsko-izraelskog, jer je taj konflikt, u biti arapsko-izraelski: samo postojanje današnjih Palestinaca samo je jedna od njegovih posljedica - op.a.).

Nije slučajnost da se palestinski izbjeglički problem, kroz sve ove godine, nije, ne samo riješio, već se i umnožio. Izrael je uspješno apsorbirao i interirao i veći broj židovskih izbjeglica iz arapskih zemalja; Arapi to nisu uspjeli s manjim brojem arapskih izbjeglica i nemjerljivo većim resursima.

Arapske su države i palestinski čelnici, uz određenu dozu suradnje sa strane UN-a, namjerno odbijali bilo kakvu ideju o repatrijaciji izbeglica, davanju osnovnih građanskih prava tim izbjeglicama, kao i zatvaranju izbjegličkih kampova, gdje su ove izbjeglice živjele često i u vrlo nehumanim uvjetima. Očiti cilj ovakvog ponašanja bio je prolongirati patnju [sada] palestinskih izbjeglica, kako bi se pojačali politički i teroristički pritisci na Izrael.

Za neke od arapskih zemalja-domaćina postojala je i dodatna prednost: jeftina radna snaga bez osnovnih beneficija, obrazovanja, zdravstvene zaštite, sigurnosti posla, ili radničkih prava – da se prava na stalni boravak i slobodu kretanja i ne spominju.

Na nedavnom sastanku s palestinskim čelnicima (uključujući tu i neke sadašnje ministre u Palestinskoj Samoupravi) u Ujedinjenom kraljevstvu, autor članka pokrenuo je diskusiju o mogućnosti rješavanja ozbjegličkog problema po uzoru na jordanski presedan, gdje bi izbjeglice bilr barem djelomično integrirane u arapske zemlje, u kojima [već desetljećima] borave. Reakcija je bila vrlo negativna, čak i nasilna;

Nikad!

Ako je ovo bio vjerodostojan odjek palestinskog stajališta - a čini se da jest - to je više nego jasan i obeshrabrujući pokazatelj da je palestinski kocept mira još uvijek vrlo različit i od onog izraelskog i od onog američkog.

Najveći doprinos sadašnjeg američkog predsjednika miru na Bliskom istoku bio bi jesno izricanje istine: Dok Palestinci ne napuste svoju koncepciju tzv. prava na povratak u Izrael, ne mogu tvrditi da su Izraelu priznali pravo na postojanje. .