Nedjelja

Još jedan teroristički napad u Izraelu
Hrvatski mediji - ponovo niti riječi. Ovako se priprema teren za optužbe o genocidu i "neproporcionalnom ratovanju"...
At approximately 2 p.m. Saturday, Basma Awad al-Nabari, a 16-year-old high school student from the village of Houra, arrived at the Border Police base near the Shoket Junction between Beersehba and Arad armed with a gun, and opened fire at the soldiers.
The soldiers returned fire and managed to kill Nabari, who was an Israeli citizen.

Pobuna Aškenaza - Jest ćemo kitnijot za Pesah
Rice — a key ingredient in sushi — is not in the biblically banned category of hametz, or leavened cereal grain. Religiously, if not taxonomically, it falls within the family of legumes that in Hebrew is known as kitniyot.
Sephardic Jews eat them on Passover, but Ashkenazic rabbis banned them centuries ago because they resemble leavened food when they swell up.
More and more foods have been classified as kitniyot in recent years, as Ashkenazi rabbinic positions have hardened across a wide expanse of Halacha, or traditional religious law. Of late, however, something of a rebellion has erupted among pockets of Modern Orthodox Jews who have decided to eat kitniyot.

Spain, Israel and War Crimes
The case was brought to the Spanish court by the Palestinian Center for Human Rights, which is represented in Spain by Gonzalo Boyé, a Marxist revolutionary who was sentenced to 14 years in prison for collaborating with the Basque terrorist group ETA.
Spain’s investigation of Israel for war crimes is being motivated by at least three closely interrelated factors: judicial vanity; anti-Western globalism that uses international law to eat away at national sovereignty; and anti-Semitism disguised as concern for human rights.

NYC police worries over terror threats
Policija u New Yorku priprema planove za pojačani nadzor nad židovskim institucijama, školama i sinagogama.
Concerns that Muslim extremist groups might retaliate against civilians in the city's Jewish community if Israel were to attack Iran's nuclear facilities prompted the NYPD to put together a response plan that includes deploying extra officers, including heavily armed Hercules Teams, to synagogues, Jewish community centers and Israeli diplomatic offices.

Ne uzdišite "O, Bože...!", ali seks je micva
"Judaism obligates the husband to provide his wife with sexual pleasure," Knohl said in an interview with The Jerusalem Post last week. "This obligation emanates from the biblical commandment to 'love thy neighbor like thyself.' Rabbis have written quite a bit about what is the best way to perform this commandment."

Ahmad i Salim

A KASAMI I DALJE PADAJU...

INTERVIEW S IZRAELSKIM VELEPOSLANIKOM U RH

Izraelski veleposlanik u Hrvatskoj Shmuel Meirom upozorio je danas da je Izrael, ako palestinski militanti nastave raketirati izraelski teritorij, spreman uzvratiti punom snagom.

U posljednja tri dana na grad Sderot bačeno je gotovo stotinu raketa. To je malo mjesto, a kuće podsjećaju na one koje se mogu vidjeti samo u Vukovaru. Izrael je dosad reagirao suzdržano, ali došlo je vrijeme da moramo uzvratiti. Već smo počeli s malenim udarcima, na sjedište Hamasa, ali ako nastave, mi ćemo doista reagirati punom snagom. Naravno, mi ne želimo započeti novi rat. Ali oni nas prisiljavaju da nešto učinimo i želimo da javnost to zna.

Ovo nije prvi put da su rakete ispaljene iz Gaze na Izrael, no dosad još nije bilo ovako oštre reakcije.

Uvijek je jednom, dvaput tjedno bilo po raketu-dvije. Ali sada su odjednom počeli bacati po 30 raketa dnevno i mi više ne možemo biti suzdržani. Odlučili smo djelovati.

Što kažete na optužbe da se Izrael udarima na Hamas odlučio stati na jednu stranu u palestinskom sukobu, na stranu Fataha?

To tvrdi Hamas. Zapravo, mi ne držimo stranu, ali naravno da znamo tko je tu umjereniji i tko nam je draži. To je Fatah, i s njima vodimo mirovne pregovore, a ne s Hamasom, terorističkom organizacijom koja tvrdi da Izrael nema pravo postojati. Ali, nismo učinili ništa da pomognemo Fatahu protiv Hamasa.

Neki mediji pišu da postoje glasine da bi Izrael mogao izvesti kopnenu ofenzivu na Gazu.

To je moguće. Ali to nam se ne sviđa. Nikome se ne sviđa. Ni vladi ni većini građana.

Koliko Winogradovo izvješće, u kojem je premijer Olmert kritiziran zbog lanjskog rata u Libanonu, utječe na sadašnju situaciju?

Moguće je, nisam siguran, da to ima utjecaj na način da vlada ne donosi nagle odluke i nije odmah krenula svom silom. Možda. Ali u svakom slučaju to neće utjecati na odluku da se nešto učini ako se ovakva situacija nastavi. Građani ne kritiziraju upotrebu sile, upravo suprotno, ljudi u Sderotu viču: ‘Učinite nešto odmah, uđite sa svime što imate i zdrobite taj mali pojas Gaze.’ Ali to ne možemo učiniti. Kada bacite bombu, ne možete znati je li na ulici malo dijete i, ako se nešto dogodi, po cijelom svijetu Izrael se predstavlja kao okrutna nacija.

Mislite li da je, s obzirom na razvoj događaja, izraelsko povlačenje iz Gaze bilo dobra odluka?

Da, to je bio dobar potez. Prije svega da se svijetu i Palestincima pokaže da imamo ozbiljne namjere i da ne želimo zauvijek držati to područje. Nadali smo se da će Palestinci nakon toga učiniti nešto za nas. Ali njihov odgovor opet su bile rakete. No, mi nećemo ući u Gazu kako bismo je ponovno zauzeli.

Kako će sadašnja situacija utjecati na mirovni proces?

Smatramo da, iako je palestinski predsjednik Mahmud Abas prilično slab i ne može kontrolirati što se zbiva u Gazi, u redu je pregovarati s njim. No, ne kao prije nego što je njegov Fatah formirao vladu s Hamasom. Sada možemo razgovarati samo o humanitarnim stvarima i pitanjima sigurnosti.

Zapadne zemlje su pozvale Izrael da pomogne Fatahu financijski, i to za kupnju oružja.

Da, i mi smo spremni to učiniti. To smo već radili, davno, tijekom 90-ih.

Jutarnji list

JEWISH BOYS

NETANIJAHU NA BBC-ju

Poslušajte...

NETANIJAHU PONOVNO NA SKY NEWS

Obavezno pogledati

NOVA TAKTIKA IDF-a

Ženski glas na arapskom s hebrejskim naglaskom:

Gospodine Mahmoud, obavještavam vas da će vam, kao pripadniku Hamasa (iz tog i tog razloga), IDF za neko vrijeme bombardirati kuću.

Ibrahim Mahmoud slijedećih sat vremena provodi evakuirajući 20 članova obitelji iz svoje 4-katnice. Nakon sat vremena:

Ops. došlo je do greške. Opustite se, ništa vam se neće dogoditi.

(dramatizacija ovog događaja je isključivo moja)

Brojni drugi Palestinci primili su ovih dana slične pozive; mnogi su od njih bili mete IDF-a. U pitanju je nova taktika izraelske vojske, kako bi se smanjio broj civilnih žrtava. Samo ovaj tjedan, oko 1000 stanovnika Han Junisa (južni dio Pojasa Gaze) odgovorilo je na telefone da bi čuli snimljenu poruku, kojom ih se upozorava na opasnosti, kojima se izlažu ako daju utočište teroristima, ili skrivaju oružje.

Vojska također baca letke iz zrakoplova, upozoravajući ljude da se klone terorista. Vojska je za kratko vrijeme zauzela i Hamasove radio frekvencije - u cilju prenošenja iste poruke.

Još kad bi se hrabri borci Hamasa i inih terorističkih organizacija prestali služiti svojim vlastitim narodom kao živim štitovima...

Da podsjetim - Izrael je započeo najnoviju ofanzivu, nakon što je skupina palestinskih terorista (među njima i članovi vladajućeg Hamasa) upala na teritorij Izraela, ubila 2 i otela jedog vojnika, 25. lipnja.

NETANIJAHU NA SKY NEWS

Link

AZMI BISHARA - ČLAN KNESETA SVOJIM RIJEČIMA

Ovih su dana mnogi politički vođe izraelskih Arapa, kao i ostale arapske javne osobe optužile vladu za diskriminaciju prema Arapima (vidi Sirene za uzbunu nisu se oglasile u Nazaretu.

Isto tako, intervjuirani izraelski Arapi iz Haife u svojim izjavama zapadnim medijima pokušavali su izjednačiti krivnju Hizb Alle i Izraela.

Najdalje je, naravno, otišao Azmi Bishara, zastupnik stranke Balad, koji je, za vrijeme svog interviewa Sky Newsu za izraelsku operaciju u Libanonu upotrijebio naziv nuklearna bomba, dok je rakete na Haifu nazvao granatama na Haifu.

Ovo je samo nastavak serije sličnih izjava građanina Bishare. Godine 2001. isti se, zajedno s Nasrallom, pojavio na memorijalnoj ceremoniji za Hafeza al Asada (izraelskim građanima zabranjeno je putovanje u Siriju). U svom javnom istupu tada je pozvao na ujedinjenu arapsku naciju u svom frontu protiv Izraela. Godinu dana ranije je, za vrijeme svog govora u arapskom izraelskom gradu Umm El-Fahmu, Bishara hvalio Hizb Allah za poraz i ponižavanje Izraela.

S druge strane, pak, čak je i Jan Egeland, glavni UN humanitarac prozvao Hizb Allah kao stranu odgovornu za smrt libanonskih civila, baš kao i za one, ubijene u Izraelu. Tom je prilikom rekao i da se Hizb Allini borci ponašaju kukavički... miješajući se sa ženama i djecom, što izaziva smrt na stotine libanonskih civila. Isto tako, naglasio je da su Hizb Allini bunkeri, tuneli i lanseri za rakete, uz same njihove borce, često smješteni u blizini, ili između civila.

SIRENE ZA UZBUNU NISU SE OGLASILE U NAZARETU...

Nazaret je većinski arapski grad u Galileji, na sjeveru Izraela. Nekad je imao kršćansku, danas, pak, muslimansku većinu. Ovih dana našao se na dometu kaćuša i poginulo je dvoje djece. Sirene se nisu oglasile prije napada. Sirene se ne oglašavaju nužno prije svakog raketnog napada, što su iskusili i drugi izraelski gradovi ovih dana.

Međutim, činjenica neoglašavanja sirena ubrzo je našla mjesto u medijima, uključujući i one izraelske, kao još jedan dokaz očigledne diskriminacije izraelskih Arapa. Jedan od primjera je bio i komentar Yariva Oppenheimera, glavnog tajnika organizacije Peace Now: No sirens in Arabic.

Ovom prilikom potegnut je i argument manjka skloništa i soba-skloništa, koje moraju imati sve novosagrađene zgrade i kuće (ojačana soba u svakoj pojedinačnoj stambenoj jedinici). Međutim, glas razuma probio se barem u izraelske medije - lokalne vlasti odgovorne su i za gradnju skloništa i za izdavanje dozvola za gradnju stanova i kuća, gdje jedan od uvjeta mora biti prisustvo sobe-skloništa.

A sirene?

Home Front Commander: Nazareth asked to be disconnected from air raid sirens

Home Front Commander Yitzhak Jerry Gershon told government ministers: "The city of Nazareth asked to be disconnected from the system of air raid sirens because it interfered with them on remembrance days for IDF martyrs and on Holocaust Day."

Gershon was responding to claims that the siren didn't work in the city when it came under rocket attack in which two brothers were killed last week. (Ronny Sofer)

Ynet News Dakle, grad Nazaret zatraio je iskuljučenje iz sustava zračnih sirena jer im je smetalo njihovo oglašavanje povodom dana sjećanja na izraelske vojnike, kao i na Jom HaŠoa - Dan sjećanja na Šou/Holokaust.

IZRAELSKI NOBELOVAC O EVAKUACIJI IZ GAZE

Professor Israel Aumann, dobitnik ovogodisnje Nobelove nagrade za ekonomiju, kritizirao je politiku izyarelske vlade prema naseljenicima; on takodjer smatra da teritorijalne koncesije nece dovesti do mira i da arapski susjedi nisu i nece odustati od svog sna o unistenju Izraela.

Link

KAKO JE BOMBAŠ-SAMOUBOJICA SPASIO CIONIZAM

Sugerira se da je samoubilački terorizam doživio totalni debakl. Možda pak nije.

Istina, što se tiče proklamiranih ciljeva tog oblika terorizma, oni, koji su uveli ovu taktiku, nisu postigli ništa.

Oni su se, naime, nadali da će vidjeti kolaps Izraela - da parafraziram šefa Hizb Alle Hassana Nasrallahu - kao što se, pod pritiskom, raspadne paukova mreža. Reklamirali su samoubilački terorizam masama u Jeninu i Jabalyji kao jedini način palestinske obrane od napada američkog oružja u izraelskim rukama. Tvrdili su da je shahid (mučenik) spasio palestinsku čast.

Sve što su, na kraju, uspjeli spasiti, bio je cionizam.

Pogledajte unatrag. Desetljeće 1990-tih skoro je ubilo ovu zemlju. Iluzija mira iz Osla, zajedno s NASDAQ iluzijom o bogatstvu alienirali su Izraelce kao nikad prije.

Članovi sekularne ljevice iznenada su se vidjeli kao građani svijeta, neopterećeni tradicijom, parohijalizmom, patriotizmom... Ultraortodksni, u svojoj vlastitioj nekonvencionalnosti, hladni, do stupnja anestezije - njihova je antipatija prema cionizmu graničila s tjelesnom.

Samo spominjanje cionizma postalo je šala. Na hebrejskom ciounut [cionizam] i ciniut [cinizam] upotrebljavali su se naizmjenično.

Religiozna desnica otišla je u suprotnom pravcu. Izdana u Oslu, od Yitzhaka Rabina, istog onog čovjeka, koji im je i donio san o Velikom Izraelu 1967., mnogi su religiozni cionisti naselja u Judeji, Samariji i Pojasu Gaze počeli promatrati kao jedini izvorni cionizam te smatrali da je Izraelu jedino bilo dobro dok ga je svijet držao u vrsti diplomatske karantene - sedamdesetih i osamdesetih.

Kako su se palestinske terorističke skupine međusobno natjecale za naslov one najopasnije, najbeskrupuloznije u svojim napadima na - u prvom redu civile - kako su terorističke bande teritorije pod vlašću Palestinske Samouprave pretvarale u Columbine , učeći djecu da obožavaju oružje i smrt, koju ono donosi; davno zaboravljeni se osjećaj širio Izraelom. Jedinstvo. Obnovljeni osjećaj međusobne odgovornosti. Povratak brizi za svog susjeda i za stranca u nevolji.

Na ovoj mjestu, gdje je banalnost nasilja i korumpiranost rukovodstva rijetko izazvali reakciju, samoubilački terorizam protresao je Izraelce navodeći ih da se vrate svojoj brizi za Izrael.

Po prvi put, u nekoliko zadnjih desetljeća, u ovoj zemlji osjećao se opći koncenzus, masovni pokret, koji je dolazio iz srca, koji nije ovisio o crvenoj, narančastoj, ili žutoj boji, ili obliku i bojama kipot, etničkom podrijetlu, religijskoj afiliaciji, ili klasnoj pripadnosti.

Bilo je tihe hrabrosti u ovom pomicanju prema centru, razbijanju plemenskih veza, koje su diktirale način glasovanja, razmišljanja, biranja zdravstvenog osiguranja, ili klub, za kojeg se navija. Pojavio se i tihi otpor ekstremistima, da više ne mogu govoriti, ili djelovati, u ime naroda, kao cjeline.


Za moje palestinske prijatelje, slijedećih par riječi:

U ovom trenutku nitko vam ni ne treba više objašnjavati da je samoubilački terorizam samodestruktivan. Međutim, možda bi bilo poučno vidjeti kakav je efekt zadnji samoubilački napad u 2005. godini imao na ovu zemlju.

Bila je Hanuka i mladi je izraelski časnik stajao na putu između mladog jihadlije i djece, koja su proslavljala blagdan, a među kojima je jihadlija planirao detonirati 15 kilograma eksploziva.

Dan nakon što je samoubilački terorist detonirao ekspoziv na zadnjem checkpointu do svog cilja, ubivši sebe, časnika, palestinskog taksista i drugog Palestinca, naslovi u izraelskim medijima referirali su na poručnika Orija Binamoa samo s njegovim prvim imenom - kao da je njegov gubitak bio gubitak za svaku izraelsku obitelj. I to zato, što je bio.

Ovo je lekcija, koju bi Palestinci trebali dobro naučiti o ljudima s ove strane:

Stvorili ste novu vrstu heroja-mučenika u Svetoj Zemlji - onoga, tko sprečava shahida da od židovske djece i njihovih majki pravi mučenike protiv njihove volje.

Uništili ste svoju stvar, obnavljajući našu vjeru u koncept da ima onih, koji snažno vjeruju u uništenje židovskog naroda nasilnim sredstvima.

Mislite, možda, da ste vi ti, koji ste izmislili predanost i tvrdoglavost. Razmislite još jednom.

Došlo je vrijeme da donesete neke odluke. Hamas sluša javno mnijenje. Kažite što mislite. Na vama je izbor. Možete se igrati oružjem, ili možete imati državu.

Postoji novi Izrael - bolji - za koji mi, na perverzan način, možemo zahvaliti bombašu-samoubojici.

Ovaj Izrael bit će vam teže poraziti, nego onaj, kojeg ste pred sobom imali prije pet godina. Za tu činjenicu možete zahvaliti jedino sebi. Sebi i svom bombašu-samoubojici.

Bradley Burston

PITANJE VLASNIŠTVA NAD ZEMLJOM U IZRAELU

Za vrijeme Osmanskog Carstva, zemlja se u zemlji Izraelu dijelila u 5 različitih kategorija:

1. Mulkh (Mulkh = kralj); zemlja u privatnom vlasništvu osobe; vlasnici su imali pravo u potpunosti raspolagati ovakvom zemljom (uz restrikcije vezane uz planiranje, naravno), pod uvjetom da plaćaju regularni porez Sultanu.

2. Miri; zemlja nad kojom postoji djelomično pravo vlasništva; ova zemlja, izvorno je pripadala zemljoposjedniku (lokalnom, ili odsutnom), koji je na zemlji imao obrađivače/kmetove/težake (serfs, ili na arapskom fallahi). Uglavnom se radi o obradivoj zemlji i fallah ima pravo uživati njene plodove, pod uvjetom da plati poreze vlasniku zemlje, ali nema pravo vlasništva nad njom.

3. Waqf; zemlja (i javne zgrade) pod vlasništvom waqfa, odnosno islamske vjerske zaklade (kao npr. Waqf Brda Hrama). Waqf nad takvom zemljom ima potpuno pravo vlasništva.

4. Mawat (mrtva zemlja ili zemlja 16, kako su je zvali Britanci); neupotrebljena i nepodijeljena zemlha (šume, kameni proplanci, pješčane dine i sl.); ova zemlja pripada suverenu; to su čuvene rezerve zemlje. Nakon 1858. godine one pripadaju Sultanu, a nakon 1928. (The British Land Directive), pripadaju Njegovom veličanstvu (King of the British Empire); od godine 1951. (do zadnjeg amandmana iz 1969.) ta zemlja pripada Državi Izrael, koja jeprirodno naslijedila suverenitet nad tim zemljama od Britanskog mandata i Osmanskog Carstva.

5. Matruka; zemlje u javnoj domeni kao što su ceste.

Dakle, kako danas izgledaju stvari po pitanju vlasništva nad zemljom u Izraelu?
Godine 1951. kada se radio katastar, isti se rukovodio sliedećim kriterijima:

1. Mawat je pripao Državi Izrael.

2. Matruka je postala Mawat, što znači da je i ona bila nacionalizirana.

3. Sva zemlju, koju je Jewish National Fund (JNF) uspio kupiti (oko 1 milijun dunama - 1 dunam = 1 000 m2) pripala je židovskom narodu.

4. Sva zemlja napuštena za vrijeme Rata za neovisnost pripala je Upravi za razvoj (osnovana u ovu svrhu; zadatak joj je bio mijenjati zemlju za novac koji je oplođen kamatama).

5. Sva Mulkh i Miri zemlja pripala je onima, koji su se na njoj nalazili – od kojih je bilo 98% Arapa (za razliku od Sultana, kod kojeg servi nisu imali prava na zemlju, koju su obrađivali).

6. Sva zemlja, koja je bila što je bilo u Waqf vlasništu waqfova, ostala je u njihovom vlasništvu: javne pak zgrade u njihovom vlasništvu postale su Mawat i nacionalizirane, uz određene iznimke.

Krajnji rezultat bio je slijedeći:

1. JNF je, u svom vlasništvu, imao milijun dunama.

2. Uprava za razvoj posjedovala je 2.5 milijuna dunama.

3. Država Izrael (mawat i zemlja osvojena 1948. kao npr. u Galileji u Operaciji Hiram 29 – 31 listopada 1948.) posjedovala je 14.5 milijuna dunama.

4. Sve ostalo bila je zemlja u privatnom (98% arapskom) vlasništvu.

Godine 1961. godine, nakon što je rad na katastru i mapiranju bio završen, JNF, Development Authority i vladin Upravitelj za zemlje ujedinili su se u Izraelsku upravu za zemlje (Israel Land Administration), koja je upravljala samo onom zemljom, koja joj je pripala. Svaka prirodna ekspanzija arapskog sela, ili grada, tako mora dodatnu zemlju dobiti od Izraelske uprave za zemlju, koliko ta zemlja prethodno nije pripadala JNF-u, budući da takva zemlja nikad ne može biti prodana ili ratmijenjena, jer je u trajnom vlasništvu židovskog naroda (hmmm... ako se dobroo sjećam, nedavno je na iyraelskom Vrhovnom sudu jedan Arapin dobio spor po kojem može kupiti takvu zemlju... detalji u vidu komentara dobrodošli).

S obzirom da je cilj Države Izrael da bude demokratska država sa židovskom većinom (bez židovske većine Izrael gubi smisao postojanja), zemlja se pažljivo alocira i svaki se pojedini slučaj temeljito provjerava. Izraelska uprava za zemlje ne daje nikakve koncesije, ili posebne ponude Arapima (gradovima i selima), koji nisu u stanju ispuiti preduvjete, koje Uprava propisuje za bilo koji židovski grad, ili selo – a to je urbanistčki plan.Vrlo jednostavno – nema urbanističkkog plana, nema zemlje iz državne rezerve. Nedavno su dva beduinska sela iz regionalnog vijeća Misgav uspjela predvladati svoje unutarnje nesuglasice i međuklanske sukobe, pripremila urbanistički plan, koji je bio prihvaćen te su dobila zemlju. Sličan je slučaj bio i s nekoliko druskih sela.

Međutim, kad se muslimani ne bore s Yahood (Židovima), na dnevni red dolaze klanski sukobi i ubojstva, ubojstva iz časti i sl. Možda bi bilo vrijeme da shvate u kojem stoljeću žive, naprave plan, podignu telefonsku slušalicu i nazovu Izraelsku upravu za zemlje. Na taj će način prestati rušenje ilegalno sagrađenih zgrada, sagradit će se i vodovod i kanalizacija, koja više neće teći njihovim ulicama. A nije ni da Izrael nije pokušao intervenirati u lokalnu korupciju – ali takvi se pokušaji redovito zaustave prosvjedima (nekad i nasilnim) i neredima. Država ne može ići toliko daleko da mijenja pelene... a, ako niste vidjeli ni jedan klanski sukob (koji nekad počinje svađom oko parkinga), nikad niste vidjeli pravi dječji vrtić …*

Arapi pod svojom kontrolom imaju oko 7% zemlje u državi. Za razliku od Židova, koji su uglavnom neizravni zemljovlasnici – dobili su zemlju u najam u trajanju od 49 do 99 godina, te su kućevlasnici, ali ne i zemljovlasnici (osim onih rijetkih, čiji su preci imalo dovoljno novca da podmite osmanske činovnike i kupe zemlju izravno za sebe), Arapi zemlju imaju u svom privatnom vlasništvu. Teoretski, država može Izraelca izbaciti sa zemlje, koju mu je dala u najam, ali ne može to učiniti s onima, koji su vlasnici zemlje.

Točno je da nema politike outreacha prema izraelskim Arapima, ali Izraelu je zemlja najvrednije vlasništvo u kontekstu održavanja biti izraelske države (jedina država na Svijetu sa židovskom većinom). Jedino, za što se može kriviti državu jest nedovoljna prisila prema arapskom sektoru da se drže minimuma miroljubive koegzistencije, ali zato iskorištava situaciju njihovih konstantnih sukoba. Treba još napomenuti i da, kad bi Azmi Bshara i ostatak bande Wadi Arra, koji su članovi Knesseta, imali na umu i interes naroda, kojeg zastupaju, umjesto da provociraju i ulizuju se Nasralli i ostalim teroristima, možda bi i Arapi iskoristili neko od svojih prava.*

___________________________________
* Sukobi među klanovima traju i desetljećima imajući, kao posljedicu, ponekad i smrt većine muških članova klana. Takvi sukobi ponekad započinju oko trivilanih stvari. Na lokalnim, pak izborima Arapi glasuju sa svojim klanom, neovisno o tome što koja stranka na izborima zastupa.

AUMANNOVA TEORIJA IGARA

Na prvu večer Hanuke, Israel Aumann je, na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, održao svoje predavanje u povodu dobivanja Nobelove nagrade. Na popularan je način diskutirao o nekim posljedicama svojih ideja, za koje je dobio Nobela.

Imagine two players playing a game in which either can choose to cooperate or act selfishly. If both cooperate, they each get 3000. If both act selfishly, they each get 1000. If one cooperates and the other acts selfishly, the selfish one gets 4000 and the cooperative one gets 0. Note that for each player (A), regardless of what the other player (B) does, A makes 1000 more by acting selfishly than by cooperating. For that reason, the only equilibrium point of the game is the one in which both act selfishly. The result is that both end up with 1000 rather than 3000. Obviously, this is not optimal for either one. (Formally, we say that this result is not Pareto optimal, i.e., there are solutions in which both players can do better.) If the players could negotiate an agreement and trust that such an agreement would be enforced (say, by a third party), then they obviously could do better.

Now let's imagine that there is no third party enforcer but rather the same players are doomed to play the same game over and over again. It turns out that in this scenario, cooperative behavior is self-reinforcing, since a player is prevented from acting selfishly by the threat that the other player will react to selfish behavior by acting selfishly himself in subsequent games. Thus, in repeated games, players will ultimately cooperate even without an enforcer.

There is, however, one limitation to this self-reinforcement. Players must value profits in the future almost as much as profits now. If they don't, the threat of future losses as punishment for short-term profits is an inadequate threat. Aumann repeated at least three times that the practical consequence of this is that those who place too high a premium on peace now will delay peace indefinitely, while those who establish a credible threat of retaliation have a chance to achieve peace sooner.

Nakon predavanja, priređeno je primanje za prijatelje, obitelj, kolege i razne bessere mentschen. Cellist je svirao, dok su služeni hors d'ouevres; ukratko organizatori su nastojali postići pretencioznu atmosferu. Jedino što je Aumann inzistirao da se prvo skupi minjan za maariv, a zatim zapali prva svijeća za Hanuku i otpjeva Maoz Tzur - svih 6 dijelova.

Link na HUJI

IZRAEL I HAMAS (članak u izradi)

Logo: sastoji se od Kupole na stijeni (sagrađenoj na temeljima Hrama, na Brdu Hrama u Jeruzalemu), dva prekrižena mača i dvije palestinske zastave, koje obrubljuju Kupolu na stijeni s frazom Nema Boga do Boga i Muhamed je Božji kurir. Na vrhu amblema nalazi se mapa Države Izrael sa spornim teritorijima (Samarija, Judeja i pojas Gaze), ispod koje piše Palestina, dok na dnu loga piše Islamski pokret otpora Hamas.

U krugu zagovaratelja teorija zavjera, kao i onih malignijih tipova, kad je o Izraelu riječ, popularna je teorija o izraelskom osnivanju palestinske verzije Muslimanskog bratstva - Hamasa.

Hamas je ogranak Muslimanskog bratstva, osnovan u Pojasu Gaze, negdje oko 1967. godine, a nakon prestanka egipatske aneksije i izraelske okupacije tih danas spornih teritorija.

Hamas su, tijekom 1970-tih i 1980-tih godina financirali Saudijska Arabija i niz drugih država. Političko/dobrotvorna Hamasova sekcija tada je bila i službeno registrirana unurar Izraela: Izrael je, u tom razdoblju, ohrabrivao Hamas, kojeg je doživljavao kao dobrodošlu konkurenciju sekularnom Fatahu Yasser Arafat (a u fazi spektakularnog palestinskog terorizma, obilježenog otmicama zrakoplova, otmicama djece u školama i masakriranjem sportaša). U tom se razdoblju Hamas suzdržavao od političke djelatnosti i koncentrirao na socijalna pitanja - npr. otkrivajući korupciju, administriranjem waqfova, organiziranjem komunalnih projekata, organiziranjem odvojenih plaža za muškarce i žene na teritoriju Pojasa Gaze i sl. Sredinom osamdesetih, pokret je preuzela militantna frakcija, na čelu s Ahmedom Yassinom.

Akronim Hamas prvi put se pojavljuje 1987. u letku, koji optužuje izraelsku obavještajnu službu za udar na moral palestinske mladeži, kao dio plana za njenu regrutaciju za kolaboracioniste. Nasilje se s Hamasom prvi put povezuje za vrijeme Prve intifade, kada započinje s praksom kažnjavanja tzv. kolaboracionista, a nastavlja s napadima na izraelske vojne ciljeve, nastavljajući sa civilima kao svojim primarim ciljevima (uz ubijanje Izraelaca i kažnjavanje kolaboracionista. Hamas ima i svoju moralnu policiju). Kao što su se Hamasove metode mijenjale tijekom zadnjih 30 godina, tako mu se mijenjala i retorika pa su danas izraelski civili njihovi vojni ciljevi samom činjenicom jer u Izraelu postoji institucija općeg služenja vojnog roka.

Prema poluslužbenoj Hamasovoj biografiji Istina i egzistencija, Hamas je izrastao kroz 4 glavne faze:

1. 1967-1976: osnivanje Muslimanskog bratstva u Pojasu Gaze, kao odgovor na opresivnu izraelsku vlast (a zapravo tek tada jer Egipat nije dozvoljavao osnivanje ičega za vrijeme svoje aneksije Pojasa Gaze od 1949. do šestodnevnog rata - uključujući tu i obrazovne institucije);
2. 1976-1981: geografska ekspanzija kroz strukovna udruženja na području Pojasa Gaze, Judeje i Samarije te izgradnja institucija, prije svega al-Mujamma` al-islami, al-Jam`iyya al-islamiyya, i Islamskog sveučilišta u Gazi;
3. 1981-1987: stvaranje političkog utjecaja kroz osnivanje akcijskih mehanizama i pripremu za oružanu borbu;
4. 1987: osnivanje Hamasa kao oružanog krila Muslimanskog bratstva u Palestini i početak Jihada.

Hamas se vodi kao teroristička organizacija u Izraelu, Europskoj Uniji, SAD-u i Kanadi, a napadi na civile i kršenje drugih ljudskih parava osuđeni su i od UN Komisije za ljudska prava (UNCHR), kao i od Human Rights Watch-a.

Hamasova povelja iz 1988.

KONTROLNE TOČKE

Sirs,

I read with interest your article on Palestinians, checkpoints and Israel.

As an Israeli living in Efrat, one of the Jewish towns mentioned in your article, I felt I personally related to the description of the humiliation, delays, and inconvenience caused by the various checkpoints.

Let me describe my typical day.

Efrat should normally be a 7 minute drive to Jerusalem, yet when I leave for work I have to drive through 2 checkpoints to enter Jerusalem, often sitting in traffic for as long as a half hour, as each car is checked one by one to make sure no Palestinian suicide bombers sneak through.

Before heading to work, I stop off at the post office to get my mail. At the post office, I empty my pockets, walk through a metal detector, and as I invariably beep, I then face the daily humiliation of the pat down (like when you are at the airport), I usually then show my ID – all to make sure that I am not a Palestinian terrorist planning to shoot up everyone inside the building - again.

Having completed that checkpoint I head over to work. Entering the building's parking lot, my car is then thoroughly searched to make sure no bombs are smuggled inside or attached unbeknownst to me (oh, and I show my ID yet again).

Entering the lobby requires that once again I show my ID. If it is a nice guard that knows me, he'll sometimes skip the humiliating pat down if I beep as I walk through the metal detector.

In the evening, if I want to go shopping with my wife and then catch dinner and a movie, the checkpoints and humiliations become nearly unbearable.

Entering the shopping mall parking lot in Talpiot, our car is once again thoroughly checked for bombs, and depending on the day's warning level, I might have to get out of the car and undergo yet another humiliating pat down (and of course show my ID).

Entering the supermarket, once again I empty my pockets, and get the pat down, my wife has the additional humiliation of not just a pat down, but of some stranger rummaging though her pocketbook and seeing what she keeps in there. Once again, to make sure we are not Palestinian terrorists smuggling in weapons to kill innocent Israelis in a public place – yet again.

Having completed our shopping we head to a restaurant, where yet again, we undergo a full body pat down, and to my wife's humiliation yet again, her pocketbook is rummaged through, all to make sure that we are not yet another Palestinian suicide bomber trying to blow up yet another restaurant and all the Jews inside.

Do I need to describe what happens when then head over to the movie theater?

I probably should, because there we are checked 3 times, as they make sure that the previous guard didn't misidentify us at any point.

Luckily, when we head back home there are no spot checks on the road today and even better, the guard at the checkpoint to our town recognizes us, so we go through unhindered.

As he opens the huge metal gate attached to the wall that surrounds my town, which protect us from Palestinian infiltrators, I feel like I'm entering a big prison.

Prison-like or not, usually our town's security fence works. In the past few years, only 3 Palestinian terrorist got through, but thank God they were killed in time before their attacks actually succeeded.

Though the truth is, the Palestinian suicide bomber in our supermarket only failed because the trigger to his suicide belt malfunctioned when he pressed it.

So I must say, I do relate to the fact that my Palestinian neighbors must go through so many checkpoints, yet not as many as I go through every day.Unfortunately, unless the Palestinians unequivocally give up terrorism, both their checkpoints, and my checkpoints are here to stay.

Tomorrow I am renewing my ID card. It's worn out.

TERORISTIČKI NAPAD U HADERI

Nakon ove i ove vijesti (sa slabim, ili nikakvim odjekom u svjetskoj politici i medijima; update - za razliku od Frankfurta, govor iranskog predsjednika od večeras ipak glasno kritiziran od svjetske zajednice), danas se pripadnik Islamskog džihada raznio kod kisoska za falafel, a na, nakon blagdana, prepunoj tržnici u gradiću Haderi (to je već četvrti teroristički napad od 200o. godine.

JPost
Naredba došla iz Sirije: YNet
Haaretz

Update:
Koliko nisko mogu pasti mediji? Uvijek još niže... ABC News je uz vijest o terorističkom napadu objavio fotografiju uplakane djevojčice, koja u ruci drži fotografiju - svog brata Hasana, koji je upravo ubio 5 ljudi u Haderi: ABC News

O tome kako mediji tretiraju izraelske žrtve terorističkih napada više na: Mali Crveni Patuljci, blogu, koji je specijaliziran za praćenje medijskog izvješćivanja sa i o Bliskom istoku.