Nakon posjete predsjednika Palestinske Samouprave, Mahmouda Abbasa, Bijeloj kući, na konferenciji za novinare američki predsjednik George Bush naglasio je Abbasovu dužnost da "prekine terorističke napade, razgradi terorističku infrastrukturu, održava red i poredak i sigurnost. Predsjednik Samouprave, Abbas ni jednom nije spomenuo riječi terorizam ili terorist. Međutim, Abbas je zahtijevao puštanje na slobodu onih, koje je nazvao zatvorenicima / zatočenicima slobode, a koji se nalaze u izraelskim zatvorima. Izraelsko-palestinski konflikt više ne privlači toliku međunarodnu pozornost, kao prethodnih godina. Ipak, on još uvijek traje i vjerojatno će trajati još nekoliko desetljeća. A razlog je dobro ilustriran Abasovim zatočenicima slobode (prisoners of freedom).
Tko su neki od ovih zatočenika? Jedan od njih je Ibrahim Ighnamat, jedan od Hamasovih vođa, uhićen od Izraela prošlog tjedna pod optužbom da je organizirao samoubilački napad iz ožujka 1997. godine na kafić Apropos u Tel Avivu, koji je ubio troje, a ranio 48 ljudi. Drugi je Jamal Tirawi, pripadnik Brigada mučenika al Akse *frakcija Abbasove stranke Fatah), koji je vršio pritisak na 14-godišnjeg dječaka da postane bombaš-samoubojica, jer će ga, u protivnom, proglasiti za kolaboracionista, što u palestinskom društvu najčešće podrazumijeva smrtnu kaznu.
A tu je i 21-godišnja Wafa Samir al-Bis, koja je uhićena u lipnju nakon što eksploziv, kojeg je nosila, nije ekspolirao na izraelskoj kontrolnoj točki na granici s Pojasom Gaze. Ona je priznala da je njezin cilj bila izraelska bolnica u kojoj je prethodno besplatno bila liječena od opekotina, koje je zadobila u svojoj kuhinji (a na teritoriju Pojasa Gaze). Htjela sam ubiti 20, 50 Židova, objasnila je na press konferenciji nakon što joj je pročitana optužnica.
Mnogo je objašnjenja davano za ove i slične akte barbarizma, u koje je palestinsko društvo prošlih godina potonulo. Jedno od tih objašnjenja proziva izraelsku okupaciju i njene prateće efekte: kontrolne točke, policijske satove, loš tretman od strane izraelske vojske, ciljana ubojstva terorističkih vođa...
Ipak, ni kontrolne točke, ni policijski satovi nisu znakovi surove izraelske okupacije, a ni njihovi zaostaci. Naprotiv, u godinama kad je Izrael imao potpunu kontrolu nad spornim teritorijima, nije bilo ni kontrolnih točaka, ni policijskih satova i Palestinci su imali slobodu kretanja, a i mogućnost zapošljavanja na području čitavog Izraela. Tek nakon početka mirovnih pregovora 1993. godine i, s tim u vezi, stvaranja autonomnih palestinskih područja pod kontrolom Yassera Arafata, terorizam postaje izraelska zbilja. Tek nakon toga ustanovljavaju se kontrolne točke.
Drugim riječima, dok palestinske akcije objašnjavaju izraelske postupke, pila naopako nije moguća. Kako, dakle, objasniti navedene primjere (Ighnamate, Tirawie i Bise) palestinskog društva?
Malo statistike: u prvih 9 mjeseci 2005. godine, više je Palestinaca ubijeno od strane Palestinaca samih, nego od strane Izraelaca (219 prema 218, prema MUP-u Palestinske Samouprave; iako je broj Palestinaca ubijenih od strane samih Palestinaca daleko veći). U Pojasu Gaze, odlazak izraelske vojske i stanovništva donio je anarhiju, a ne slobodu. Članovi Hamasa redovito se oružano sukobljavaju s pripadnicima Fataha (Abbasova vladajuća stranka). Isto tako redovito, kao stvar rutine, ubijaju se članovi suprotstavljenih klanova. Takozvani kolaboracionisti ubijaju se i masakriraju na ulici, a njihova krivnja često nije ništa drugo nego zavist u očima susjeda. Palesinski društveni outsideri također žive na ivici - tzv. ubojstva iz časti žena su uobičajena pojava, isto kao i mučenja i ubojstva homoseksualaca.
Na vrhu te kulture nasilja nalaye se vođe Hamasa, Fataha, klanski poglavice, razni palestinski generali i ministri... Na vrhu, teoretski, nalazi se predsjednik Samouprave. Svi su oni odgajani u toj i takvoj kulturi; mnogi od njih su propovijedali, ili vršili nasilje. Za Arafata, oni su bili alat pomoću kojeg je ostvario vodstvo u Pokretu i svoju političku snagu. Među Palestincima, njegova je popularnost najviše počivala na činjenici da je upravo pod njegovim vodstvom nasilje dovelo do respekta na međunarodnm planu.
Danas predsjedavajući Abbas govori o zatočenicima slobode. Predsjednik Palestinske Samouprave na čelu je društva u kojem su čojstvo i nasilje čvrsto isprepleteni i u kojem često nedostatak drugog vodi do gubitka prvog. To istovremeno ne znači da je Abbas sam po sebi nasilna osoba. Međutim, njegova sudbina kao političara, leži u rukama nasilnika i on dosad nije pokazao snagu suočiti se s njima.
Umjesto toga, on je pokušao uvući terorističke skupine, poput Hamasa, u demokratski proces. Kao što je bio slučaj s Hizb Allom u Libanonu, oni su bili sretni i spremni prihvatiti što im politika nudi, ali su i dalje ostali naoružani. Na taj su način oni ismijali preuzete obveze predsjednika Abbasa za jedan autoritet, jedan zakon, jednu pušku - znači ideju države same, kao i samog Abbasa, predsjednika te države.
Razgovarajte s Palestincima i često ćete čuti mantru o palestinskoj časti iz koje onda izlazi potreba za državnošću. Međutim, bude li se palestinska država ikad rodila, ona će biti mala, većinom siromašna, kultrno marginalna, većinom pustinjska država, puna kamenja i prašine. Zato je razumljivo i da je Arafat - čovjek poroka, ali i taštine - odbio takvu državu, a njegovi su ljudi klicali njegovoj odluci. Njihovo je čojstvo uvijek počivalo na nasilju, njihovoj borbi i njihovim zatočenicima slobode.
Za Mahmouda Abbasa, problem je da državnost i čojstvo ne dolaze u paketu. Između njih se bira. A, ako je povijest ikakva učiteljica života, onda izbor, kojeg on mora napraviti vjerojatno, on sam neće preživjeti.
Bert. Stephens je član uredničkog odbora Wall Street Journala.
0 comments
Objavi komentar