Kontroverze oko Danskih karikatura [muslimanskog] proroka Muhammeda potpuno su promašile svoju srž. Naravno, crteži su uvredljivi za muslimane, ali novinske crtarije ne opravdavaju paljenje zgrada i ubijanje nevinih ljudi. Karikature nisu stvorile boleštinu mržnje u muslimanskim zemljama, koju vidimo na našim TV ekranima kad ih navečer upalimo... One su samo simptom mnogo teže bolesti.
Rođena sam i odgajana kao muslimanka u Kairu, u Egiptu i u Pojasu Gaze. 1950-ih, Gamal Abdel Nasser, egipatski predsjednik, poslao mi je oca da bude šef vojne obavještajne službe za Pojas Gaze i Sinaj, gdje je moj otac osnovao palestinske fedajine ili vojni pokret otpora. Oni su prelazili granicu i upadali u Izrael te tamo obavljali akcije koje su rezultirale sa 400 mrtvih i 900 ranjenih Izraelaca.
Moj je otac ubijen zbog tih fedajinskih operacija kad sam imala 8 godina. Nasser ga je prozvao nacionalnim herojem i shahidom (mučenikom za islam). U svom govoru u povodu nacionalizacije Sueskog kanala, Nasser se zakleo da će se cijeli Egipat osvetiti za smrt moga oca. Pitao je moju braću i sestre:
Koji ce od vas osvetiti smrt svoga oca ubijajuci Zidove?Mi smo se samo bez riječi pogledali. Nitko od nas nije znao što da kaže.
U školi u Gazi, naučila sam se mržnji, osveti i vraćanju. Mir nikad nije bila opcija i smatrao se znakom poraza i slabosti. U školi smo pjevali pjesmice sa stihovima u kojima su Židove zvali psima (u arapskoj kulturi, psi se smatraju nečistima).
Kriticizam i ispitaivanje su bili zabranjeni. Kad sam pokušala i jedno od toga dvoga, rekli su mi:
Muslimani ne mogu voljeti Božje neprijatelje, a za one koji to rade, nece biti nikakve milosti u paklu.Kao mlada žena, posjetila sam prijatelja kršćanina u Kairu nakon molitvi petkom i oboje smo čuli uvrede na kršćane i Židove sa zvučnika izvan džamije. Govorili su:
Neka Bog uništi nevjernike i Židove, Božje neprijatelje. Ne smijemo ih imati kao prijatelje niti raditi saveze s njima.Čuli smo kako vjernici odgovaraju Amen.
Moj je prijatelj izgledao uplašen; ja sam se sramila. Tada sam prvi put shvatila da postoji nešto vrlo loše u načinu kako se moja religija tumači i propovijeda. Tužno, ali način kako sam ja odgajana nije bio jedini. Stotine milijuna drugih Muslimana se odgajalo da mrze Zapad i Izrael, samo zato da bi se skrenula pažnja od grečaka njihovih vođa. Stvari se nisu promijenile joč od kad sam bila djevojčica, 1950-ih.
Palestinska televizija uzdiže teroriste a udžbenici još uvijek ne priznaju postojanje Izraela. Više od 300 palestinskih škola se zovu po shahidima, uključujući i školu, koja nosi ime moga oca. Ulice u Egiptu i Gazi i dalje nose njegovo ime - kao i imena ostalih mučenika za islam. Kakva se to poruka prenosi o ulozi terorista? Da su heroji. Vođe, koji potpisuju mir, kao predsjednik Anwar Sadat, su ubijani. Danas, islamo-fašistički predsjednik Irana upotrebljava san o nuklearnoj sili, negiranje holokausta te prijetnje da Izrael treba izbrisati sa karte kao način da i dalje kontrolira svoju podijeljenu zemlju.
Istina, kad je Danska trebala preuzeti predsjedništvo Vijeća Sigurnosti UN-a, Iran i Sirija su potpirili vatru pod kotlom kontroverznih karikatura. Ovo je bilo kritično, s obzirom da se očekivalo kako će Međunarodna agencija za atomsku energiju predložiti Iran Vijeću Sigurnosti za sankcije. U isto vrijeme, Sirija je pod povećalom međunarodne zajednice zbog svojih poteza u Libanonu. I Sirija i Iran pokušavaju skrenuti pažnju na Dansku da postignu svoje ciljeve.
Ali skupovi i protesti dolaze iz bijesne javnosti. Još od mog djetinjstva u Gazi pa sve do danas, kriviti Izrael i Zapad bila je gotovo industrija u muslimanskom svijetu. Svaki put kad se mir činio na dohvat ruke, palestinski vođe su pronašli skupine fanatika koji bi sve učinili da to zaustave. Dozvolili su da im ljudi budu prednja linija arapskog jihada. Diktatori u zemljama koje okružuju Palestince su hitali iskoristiti palestinske probleme da bi skrenuli pozornost s problema u svojim zemljama. Jedini glasovi koji su bili izvan kontrole vlada, bili su oni u džamijama, a ta su mjesta, predviđena za mirnu molitvu, bila ispunjena urlicima poziva na jihad.
Zar je iznenađenje da nakon desetljeća indoktrinacije i vladavine kulture mržnje, da ljudi i - mrze? Arapsko je društvo stvorilo čitav sustav, koji se oslanja na strah od zajedničkog neprijatelja. Taj je sustav donio toliko željeno jedinstvo, koheziju i zajedništvo (sklad) u regiji, koju razdiru plemenske borbe, nestabilnost, nasilje te sebična korupcija. Pa arapski čelnici radije krive Židove i kršćane, nego da izgrade dobre škole, ceste, bolnice, kuće i da pruže svom narodu posao i - nadu.
Kroz 30 godina, živjela sam u toj ratnoj zoni opresivnih diktatora i policijskih država. Građani su se natjecali kako da udovolje i glorificiraju svoje diktatore, ali su gledali u drugu stranu kad su muslimani mučili i terorizirali druge muslimane. Bila sam svjedokom kad su ubijali djevojčice zbog časti, šikaniranja žena, mutilacije ženskih genitalija (žensko obrezivanje - odsjecanje klitorisa) poligamije i njenih uništavajućih posljedica na obitelj i odnose u njoj. I sve je to uništavalo pravu muslimansku vjeru iznutra.
Vrijeme je da Arapi i Muslimani stanu za svoje obitelji. Više ne smijemo dozvoliti našim vođama da koriste Zapad i Izrael kao ispriku i kao dežurnog krivca za njihove greške te za male slobode svojih građana. Vrijeme je da prestanemo dozvoljavati da se arapski vođe bune oko crteža, ali zato svaki dan mirno gledaju ljude koji sramote islam držeći u jednoj ruci Kuran, a u drugoj nož, kojim ubijaju nevine ljude.
Muslimani trebaju posao - ne jihad. Isprike za karikature neće riješiti nikakve probleme. Nada, a ne mržnja, ono je što trebamo. A ako ne priznamo da je ovakva kultura mržnje pravi uzrok prosvjeda, koji okružuju ove crteže, ove preburne reakcije će samo biti početak sukobna civilizacija. Koji svijet neće podnjeti.
• Nonie Darwish je freelance pisac i javna osoba.
0 comments
Objavi komentar