ILAN HALIMI I IZRAEL

Barbarsko ubojstvo Ilana Halimija u Francuskoj, koji je otet 21. siječnja, a čije je tijelo pronađeno 13. veljače 2006. trebalo bi nagnati sve Židove da shvate da se, danas, svaki pojedini Židov na svijetu nalazi na prvoj liniji fronta.

Kao što je bio slučaj prije 70 godina, svaki je pojedini Židov danas meta naših neprijatelja, koji ne propuštaju ni jednu priliku istaknuti kako je njihov cilj uništenje židovskog naroda. Od 1933. do 1945. godine neprijatelj je bila nacistička Njemačka. Danas je neprijatelj politički islam. Na njegove pozivi na jihad s ciljem uništenja Židova odgovorili su milijuni ljudi širom svijeta.

Među lekcijama iz Šoe/holokausta, postoji jedna, koja se gotovo nikada ne spominje. Ona kaže da je moguće, dapače, relativno jednostavno istrijebiti Židove. Sama činjenica da je Šoa/holokaust bila/bio moguć, dokazuje kako je moguće zbrisati Židove s karte svijeta - kako danas obećavaju iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad i lider Hamasa Khaled Mashal.

Priča o ubojstvu Ilana Halimija od strane bande francuskih muslimana donosi na površinu različite aspekte na koje možemo primijeniti lekciju iz ranijeg odlomka: prvo, tu su ubojice, koji su uživali i bili ponosni na 20-dnevno mučenje svog taoca. Ilan je umro je, od zadobivenih ozlijeda, na putu za bolnicu, nakon što je pronađen ostavljen da leži gol, vezan za drvo, u blizini željezničke postaje u pariškom predgrađu.

Ovaj dio priče slijedi određenu logiku. Naime, antisemitizam u većinski muslimanskim predgrađima Pariza i drugoh francuskih gradova nije više nikakva novost. Kao što je Nidra Poller napisala u Wall Street Journalu od 23. veljače:

Jedan od najalarmantnijih aspekata u ovom slučaju jest vjerojatna umiješanost rođaka i susjeda, izvan samog kruga bande otmičara, koji su znali za postojanje židovskog taoca i od kojih su neki i sami sudjelovali u mučenju.

Izgleda da su ubojice Ilana Halimija imali nekakve veze s Hamasom. U utorak, 21. veljače, francuski ministar unutarnjih poslova, Nicolas Sarkozy izjavio je da je policija, u stanu jednog od osumnjičenih, pronašla propagandni materijal, kojeg je publicirao Palestinian Charity Committee ili CBSP. European Jewish Press ovaj je tjedan objavio da je Izrael ovu organizaciju označio kao paravan za palestinske teroriste i da je ameirčka vlada još u kolovozu 2003. godine zamrznula njihove američke bankovne račune, optužujući ih za veze s Hamasom.

Halimijeva obitelj izjavila je da je francuska policija, kroz svih 20 dana trajanja Ilanovog zatočeništva, odbila razmotriti antisemitizam kao mogući motiv otmičara. Istražitelji su inzistirali da je ova otmica jedna od klasičnih otmica za novac i da, kao takva, život samog taoca ne dovodi u opasnost. Policija je odbila antisemitizam kao motiv i nakon što su, u svojim email i telefonskom porukama obitelji, njegovi otmičari u više navrata spominjali njegovo židovstvo, i u najmanje jednom od tih poziva recitirali Luran, dok su se, u pozadini, čuli Ilanovi krici u agoniji. Obitelj Halimi smatra da bi policija, da je priznala da je Ilan otet zato što je Židov, morala priznati i da je njegov život u neposrednoj opasnosti te, u skladu s tom činjenicom, i djelovati.

Slično kao i policija, i francuska je vlada čekala čitavih tjedan dana, nakon što je Ilan nađen s ranama i opekotinama na 80 posto svog tijela, s priznanjem da je u pitanju antisemitski napad. Prema medijskim izviješćima, francuska je vlada barem djelomično bila motivirana strahom od uzavrelih strasti francuskih muslimana, koji čine između 10 i 13 posto stanovništva, odnosno do 25 posto stanovništva mlađeg od 25 godina. No ipak, sada, kad je francuska vlada priznala da se radi o zločinu, koji je motiviran mržnjom prema Židovima, ona se ponaša odgovorno i daje sve od sebe da pronađe ubojice i osudi napad na francuske Židove.

Uz divljački antisemitizam Ilanovih ubojica i nespremnost francuskih vlasti da priznaju prirodu zločina, dok nije postalo prekasno, postoji još jedan aspekt, koji je neophodno spomenuti. To je službena izraelska reakcija na ovaj događaj. Ukratko, nije se dogodila ni jedna službena izraelska reakcija na otmicu, mučenje i ubojstvo Židova u Francuskoj, od strane muslimanske bande, koja da je otela, mučila i ubila zato što je Ilan bio Židov.

Ni jedan izraelski ministar, službenik, ili glasnogovrnik, nije osudio njegovo ubojstvo. Ni jedan izraelski vladin dužnosnik nije od francuske vlade zatražio pokretanje istrage o razlogu francuske policije da razmatra i antisemitizam, kao mogući motiv Ilanove otmice. Ni jedan izraelski dužnosnik nije otišao u Pariz, kako bi sudjelovao na Ilanovom pogrebu, ili komemoracijiu njegov spomen. Website izraelskog ministarstva vanjskih poslova nigdje ne spominje ubojstvo. Izraelsko veleposlanstvo u Parizu - a koje je bez veleposlanika već nekoliko mjeseci - samo je javno izrazilo svoju sućut Ilanovoj obitelji 23. veljače; 10 dana nakon što je Ilan pronađen na samrti. Sve u trenutku, kojeg francuski Židovi smatraju jednom od najtežih, koji ih je zadesio proteklih godina; kada je aliya (migracija u Izrael) iz Francuske, u tijeku prošle godine, porasla za 25%; i kad je Ilanova majka novinarima izjavila da se njen sin i sam spremao emigrirati u Izrael, štedeći novce za život u Izraelu.

Francuski su mediji, kako ističe Michelle Mazel u Jerusalem Postu od 23. veljače izvještavali o nedostatku reakcije izraelskih medija na ovaj događaj. Halimijevo ubojstvo nije se pojavilo u top TV vijestima, ili na prvim stranicama tiskanih medija. Nažalost, ovakva reakcija izraelske službene reakcije nije iznenađujuća. Danas, 24. veljače, prijelazna vlada pod vodstvom Kadime, baš kao i izraelski mediji, daje sve od sebe kako bi izraelsku javnost uspavala pred olujom, koja nas očekuje, uključujući tu i svakodnevne napade na južni Izrael Kasamima, izviješća o infiltraciji al Kaide u Gazi, Judeji i Samariji, dolazak Hamasa na vlast u Palestinskoj Samoupravi i iranske prijetnje nuklearnim uništenjem. Izraelska javnost, začarana Kadimom i medijima, ignorira stravnost i pravi se da ubojstvo Židova u Francuskoj nema nikakve veze s nama.

Stanje izraelskog društva sukladno je s Kadiminom ideologijom, koju je najbolje izrazila ministrica vanjskih poslova, pravosuđa i imigracije, Cipi Livni, prošli mjesec na konferenciji u Herceliji, kada je govorila o uvjetnom cionizmu. U svom je govoru Livni objasnila kako je međunarodni legitimitet Izraela uvjetan. Ako se ne uspostavi palestinska država na teritoriju Samarije, Judeje i Gaze, upozorila je, Izrael će izgubiti svoj legitimitet kao židovska država.

Tako za ministricu Livni, vršitelja dužnosti premijera Ehuda Olmerta, Shimona Peresa i ostatak rukovodstva Kadime, a za razliku od ostatka svijeta, židovski narod nema neotuđivo, prirodno pravo da postoji kao slobodan, suveren i neovisan narod u svojoj domovini. Za Kadimu, pravo židovskog naroda na samoodređenje u vlastitoj državi uvjetovano je pristankom naših neprijatelja na naše pravo da budemo ovdje.

Kadimin uvjetni cionizam dobro je ilustriran njihovom politikom u Judeji i Samariji po kojoj je jedini narod u Judeji i Samariji, s neotuđivim pravima, onaj arapski.

Naime Vlada, potpomognuta sudstvom, Židovima zabranjuje gradnju na područjima Judeje i Samarije, iako oni žele graditi na zemlji u židovskom vlasništvu. Danas, kako izjavljuje Moshe Rosenbaum, gradonačelnik of Beit Ela, čak i dobivanje dozvole za proširenje već postojeće kuće, ili dodavanje učionica na već postojeću školsku zgadu je gotovo nemoguće.

Istovremeno dok su vršitelj dužnosti premijera Olmert i ministar za unutarnju sigurnost Gideon Ezra u više navrata osudili Židove, koji su navodno posjekli maslinova stabla u Judeji i Samariji, nitko od njih nije reagirao da bi prekinuo uništavanje židovskih voćnjaka i nacionalnih šuma, a što svakodnevno sprovode Palestinci. U zadnjih nekoliko mjeseci, samo u blizini Gush Eciona, arapski vandali posjekli su tisuće stabala u židovskom vlasništvu. Nacionalne se šume prepuštaju uništenju. Vlada je isuviše zauzeta delegitimizacijom izraelskog prava na život u Judeji i Samariji pod cijenu ignoriranja izraelskih neprijatelja.

I tako, dok se napadi Kasamima multipliciraju i doh vođe Hamasa odlaze kod Ahmadinejada i ayatollaha Khamenaeija u Teheran, Olmert nas u srijedu uvjerava kako Hamas nije strateška prijetnja Izraelu.

Kada izraelska vlada sama tvrdi da židovska prava nisu sama po sebi prirodna i neotuđiva, već definirana i darovana od strane drugih, onda ni ne čudi vladino držanje u kojem ona ignorira ubojstvo Ilana Halimija.

Srećom i za Izrael i za svjetsko židovstvo, trenutačni lideri nisu naš jedini mogući izbor. Mi imamo i druge lidere, među njima i predsjednika Likuda Binyamina Netanyahua i bivšeg šefa glavnog stožera, unirovljenog generala Moshu Ya'alona. Obojica razumiju da su dvije najvažnije lekcije, koje Židovi moraju izvući iz holokausta da nikad ne smijemo nekom drugom dati ovlasti, legitimitet, ili snagu da definira tko smo mi i koja su naša prava i da smo mi svi odgovorni jedan za drugog.

U utorak je umirovljeni general Ya'alon, koji trenutno djeluje u Washington Institute for Near East Policy, došao u Jeruzalem govoriti na konferenciji o strateškim implikacijama Hamasovog preuzimanja Palestinske Samouprave. Ondje je Ya'alon objasnio što je, po njemu, ključ izraelske sigurnosti. Izrael ima, rekao je Ya'alon, sposobnost vojno poraziti svoje neprijatelje. Ali da bi Izrael bio u stanju poduzeti neophodne korake u dobivanju rata, koji je pokrenut za izraelsko uništenje, Izrael prvo mora prihvatiti činjenicu da imamo esencijalno i ničim uvjetovano pravo na našu zemlju i suverenost na njoj. Jednom, kad razumijemo da naša prava nisu nikim i ničim uvjetovana, onda ćemo i razumijeti da imamo obvezu ratovati protiv onih, koji rade na našem uništenju. Da bi Izrael opstao, mi se moramo vratiti našem neuvjetnom cionizmu.

Sir Martin Gilbert, jedan od najprominentnijih britanskih povjesničara za razdoblje Drugog svjetskog rata, rekao je da je zanimljiva činjenica o povijesti ta da se ona uvijek ponavlja.

Kao što je bio slučaj u Drugom svjetskom ratu, i danas je židovski narod u Izraelu i diljem svijeta meta za uništenje neprijatelju, koji teži svjetskoj dominaciji. Monstruozno ubojstvo Ilana Halimija samo je najnoviji signal ove uznemirujuće stvarnosti. Danas, kao i prije 70 godina, Židovi su napušteni od slabih lidera, koji odbijaju vidjeti opasnosti, koje dolaze.

Ali, ako naučimo lekcije iz povijesti i ako procijenimo naše mogućnosti, vidjet ćemo da se povijest ne mora ponavljati. U našoj je moći promijeniti smjer naše do sada previše puta ponavljane povijesti.

Ynet News
JPost
European Jewish Press
Adloyada
Un Unsealed Room