ANTIIZRAELSKA PROPAGANDA ULAZI U EUROPSKE ŠKOLE

Tri dana, nakon što je izraelski veleposlanik u Španjolskoj prosvjedovao protiv antiizraelske porpagande u priručniku za španjolske nastavnike, izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova uložilo je prosvjed protiv uvrštavanja antiizraelske recitacije u maturalni ispit u Norveškoj.

Norveški veleposlanik u Izraelu, Jakken Biorn Lian, pozvan je na sastanak sa zamjenikom ministra vanjskih poslova, Rafijem Shutzom, koji je uložio prosvjed protiv uvrštavanja onog što je ministarstvo opisalo kao jednostrani pogled na slučaj palestinske djevojčice, ubijene u Bethlehemu, 2002. godine.

Recitacija je prikazana kao primjer teksta, koji se bavi konfliktom, a studenti su je morali analizirati, primjenjujući literarne tehnike, koje su naučili. Ova je recitacija predstavljala jedini politički tekst u testu; ostale su se poetske i prozne forme bavile osobnim, ili konfliktima unutar obitelji.

Prošlotjedni pokušaji izraelskog veleposlanika da se recitacija ukloni iz testa bili su neuspješni.

Prošli je petak izraelski veleposlanik u Španjolskoj uložio prosvjed protiv primjera u priručniku za španjolske nastavnike, izdanom od barcelonskog gradskog poglavarstva, u kojem su se povlačile paralele između Shoe (holokausta) i Sigurnosne ograde.

Update: više o ovoj vijesti na Solomonia blogu. Prijevod slijedi...

UN POKAZUJE SMISAO ZA RAVNOTEŽU?

Treći komitet UN-a (za ekonmska, socijalna i kulturna pitanja) je u utorak, 22. studenog prošle godine usvojio rezoluciju o religijskoj toleranciji. Ono po čemu se ova Rezolucija razlikuje od prijašnjih jest uključivanje u rezoluciju i dijela o zabrinutosti zbog širenja antisemitizma, kao i osudu istog. Tako rezolucija

s dubokom zabrinutošću prepoznaje rast netolerancije i nasilja usmjerenih prema članovima mnogih religijskih zajednica u različitim djelovima svijeta, uključujući i slučajeve motivirane islamofobijom, antisemitizmom i kršćanofobijom.

Arapske i muslimanske zemlje pokušale su progurati amandman, koji bi, iz rezolucije, isključio antisemitizam, ali su, ovaj put, naišli na otpor europskih zemalja. Članice UN-a zaslužne za izglasavanje ove rezolucije su SAD, Rusija, europske države, i neke druge članice, od kojih je svaka zainteresirana za neku ulogu na Bliskom Istoku nakon Arafata.

Iako rezolucija, sama po sebi, nije precizno formulirana, a i nije obvezujuća, ipak predstavlja određeni korak naprijed, budući da uključivanje antisemitizma, predstavlja poraz arapsko-islamskih zemalja na njihovom "domaćem terenu". Naime, prošle se godine Europa povukla pod pritiskoma arapsko-muslimanskih država, a Izrael je bio jedina država koja se suzdržala od glasovanja, prosvjedujući protiv isključivanja osude antisemitzma iz rezolucije.

Borba protiv antisemitzma u međuvremenu je našla svoje mjesto u Europi i SAD-u, u odlukama Europske Unije i SAD-a o formiranju tijela i mehanizama za praćenje antisemizma, kako kod kuće, tako i u svijetu. Doduše, treba naglasiti i prvotno europsko izbjegavanje priznavanja činjenice o porastu antisemitizma u Europi. Potreban je bio američki pritisak na Stari kontinent da se suoči sa stvarnom slikom; rezultat tog pritiska bila je Konferencija o antisemitizmu u lipnju 2003.godine, pod pokroviteljstvom OESS-a, a na kojoj je sudjelovalo 55 zemalja, uključujući i Rusiju, SAD i Kanadu.

Američki, ali i pritisak Izraela i židovskih organizacija, doveo je i do organiziranja raznih seminara o porastu antisemitzma (s naglaskom na Europu), kako u EU, tako i u organizaciji UN-a particularly in Europe. Arapske su zemlje-članice izrazile nezadovoljstvo osnivanjem mehanizama za praćenje antisemitizma u EU i SAD-u, a posebno su nezadovoljstvo iskazale zakonom izglasanim u američkom Kongersu, na kojem su zajedno radili predsjednik Bush i Kongers, uz rezervu iz State Departmenta.

Vrlo je vjerojatno da je promjena europskog stava prema problemu porasta antisemitima uvjetovana novim europskim shvaćanjem da islamski fundamentalizam nema na meti samo Židove. Dokaz tome bili su i najnoviji događaji u Nizozemskoj; upravo je Nizozemska (predsjedavajuća EU) odigrala značajnu ulogu u europskom odbijanju izbacivanja antisemitima iz rezolucije, a što su, od njih, tražile arapske i islamske zemlje.

Naravno, iluzorno je očekivati neki bitni preokret u odnosu UN-a prema antisemitizmu, osobito onom, koji se skriva iza forme protivljenja pravu na postojanje izraelskoj državi. Naime, na listi čekanja u Općoj skupštini UN-a, nalazi se preko 20 antiizraelskih rezolucija, baš kao što se to događa redovito, svake godine.

Ovu je rezoluciju možda bolje promatrati kroz sve učestalije pozive SAD-a UN-u da počisti svoje dvorište ukoliko i dalje želi primati uplate od SAD-a. Glavni tajnik UN-a nedavno je bio i pod oštrom kritikom radi svoje uloge u programu "Nafta za hranu", a koji je služio i za financiranje terorizma na Bliskom istoku. Na meti kritika radi ignoriranja porasta antisemitizma našla se i Europa pa bi joj izglasavanje ove rezolucije moglo poslužiti za aktivniji angažman u bliskoistočnom mirovnom procesu.

UN-ovim HUMANITARNIM PROGRAMOM "NAFTA ZA HRANU" ZA IRAK POMAGANE I OBITELJI PALESTINSKIH TERORISTA

Konačno u javnost izlaze dokazi o tome da je Saddam Hussein novce, dobivene kroz UN-ov program "Nafta za hranu" preusmjeravao za plaćanje obiteljima palestinskih bombaša-samoubojica.

Naime, Odbor za međunarodne odnose američkog kongresa je, za zasijedanje u srijedu, 17. studenog 2004. pripremio dokumente u kojima se može pratiti trag milijunima dolara, namijenjenim iračkim civilima, a koji su završili kod obitelji palestinskih bomaša-samoubojica.

Istražitelji su Associated Pressu rekli da postoje dokazi o tajnim Husseinovim bankovnim računima u Jordanu na koje su stizale uplate mita stranih kompanija i pojedinaca, a koji su se, pod plaštom humanitarnog programa, bavili ilegalnim poslovima (Irak je bio pod UN sankcijama) s kojih su, onda, plaćane obitelji palestinskih terorista - najčešće po 25,000 dolara po obitelji poginulog terorista.

U srijedu će se, u središtu pozornosti naći francuska banka, koja je bila odgovorna za baratanje većinom novca iz UN-ovog programa.

Program "Nafta za hranu" započeo je 1996., a u svrhu pomoći Iračanima u nabavci hrane, ljekova i ostalih nužnih artikala, a kao posljedica UN gospodarskih sankcija, izglasanih nakon Zaljevskog rata 1991.

Međutim Hussein je ne samo zloupotrebljavao fondove,već je i skupljao novce od mita, koje su mu strane kompanije i pojednicni plaćali, kako bi se, pod plaštom ovog progama bavili aktivnostima ilegalnim u zemlji koja se nalazi pod UN-ovim gospodarskim sankcijama. Procjene govore o više od 21.3 milijardi dolara, dobivenih na takav način.

Irak je posjedovao tisuće tajnih bankovnih računa širom svijeta, uključujući njih preko 1,500 samo u Jordanu. Novci od mita, kao i oni dobiveni od ilegalne prodaje nafte Jordanu uplaćivani su, onda, u jordansku ekspozituru Rafidain banke, koja je u vlasništvu iračke vlade.

Prema izjavama zaposlenika Iračke Središnje Banke, i Banke Rafidain, bivši irački veleposlanik u Jordanu, Sabah Yassen, dizao je novce iz banke, kako bi uplaćivao obiteljima palestinskih bombaša-samoubojica i to u iznosima 15,000 do 25,000 dolara.

Prema palestinskim izvorima, Hussein je obiteljima palestinskih terorista, koji su poginuli, ili ranjeni u terorističkim akcijama, od početka Intifade (rujan 2000.) platio više od 35 milijuna dolara. Od početka Intifade, palestinski su teroristi izveli 117 samoubilačkih napada, u kojima su poginula 494 Izraelaca (ukupan broj izraelskih žrtava Intifade iznosi do sad preko 1000 poginulih).

AMOS OZ - KNJIŽEVNIK

Amos Oz izraelski je književnik, kibucnik, izraelski ljevičar i aktivist u izraelskom mirovnom pokretu Mir Sada. Amos Oz zalaže se za povlačenje Izraela u granice prije 6-dnevnog rata i uspostavu palestinske države.

Nisam ljubitelj nacionalnih država. One su, po mom mišljenju, oruđe, instrument, svakako neophodan instrument u danšnjem svijetu, ali ja u njega nisam zaljubljen. Bio bih mnogo sretniji da živim u svijetu sastavljenom od desetak civilizacija koje se međusobno prepliću, a od kojih se svaka razvija po vlastitom unutarnjem ritmu. Bez zastava, bez amblema, bez putovnica, bez himne… Samo, duhovna civilizacija vezana nekako za tlo na kojem je potekla, bez oruđa državnosti i bez instrumenta rata.

Mi Židovi smo prije više tisuća godina prošli kroz sve to. Moglo bi se čak reći da smo gotovo dvije tisuće godina nastupali na način koji smatram idealnim modelom civilizacije, bez smrtonosnih igračaka poput nacionalizma. Nacionalizam je, za mene, prokletstvo čovječanstva.

Međutim, bio je to solistički nastup samo jednog naroda. Nitko nam se nije pridružio, svi su ostali u publici. Neki su aplaudirali, drugi su se bacali kamenjem na izvođača, a poneko ga je nekad i ubijao. Ta predstava je završena Holokaustom. To više sebi ne možemo priuštiti.

Želio bih biti deseti u svijetu ili peti u neposrednom susjedstvu, koji će se pridružiti postnacionalističkom svijetu. Ali dokle god svi budu imali rešetke na prozorima i brave na vratima, tenkove i avione, zastave i himne, igrat ću tu prokletu igru prema njezinim prokletim pravilima, bez obzira da li mi se to sviđalo ili ne.

Prihvaćam ta pravila igre jer bismo se, bez oruđa državnosti, našli u smrtnoj opasnosti, ali ih prihvaćam samo do te točke.

AMOS OZ O REAKCIJAMA NA ZAPADU NA NJEGOVU KNJIGU "U ZEMLJI IZRAELA"

U svijetu je knjiga zaista dobro primljena, mada je, tu i tamo, bilo nesporazuma pa i zlouporaba. Teško se uspijevam, naprimjer, obraniti od pacifistčki nastrojenih intelektualaca na Zapadu, koji mi aplaudiraju i tapšu me po ramenu iz pogrešnh razloga. Ja jesam aktivni član izraelskog mirovnog pokreta, ali on nikada nije bio jednostavna replika američkog ili zapadnoeuropskog pacifističkog pokreta. Nijedan propadnik mirovnog pokreta שלום עכשו (Shalom Achshav / Mir sada) ne smatra da neprijatelj ne postoji, niti da se protiv Arapa borimo iz pogrešnih razloga.

Zatim, dijelove knjiga izvlačili su iz konteksta, da bi se dokazala ova, ili ona teza. Netko bi, npr., izvukao monolog izarelskog fašista kao dokaz da, eto, i Židovi mogu postati fašisti; drugi bi izdvojio rečenicu iz koje se zaključuje da se Izrael raspada i da nema budućnosti… Sve su to, naravno, budalaštine. Kao kada bi netko, čitajući Dostojevskog, ili Čehova, zaključi da su Rusi strašan narod. Ili kada bi netko iz nekog Marquezovog romana izvukao zaključak da je Latinska Amerika. izgubljena…

ZABORAVLJENI MILIJUNI - ŽIDOVSKE IZBJEGLICE IZ ARAPSKIH ZEMALJA

Cijeli svijet poznaje problem palestinskih izbjeglica, čiji se neriješeni status uvijek navodi kao jedno od ključnih pitanja u rješavanju "bliskoistočnog problema". Istovremeno, isti taj svijet, već 56 godina ignorira židovski egzodus iz arapskih zemalja u 20-om stoljeću. Danas postoje dvije organizacije, u sklopu UN-a, koje se bave problemom izbjeglica. Jedna od njih je UNRWA, koja se bavi isključivo palestinskim izbjeglicama. Druga je UNHCR, njezin zadatak je briga o svim ostalim izbjeglicama na svijetu. O sudbini milijun Židova, izbjeglih iz arapskih zemalja, malo se zna, i nikada se ne govori. Zašto? Da li je razlog tome, činjenica da Židovi NIKADA nisu tražili pomoć od UN-a? Ili činjenica da ih se ne prisiljava da sjede u izbjegličkim logorima 56 godina?

1945. godine u arapskim državama živjelo je oko 950.000 Židova. Danas ih ima manje od 2.000.U nastavku donosimo prijevod dokumenta, upućenog komisiji za ljudska prava, Ujedinjenih Naroda:


E/CN.4/Sub.2/2002/NGO/26
29 July 2002
COMMISSION ON HUMAN RIGHTS
Sub-Commission on the Promotion
and Protection of Human Rights
Fifty-fourth session
Item 4 and 5 of the provisional agenda

ECONOMIC, SOCIAL AND CULTURAL RIGHTS
PREVENTION OF DISCRIMINATION

Written statement* submitted by the World Union for Progressive Judaism, a non-governmental organization on the Roster

The Secretary-General has received the following written statement which is circulated in accordance with Economic and Social Council resolution 1996/31.

[10 July 2002]
______________
*This written statement is issued, unedited, in the language(s) received from the submitting non-governmental organization(s).


GE.02-14420


Židovske izbjeglice iz arapskih zemalja-Zaboravljeni milijuni

1. U kroničnoj blisko-istočno tragedoji, u kojoj je glavni kamen spoticanja, uvijek bilo pravo na povratak i kompenzaciju, arapskih izbjeglica iz Palestine, došlo je vrijeme da se medjunarodna zajednica prisjeti i ostalih žrtava- zaboravljene milijune židovskih izbjeglica iz arapskih zemalja.

2 1945. godine, živjelo je 140,000 Židova u Iraku; 60,000 u Yemenu i Adenu; 35,000 u Siriji; 5,000 u Libanonu; 90,000 u Egiptu; 40,000 u Libiji; 150,000 u Alžiru; 120,000 u Tunisu; 300,000 u Maroku,uključujući Tangiers (ukupno 940,000, uz dodatnih 200,000 u Iranu i Turskoj.)Od ukupno 1,2 milijuna, preostalo je manje od 40,000.U arapskim zemljama(ne računajući Iran i Tursku) ukupan broj je manji od 2,000.
Prije pedeset godina taj broj je iznosio oko milijun.U 20-om stoljeću, tisuće židovskih muškaraca, žena i djece, mladih i starih, bili su brutalno masakrirani u Iraku,Siriji,Egiptu,Libiji,Adenu i Magrebu.(često pod britanskom ili francuskom kolonijalnom vladavinom), isto tako i u Palestini za vrijeme britanskog Mandata.

3. Kako su ove zemlje postale Judenrein ("očišćene" od Židova) od početka 40-ih godina, govori članak, "Židovi u samrtnoj opasnosti u svim muslimanskim zemljama", objavljen u New York Timesu, 16. svibnja 1948. (nedavno izdana knjiga sadrži dodatne detalje:( vidi Malka Shulewitz (ed.), The Forgotten Millions. The Modern Jewish Exodus from Arab Lands (1999).)

4. U njenom zadnjem istraživanju "Islam and Dhimmitude. Where Civilizations Collide" (2002) (www.dhimmi.org), Bat Ye'or se poziva na članak iz Timesa i citira poziv Predsjednika Svjetskog Židovskog Kongresa(WJC), dr.- a Stephena Weissa, to the U.S. Secretary of State, George-u Marshall-u, 18. siječnja, 1948.
"Izmedju 800,000 do milijun Židova na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi, ne računajući Palestinu, su u 'velikoj opasnosti od uništenja' od strane Muslimana, potaknutih na sveti rat zbog plana o podjeli Palestine.(...) Nasilje, izvedeno i planirano, koje je jasno usmjereno na potpuno uništenje Židova, predstavljaju genocid , koji je , prema rezolucijama Glavne Skupštine, zločin protiv čovječanstva." (pp.175-76)

5. Nedavni primjer takvog nasilja je bombaški napad na drevnu al-Ghariba sinagogu u Djerbi u Tunisu,11.travnja 2002., od strane Al-Qaide. Iako su tuniške vlasti tvrdile da je riječ o nesretnom slučaju, naposljetku su priznale da je riječ o kriminalnom činu, nakon što su vlasti Njemačke (10 od 17 mrtvih su bili njemački turisti, a mnogi su bili teško ranjeni) zahtijevale punu istragu.Nedavno je govornik Al-Qaide preuzeo odgovornost. Tuniska židovska zajednica danas broji oko 1000 članova, ostatak ostataka ove biblijske zajednice sa korijenima u drevnoj feničanskoj prošlosti. Kao i 99% Židova prije njih, većina će napustiti Tunis.

6. Pogromi i proganjanja, te strah za budućnost, redovito su prethodili masovne izgone i ekspulzije Židova, čiji su preci živjeli na tim područjima od pamtivijeka, puno prije ponovljenih valova arapskog osvajanja i okupacije, s početkom u 7. stoljeću.

7. Više od 650,000 židovskih izbjeglica bile su integrirane u malih izraelskih 20,000 km2, počevši od 1950-ih, čak i kada je zemlja bila u opasnosti od uništenja od strane susjednih zemalja Arapske Lige, koje su preko 40 godina odbijale Plan UN-a za podjelu Palestine od 1947. godine. Dodatnih 300,000 židova našli su sklonište i novu domovinu u Europi i Americi.

8. Otprilike polovina od 5 milijuna Židova u Izraelu-čija je ukupna populacija čini oko 6,2 milijuna, od kojih su otprilike 20% Arapi, Druzi i Beduini - sastoji se od ovih izbjeglica i njihovih potomaka, koji nisu primili nikakvu humanitarnu pomoć od Ujedinjenih Naroda, i koji je nisu ni tražili. Bile su to svjetske židovske zajednice, tek izišle iz Holokausta, koje su zajedno s Izraelom radile na toj integraciji.

9. Ipak, bilo je to odbijanje medjunarodnog legaliteta od strane Arapske Lige 1947-48., koje su desetljeće za desetljećem, u neuspješnom pokušaju za uništenjem Države Izrael, koje je dovelo do katastrofe palestinskih Arapa. Bilo kakav pokušaj za integracijom ovih izbjeglica (kojih je 1948 bilo oko 550.000, iako se često citira brojka od 750,000) u bilo koju od 21 arapske države, smatrano je prevelikom žrtvom, usprkos njihovim ogromnim naftnim resursima.

10. U Jordanu, koji sačinjava 77% Palestine, priznate od strane Lige Naroda, 1922., desetke godina iprovođena je samo djelomična integracija.U potpunosti ignorirajući čl.15 Mandata, Velika Britanija je 1922. zabranila Židovima da žive ili kupuju zemlju, istočno od rijeke Jordan.Ovu odluku, ratificirao je jordanski parlament, u svom "zakonu br. 6 ;čl.3" od 3.travnja 1954, reaktiviran "zakonom br.7; čl. 2" od 1. travnja, 1963. u kojem stoji da bilo koja osoba može postati državljanin Jordana, ako nije Židov. Nakon što je Jordan potpisao mirovni sporazum s Izraelom, 1994., ovaj Judenrein zakon je ostao na snazi.

11. Orwellova rečenica 'Svi su jednaki, samo su neki više jednaki od drugih' - može se primijeniti na izbjeglice, jer su neke izbjeglice, doista, jednakije od drugih. Ali, zaboravljeni milijuni, židovske izbjeglice iz arapskih zemalja, nisu primile pomoć UN-a, niti su, preko pola stoljeća, držani u izbjegličkim logorima, uzgajajući beznađe i frustraciju, te kulturu mržnje i smrti. Orwellova rečenica bi se mogla primijeniti na milijune izbjeglica, na svim kontinentima, raseljenih u mnogim tragičnim konfliktima u 20-om stoljeću.

12. Velika preseljenja stanovništva, posljedica ratova ili iz političkih razloga, su karakteristika povijesti čovječanstva, posebice na islamskom Orijentu.Deportacije, eksproprijacije i masovni izgoni-Židova, kršćana i ostalih domorodačkih naroda-ponavljali su se kroz dugu povijest "dhimmizacije", uključujući i Palestinu. Poželjno je pronaći pravi uzrok ovog "selektivnog pamćenja", toliko povijesno pogrešnog, koje sustavno izdvaja i spominje arapske izbjeglice iz Palestine, ali ne i zaboravljene milijune-židovske izbjeglice iz arapskih zemalja.

13. Rezolucija 242, Vijeća Sigurnosti od 22. studenog, 1967. (u potpunosti odbijena od strane Khartoum Arab Summit Conference, sa geslom: "ne miru s Izraelom, ne priznanju Izraela, ne pregovorima s Izraelom ne kompromisu po pitanju palestinskih nacionalnih prava"), odnosi se i na pravedno rješenje problema izbjeglica; time eksplicitno uključujući i židovske izbjeglice iz arapskih zemalja, kao i arapske izbjeglice iz Palestine.

14. Teškoće i patnje velike većine židovskih izbjeglica iz arapskih zemalja, kao i gubitak neprocjenjive imovine i kulturnog nasljedstva, koje seže tri tisuće godina unatrag, nikada nisu uzete u obzir u UN-u.Došlo je vrijeme da se ova velika nepravda postavi u kontekst, pravednog svjetskog rješenja trajne blisko-istočne tragedije.


15. World Union for Progressive Judaism appeals to the Sub-Commission, and other appropriate UN bodies, to consider urgently the rights of these ancient Jewish minorities: (a) in relation to Mr. Asbjorne Eide's forthcoming final report at its fifty-fifth session (2003); and (b) in relation to the working paper by Mr. Paulo Sérgio Pinheiro on the return of refugees' or displaced persons' property.

Zaboravljene izbjeglice...

7 MITOVA O "PALESTINCIMA" (originally posted by Abu Jamezdin)

Postoje brojni mitovi o "Palestincima", pozabaviti ću se sa 7 najvećih. Koristim najviše arapske izvore, i ponekad zapadne, i to one koji su vrlo nenaklonjeni Izraelu i Cionizmu, bez da ulazim u prevelike povijesne analize (kao, npr, pitanje, kada je to Jeruzalem bio prijestolnica bilo koje muslimanske države, ili kada je to postojala neka država ili regija pod imenom Palestina pod muslimanskom vlasti, i slično).

Mit 1: Palestinci su narod

Palestinski narod u Palestinskim sluzbenim dokumentima:

Palestinci kao narod se prvi put spominju 1968., u povelji PNC. U prijašnjoj verziji, iz 1964, se nazivaju "Palestinski Arapi" ili "Palestinska zajednica", dio arapskog naroda i svoje pravo na samoodredjenje svode na želju da "Palestina" bude dio panarapske drzave. Tek se u verziji iz 1968 vide prvi tragovi ideje palestinskog naroda, ali i dalje kao dio pan-arapskog programa. Sa takvim nacionalnim aspiracijama, imaju isto pravo na samoodredjenje kao i bosanski i hrvatski Srbi, tj, svoje pravo na samoodredjenje su ostvarili vec u 22 arapske drzave. Cak i verzija iz 1968 pocinje rijecima:

Palestine is the homeland of the Arab Palestinian people; it is an indivisible part of the greater Arab homeland, and the Palestinian people are an integral part of the Arab nation.

Palestinski narod u povijesti

Ne postoji niti jedan primjer palestinskog vjerskog ili političkog vodje, umjetnika, znanstvenika, umjetnickog djela ili bilošega drugog prije 1968 koje bi ukazalo na ikakav specifični palestinski identitet, nacionalne aspiracije, patriotizam ili bilo sta slično. Jednostavno, ne postoji NITI JEDAN takav primjer. NADA. Većina današnjih Palestinaca su potomci "gastarbeitera" iz arapskih zemalja. Arapska emigracija izmedju 2 svjetska rata je bila daleko veca od židovske, kao sto su primijetile, Hope-Simpson komisija; britanski guverner Sinaja 1922-1937 je primjetio o arapskoj ilegalnoj emigraciji:

This illegal immigration was not only going on from the Sinai, but also from Transjordan and Syria, and it is very difficult to make a case out for the misery of the Arabs if at the same time their compatriots from adjoining states could not be kept from going in to share that misery.

Peel komisija je primijetila 1937:

Shortfall of land is due less to the amount of land acquired by Jews than to the increase in the Arab population.

Mit 2: Palestinci su starosjedioci u Zemlji Izraela

Palestinci se sami ne mogu složiti o svojem porijeklu. Na istom palestinskom propagandnom web siteu mozete naci da su palestinci potomci:
a) Biblijskih Filistejaca
b) Biblijskih Kanaanicana
c) Da je biblijski Ishmael, sin Abrahamov, njihov predak.

Niti povijest na službenom web siteu PLO UN misije ne spominje Palestince kao narod, osim "zanimljive" tvrdnje da su neki famozni Palestinci (koji su bili pogani) boravili na području u vrijeme Isusa i da su pola apostola bili Palestinci. Sto se babi snilo...

"Palestinci" ne mogu biti potomci Filistejaca, Kanaanaca i Ishmaela, niti istovremeno niti pojedinacno. Filistejci su egejski narod, vjerojatno potomci Minoanaca, izbjeglice sa Krete. Ime Filistejci (hebr. plishtim, dolazi od korjena p-l-sh) nije egejskog porjekla nego stari hebrejski naziv za strane osvajace koji se i upotrebljavao u Abrahamovo vrijeme za neki drugi narod koji je nastanjivao Sinajski poluotok, tako da, zapravo, savršeno odgovara modernim Palestincima, ali je povijesno netočno. Uostalom, sami sebe Filistejci nikad nisu nazivali Filistejcima, to je derogativan biblijski termin. Zvali su se Minoanci, dolsli su sa Krete, hebrejski Kaftora, ili staroegipatski Keftiu.

Filistejci, i ostaci ostataka tadasnjih bliskoistočnih naroda, poput Kanaanićana, Ismaelićana, Edomićana (Idumejaca), itd, su nestali u vrijeme kralja Sanheriba koji je raselio sve narode pod svojom vlasti kako bi uništio mogućnost pobune. Manja grupa Židova, pripadnici plemena Jehuda, dijela plemena Levi i Binjamin su se vratili u svoju domovinu u vrijeme kralja Koresha (Cyrusa), prezivljavanje kao naroda je bilo ravno čudu prezivljavanja Židova kao naroda u zadnjem progonstvu koje je trajalo 2000 godina, i završilo tek 1948.

U međuvremenu je zemlja bila prazna, a na mjesto starosjedioca su naseljeni narod Kutim, pretke danasnjih Samaritanaca, koji su primili Toru kao vjeru zemlje Izraela. Samaritanaca danas ima oko 150 u okolini Shehema (Nablusa) i još dvjestotinjak u Izraelu, tako da nema govora ni da su danasnji "Palestinci" potomci Kutim.


Mit 3: Postoji zemlja koja se zove Palestina

Ime Palestina su izmislili Rimljani u 2. stoljeću n.e., preuzevši ime nestalog naroda, Filistejaca, kao kaznu za židovsku pobunu. Arapsko ime Filestin je derivacija iz latinskog naziva, "Palestina", a dosta je znakovito da oni sami ne mogu izgovoriti rijec Palestina, u arapskom jeziku ne postoji slovo "P", pa izgovaraju ili kao "falestina" ili kao "balestina", ili u arapskoj verziji, "filestin"; niti ta riječ postoji u Kur'anu, što je jedinstven primjer u arapskom jeziku.

Osim već navedenog u obje PNC povelje, najbolja ilustracija će biti kroz par citata "palestinskih" vodja:

We consider Palestine as part of Arab Syria, as it has never been separated from it at any time. We are connected with it by national, religious, linguistic, natural, economic and geographical "bonds".

(Prvi kongres muslimansko kršćanske asocijacije, u veljači 1919).

There is no such country [as Palestine]! 'Palestine' is a term the Zionists invented! There is no Palestine in the Bible. Our country was for centuries part of Syria.

(Auni Bey Abdul-Hadi, lokalni arapski vodja u obracanju Peel komisiji, 1937.)

Palestine was part of the Province of Syria...politically, the Arabs of Palestine were not independent in the sense of forming a separate political entity.

(Predstavnik višeg arapskog komiteta u obraćanju Vijeću sigurnosti UNa, u svibnju 1947.)

It is common knowledge that Palestine is nothing but southern Syria.

(Ahmed Shuqeiri, kasnije prvi predsjednik PLO-a, u obraćanju Vijeću sigurnosti UN-a)


Mit 4: Palestinski muslimani i kršćani su ujedinjeni

Od 1948., područje prolazi nasilnu islamizaciju. U Betlehemu je 1948. godine bilo preko 70% kršćana, a danas ih ima jedva 20%, u Ram Alli je bilo nesto manje od 50%, danas je jedva 5%. U istom razdoblju, unutar države Izrael, arapska kršćanska populacija je narasla za 400%. Prije par godina je bila zadnja velika afera na tu temu, kada su muslimani u Nazaretu počeli bespravno graditi džamiju preko puta Bazilike Navještenja. Izraelska vlada se nije miješala zbog straha od muslimanskog nasilja. Tek nakon zeštokog protesta Vatikana, gradnja sporne džamije je zaustavljena i sagradjeni dijelovi su srušeni.


Mit 5: Izrael je protjerao 4 000 000 Palestinaca

Prema izviješću UN-ovog pregovarača iz 1949. godine, izbjeglo je 472,000 Arapa, od kojih je 360,000 trebalo pomoć; ostali su bili bogati zemljoposjednici koji su većinu vremena živjeli u Egiptu, Siriji ili Libanonu. Hajj Nimer el-Khatib, vodja arapskog nacionalnog komiteta u Haifi je izjavio o Jordanskim vojnicima:

They robbed individuals and homes. Life was of little value, and the honor of women was defiled. This state of affairs led many [Arab] residents to leave the city under the protection of British tanks

Glubb Pasha, zapovjednik jordanske arapske legije je izjavio:

Villages were frequently abandoned even before they were threatened by the progress of war.

Američki generalni konzul u Haifi, Aubrey Lippincott je napisao 22. travnja 1948.:

Local mufti-dominated Arab leaders [were urging] all Arabs to leave the city, and large numbers did so.

The Economist 2. listopada 1948 pise:

Of the 62,000 Arabs who formerly lived in Haifa not more than 5,000 or 6,000 remained. Various factors influenced their decision to seek safety in flight. There is but little doubt that the most potent of the factors were the announcements made over the air by the Higher Arab Executive, urging the Arabs to quit....It was clearly intimated that those Arabs who remained in Haifa and accepted Jewish protection would be regarded as renegades.

Time o bici za Haifu, 3. svibnja 1948 piše:

The mass evacuation, prompted partly by fear, partly by orders of Arab leaders, left the Arab quarter of Haifa a ghost city....By withdrawing Arab workers their leaders hoped to paralyze Haifa.

Sirijski premijer 1948-'49., Haled al Azm, u svojim memoarima kaže:

Since 1948 we have been demanding the return of the refugees to their homes. But we ourselves are the ones who encouraged them to leave. Only a few months separated our call to them to leave and our appeal to the United Nations to resolve on their return

George Hakim, grčko-pravoslavni biskup Galileje je izjavio Beirutskim novinama Sada al Janub 16. kolovoza 1948:

The refugees were confident their absence would not last long, and that they would return within a week or two

i

Their leaders had promised them that the Arab Armies would crush the 'Zionist gangs' very quickly and that there was no need for panic or fear of a long exile.

Near Eastern Broadcasting Station, 3. travnja 1949 je prenijela vijest:

It must not be forgotten that the Arab Higher Committee encouraged the refugees' flight from their homes in Jaffa, Haifa and Jerusalem.

Jordanski časopis Falestin (Palestina) je pisao 19. veljače 1949:

The Arab States encouraged the Palestine Arabs to leave their homes temporarily in order to be out of the way of the Arab invasion armies.

Jedan izbjeglica je izjavio jordanskom časopisu Al Difaa, 6. listopada 1954:

The Arab government told us: Get out so that we can get in. So we got out, but they did not get in.

Habib Issa je izjavio novinama Al Hoda, 8. lipnja 1951.:

The Secretary-General of the Arab League, Azzam Pasha, assured the Arab peoples that the occupation of Palestine and Tel Aviv would be as simple as a military promenade.

He pointed out that they were already on the frontiers and that all the millions the Jews had spent on land and economic development would be easy booty, for it would be a simple matter to throw Jews into the Mediterranean....Brotherly advice was given to the Arabs of Palestine to leave their land, homes and property and to stay temporarily in neighboring fraternal states, lest the guns of the invading Arab armies mow them down.

Čak je i Jordanski kralj, Abdullah I (djed sadašnjeg kralja) optužio Arape za problem izbjeglica:

The tragedy of the Palestinians was that most of their leaders had paralyzed them with false and unsubstantiated promises that they were not alone; that 80 million Arabs and 400 million Muslims would instantly and miraculously come to their rescue.

Mit 6: Palestinci samo žele svoju državu na području Judeje i Samarije (tzv. zapadne obale Jordana) i Gaze koja bi živjela u miru sa svojim susjedima

Povelja PNC iz 1968 (trenutno na snazi) kaze:

Article 2: Palestine, with the boundaries it had during the British Mandate, is an indivisible territorial unit.

To uključuje današnji Izrael, Jordan, Judeju, Samariju i Gazu. Očigledno PLO ima teritorijalne aspiracije i prema Izraelu i prema Jordanu.

Arafat se više puta izjasnio o tome. Nakon uspostavljanja države "Palestine", namjeravao je destabilizirati Jordan, preuzeti vlast i priključiti ga "Palestini", slično napraviti i sa Libanonom, Egiptom i Sirijom. Imao je ambiciju postati vodja pan arapske mega države, san koji su dijelili sa njim egipatski predsjednik Nasser, Sadam Hussein i Hafez el Assad iz Sirije, jasno, svaki od njih je maštao o pan arapskoj drzavi pod svojim vodstvom. Nasser i Hussein su jos imali malo realističnije sanse, Assad ne baš, ali kod Arafata je to bila čista megalomanija, koja graniči sa kompleksom Mesije.

Članak 24, povelje iz 1964 kaže:

This Organization does not exercise any territorial sovereignty over the West Bank in the Hashemite Kingdom of Jordan, on the Gaza Strip or in the Himmah Area.

To su područja za koja tvrde da jedino prema njima imaju teritorijalne aspiracije.

Abu Mazen je prošli tjedan izjavio da je prema njemu, osnova za pregovore UN-ov plan particije iz 1947, prema kojoj bi Palestincima pripala Jafa, Haifa, Ber Sheeva, vecina Galileje, itd. Arapi nikada nisu prihvatili plan particije, isto tako nisu prihvatili niti jednu rezoluciju UNa, na koje se danas pozivaju, 242, 196 i slično, do usvajanja faznog plana, usvojenog na 12. sjednici PNC, 9. lipnja 1974. Fazni plan je još uvijek na snazi kao program rada PLO-a. I nakon potpisivanja mirovnog ugovora u Oslu, Arafat je nastavio referirati na fazni plan u interviewima više puta. Npr, u intreviewu egipatskoj televiziji Orbit TV, 18 travnja 1998, "dobitnik nobelove nagrade za mir" je izjavio:

In 1974, at the Palestinian National Council meeting in Cairo, we passed the decision to establish national Palestinian rule over any part of the land of Palestine which is liberated.

Mit 7: Arafat je demokratski izabran vodja "Palestinaca"

Arafat, kao i skoro svaki moderni arapski diktator, je došao na vlast uz pomoć nasilja, kao i njegov predak i ideoloski idol, ratni zločinac i osnivač Handžar divizije, Hajj Amin Husseini.

Na unutarnjim izborima u Fatahu, pred "izbore" 1996, izabrani su ljudi koji baš nisu bili po volji Arafatu. Naprosto je bacio listu u smece i sastavio svoju bez da se konzultirao sa bilo kim. Jedini protukandidat na predsjedničkim izborima koji su usljedili je bio 72 godisnji socijalni radnik, Samiha Khalil, koji je šokirao zapadne medije "izvrsnim rezultatima", naime, dobio je 9.2%.

Rezultati jesu stvarno bili iznenadjujuci. Arafat je u tjednu pred izbore dobio 9 sati vremena na televiziji i radiju, a Khalil svega jedan put 45 minuta, i to malo pred ponoć. Peace Watch grupa je sastavila izvještaj u kojem se žale na nasilje i prijetnje kojima se Fatah služi kako bi zastrašili političke protivnike. Na primjer, kada je jeruzalemski časopis, Al Quds, objavio priču o Arafatovom sastanku sa grčko-pravoslavnim patrijarhom na 8. stranici, Fatahovi revolveraši su se pojavili u uredu i prijetili uredniku, Maher al-Alamiju, da priču mora staviti na 1. stranicu. Kada je odbio, oteli su ga i držali 6 sati, dok nije pristao. Što se dešavalo u tih 6 sati, nije poznato. Al Alami se nikad nije usudio to nikome ispričati. Bivši šef CIA, Jim Woolesey je izjavo o "izborima":

Arafat was essentially elected the same way Stalin was, but not nearly as democratically as Hitler, who at least had actual opponents.

To su bili prvi i zadnji izbori. Od onda drugih izbora nije bilo.


PNC povelja iz 1964

PNC povelja iz 1968

"Povijest Palestine" sa web sitea Palestinske misije u Ujedinjenim Narodima

PLO Fazni Plan

MISINTERPRETACIJE ARAPSKO-IZRAELSKOG SUKOBA

Tri su, glavne misinterpretacije izraelsko-arapskog sukoba:

1. TEORIJA PALESTINSKOG CENTRALITETA:

Ova teorija počiva na ideji da je PALESTINSKI PROBLEM (PALESTINSKO PITANJE) uzrok svim turbulencijama na Bliskom istoku. Ta je teorija djelomično je srušena u kolovozu 1990., kada je Irak umarširao u Kuvajt, ali je ponovno doživjela svoj uzlet, osobito u zadnjih 5 godina, kada je suvereno ušla u gotovo svaku mainstream analizu o Bliskom istoku i postala jedan od izričaja političke korektnosti.

Taj koncept funkcionira tako da se svi bliskoistočni sukobi reduciraju na onaj arapsko-izraelski pa se onda taj sukob definira kao palestinsko-izraelski te se, onda, raznorazne palestinske frakcije i različiti pristupi problemu svedu na jedan antiizraelski oslobodilački pokret – PALESTINSKU OSLOBODILAČKU ORGANIZACIJU. Na taj način Izrael prestaje biti David pred arapskim Golijatom i postaje Golijat pred palestinskim Davidom.

Istovremeno, u kratko vrijeme, PLO postaje jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda, bez obzira sto iste ntko nikad nije birao i što je svoj ekskluzivni polozaj odrzavao likvidacijama svakog s drugačijim mišljenjem.

Međutim, osim arapsko-izraelskog sukoba, na Bliskom istoku se vodio, ili vodi i čitav niz drugih unutararapskih sukoba, sukoba s ostalim muslimanskim zemljama, sukob s nemuslimanskim zemljama, kao i unutarnji sukobi u gotovo svim državama regije.

Redom:
Irak:
1973. Iračka invazija na Kuvajt
1980-1990. Iračko-iranski rat
1990. Iračka invazija na Kuvajt

Libija:
• 1977. Tunis
• Sudan
• Egipat
Financirala atentate (uspješne i neuspješne) na političke vođe:
• Egipta
• Iraka,
• Maroka,
• Sudana,
• Tunisa,
• Somalije

Alžir:
1975. Maroko i Zap. Sahara

Egipat:
Financirao atentate (uspješne i neuspješne) na političke vođe:
• Jordana
• Libanona
• Iraka
1958. Sirija
1962. Jemen (do oko 1967.)

Jemen:
Južni Jemen protiv Omana
Sjeverni protiv Južnog i obrnuto – 1972., 1979. (Južni ubio predsjednika Sjevernog), 1991.

S. Arabija:
• Sjeverni i Južni Jemen
• Oman
• Kuvajt
• UAE
• Irak
• Jordan
• Za zaljevskog rata preventivno istjerala stotine tisuća Jemenićana

Sirija:
• Jordan
• Irak
• Libanon
od 1946. pa do ranih 70-tih Sirija je gledala na Libanon kao na dio sirijske obrambene sfere

Trupe…
Arapska liga priznala sirijske trupe kao peacekeeping – koje je 1976. pozvala libanonska vlada.
1991. – Pakt prijateljstva
• PLO – prosirijski Palestinci protiv Arafata 1976. i 1983.


PROTIV NEARAPA
Također, arapske zemlje imaju povijest upadanja i u svoje nearapsko susjedstvo - sjetimo se samo Čada, iz kojeg su se Libijci povukli tek nakon što su Amerikanci bombardirali Tripoli; tu je i Sudan, miješana arapsko-crnačka drzava, gdje sukobi traju i danas; ili npr. iračko-iranski rat, koji je sam odnio preko milijun zrtava; raznorazni sirijski pokušaji atentata sve do Senegala, ili sukobi Sirije s Turskom oko Alekandrete...


UNUTARNJI SUKOBI
Sirija: grad Hama sravnjen sa zemljom, zajedno s 10 do 20 tisuća civila, a radi sumnje da se u gradu simpatizira Muslimansko bratstvo
Oporba u Jordanu, Alžiru, Saudiji mahom islamski fundamentalisti

MANJINE I NJIHOV POLOŽAJ: Kurdi, Berberi, Kopti i ostali kršćani, Druzi, Židovi, Armenci, Asirci, Čerkezi, crni Afrikanci

Irak:
ASIRCI 1933. progoni; na tisuće ubijenih i deseci tisuća izbjeglih
KURDI (Versaillesom im obećana barem autonomija)
1961. deseci tisuća ubijenih i oko 200,000 izbjeglih
1970-tih – oko 200,000 raseljenih Kurda
1990-tih Hussein koristi bijne otrove protiv Kurda (bojni otrovi korišteni i u iransko-iračkom ratu na obje strane)

Sirija:
1920-tih progon KRŠĆANA
1936. obećana autonomija DRUZIMA na području Jebel Druze (gdje čine većinu) ostala neispunjena
nakon Drugog svjetskog rata – progon ARMENACA

Egipat:
1950-tih Nasser prognao GRČKE KRŠĆANE
nasilje protiv KOPTA

Sudan:
Ubijanje, porobljavanje, nasilna konverzija, izgladnjivanje CRNIH AFRIKANACA – KRŠĆANA i ANIMISTA; u jeku kampanje 1970-tih ubijeno ih više od 500,000; procjene o ukupnom broju poginulih kreću se od 650,000 do preko milijun
Darfur – CRNI AFRIČKI MUSLIMANI


BLISKOISTOČNI SUKOBI JEZIKOM BROJKI
• ARAPSKO-IZRAELSKI SUKOB (1948-2004): oko 75 tisuca zrtava

• UNUTARARAPSKI SUKOBI:
- Egipatska invazija Jemena: oko 250 tisuca žrtava
- Alžirski građanski rat: oko 1.000.000 žrtava
- Libanonski građanski rat: oko 150 tisuća žrtava

• IRAČKO-IRANSKI RAT: više od 1.000.000 žrtava

• SUDANSKI GRAĐANSKI RAT (do genocida u Darfuru): brojke se kreću od 650,000 do milijun žrtava, ovisno o izvoru

• UNUTARNJI SUKOBI:
- Egipat – Muslimansko bratstvo
- Sirija (sjeca li se jos itko npr. Hame i njenih 20,000 zrtava samo zato je Asad ocijenio da je OK sravniti cijeli grad sa zemljom radi celije Muslimanskog bratstva?)

Kada se pak vratimo na UN, onda cemo vidjeti da njegova GS svake godine cak 2 (dva) puta, na redovitim sjednicama, promovira teoriju palestinskog centraliteta od kojih svaka traje po tjedan:

1. The Question of Palestine
2. The Situation IN THE MIDDLE EAST gdje se raspravlja opet i iskljucivo o IZRAELU, a svaku drugu raspravu se blokira.


AKO PALESTINSKI PROBLEM NIJE UZROK SVIH TURBULENCIJA NA BLISKOM ISTOKU, ŠTO JEST?

1. Kriza legitimiteta
2. Težnja za ujedinjenom arapskom domenom
3. Odbijanje Zapada

• Arapski svijet sastoji se od oko 150 milijuna ljudi podijeljenih u 21 državu-članicu Arapske lige; stvorene nakon propasti Osmanskog Carstva kao britanske i francuske kolonije s granicama, koje su odgovarale ne granicama klanova i obitelji, vec kolonijalnim interesima (nafta! i sl.), kako bi se njima lakše izravno upravljalo; u slučaju prosudbe da je izravno upravljanje nemoguće, kolonijalne su sile, upravu nad takvim državama, davale prijateljskim arapskim klanovima pa je tako stvorena zbirka monarhija od Maroka do Iraka;


• Još od propasti Osmanskog Carstva ne postoji konsenzus o tome što konstituira legitimnu arapsku vladu uzrokujući situaciju u kojoj čak i najizgrađenije arapske strukture leže na živom pijesku;


• Arapski svijet ne funkcionira po prncipu država-nacija, kao Europa; Arapi su lojalni svojoj obitelji i klanu, a nakon toga arapskom narodu; državne su granice shvaćene kao neprirodne i neželjene podjele; težnja za odbijanjem granica, koje ih dijele, posljedica je opće krize političkog legitimiteta;


• Zahtjevi za legitimnošću popraćen prijetnjama; posljedica je nestabilnost; arapski su vođe opsjednuti strahom od državnih udara, ili atentata; težnje za ujedinjavanjem (Nasser – Egipat, Sirija, Irak; Irak – Jordan, Kuvajt; Gadafi – Tunis, Sudan, Maroko; Sirija – Libanon);


• Snovi o povratku arapske slave dovode do procvata Panarabizma neposredno nakon Drugog svjetskog rata;


• Rodonačelnici panarapske ideje kršćanski su Arapi, početkom 20. stoljeća – što zbog pokušaja zadržavanja svog položaja iz kolonijalnih vremena, što zbog mogućnosti da se, umjesto panarapske, stvori islamska država; usprkos takvim težnjama, granice i dalje ostaju tamo gdje su ih povukle kolonijalne sile.

2. REVERZIJA KAUZALITETA
Palestinski problem od posljedice rata, kojeg su počeli Arapi, postaje uzrok tih napada.

Ovakvom se teorijom postiže:
a) Obrnut je slijed događaja – Izrael je napao Arape, koji su preimenovani u Palestince
b) Okrenuta veličina i snaga strana u sukobu – arapski Golijat pretvoren je u palestinskog Davida

Teorija dakle glasi: Svi problemi na Bliskom istoku ukorijenjeni su u Palestinskom problemu; taj je pak problem ukorijenjen u izraelskoj okupaciji palestinskih zemalja. Ergo, prestanakom ''okupacije'', nestat će taj problem.

Što je starije – terorizam, ili okupacija?
Prvi teroristički napadi 15 su godina stariji od okupacije (1952. zabilježeni su prvi teroristički napadi nakon stvaranja Izraela, a izraelsko osvajanje Samarije, Judeje i Gaze dogodilo se u 6-dnevnom ratu 1967.)

Ipak, ova elegantna konstrukcija, koja nije bila moguća prije izraelske pobjede u 6-dnevnom ratu, 1970-tih se godina, potpomognuta arapskim naftim embargom, brzo proširila iz arapskih prema zapadnim metropolama.

Nastanak palestinske nacije; eventualno se vratiti na panarabizam, čiji su ideolozi arapski kršćani (Arapi podijeljeni u klanove i plemena); nastanak palestinske nacije u izbjegličkim kampovima Bliskog istoka kako bi se, za Arape, zahtjevalo područje čitavog britanskog mandata (odnosno, ono sto je od njega ostalo nakon stvaranja Transjordana)

Od kraja židovske države do britanskog mandata, Palestina postoji isključivo kao geografski pojam. Za vrijeme osmanske vladavine, današnji je Izrael, zajedno sa Sinajem bio podijeljen u 3 sanjaka.

Rezolucija 242 i njena potvrda, 338 i njihova definicija povlačenja, bilateralnost u Rezoluciji (Arapi da priznaju Izrael, a Izrael se povuče na obranjive granice – princip oživotvoren u miru s Egiptom 1979.)



3. PRAVO NA POVRATAK
The road of a refugee is as long as you make it...

• Palestinske izbjeglice smještene u izbjegličkim kampovima po europskim zemljama i Judeji, Samariji i Gazi već 60 godina;


• Onemogućena im integracija u okolnja arapska društva, uključujući tu i djecu Palestinaca i njihovih supruga iz neke druge arapske nacije (u slučaju da takav brak nije zabranjen);


• Palestincima u Libanonu zabranjeno bavljenje čitavim nizom zanimanja(službena lista od 63 zanimanja)


• Slične izmjene stanovništva i izbjegličke krize u drugim su djelovima svijeta rješavane (pravdeno rješavanje pitanja izbjeglica uključujue i povratak, i repatrijaciju te kompenzacija, osobito kada se de facto događa izmjena stanovništva)


• 8 i pol milijuna Sika i Hindusa te 6 i pol milijuna muslimana između Indije i Pakistana te Bangladeša; istovremeno su se i u Europi, nakon Drugog svjetskog rata, kretali milijuni izbjeglica...


• Povratak svih arapskih izbjeglica iz 1948. te njihovih izravnih potomaka i članova njihovih obitelji poništio bi Izrael kao židovsku državu

Video

ŠTO JE ANTISEMITIZAM

Pojam antisemitizam prvi je put upotrijebio Wilhelm Marr, 1870-tih da bi napravio razliku između starog antijudaizma i moderne, političke, etničke, ili rasne opozicije prema Židovima. Pojam je ubrzo usao u uporabu i u druge jezike te postao sinonim, ne samo za neprijateljstvo prema Židovima u modernom razdoblju, već se počeo retroaktivno primjenjivati i za svaku vrstu animoziteta prema Židovima u povijesti.

U nekim se jezicima (npr. u engleskom), antisemitizam ponekad piše s povlakom. Međutim, takvom se praksom legitimira pojam semitizam kao rasni dok se podrijetlo uporabe pojmova semitski i arijski/indoeuropski odnosi na lingvističke, a ne rasne skupine.

Židovi (pretvaranjem semitizma u definiciju rase, što se, u ovom kontekstu, odnosi na Židove) nisu rasa: ono što Židove ujedinjuje su tradicija, povijest, kultura, možda sudbina, ali ne i genetika. Inače, iako je i arapski jezik dio semitske jezične obitelji, kad antisemit govori protiv Semita, on misli - Židov. Kad su nacisti ubijali Židove, surađivali su i s Arapima.

Antisemitzam nije pojam koji je nastao kao suprotnost onome što jest semitizam, budući da takav pozitivan pojam nikada nije postojao. Antisemitzam je antižidovska ideologija Tako je antisemitizam generički pojam, koji definira negativan odnos prema određenoj skupini ljudi; ili, parafrazirajući filozofa Zvi Diesendrucka

teško ćemo pronaći još jedan pojam, koji je skovan samo kao negativan prema ijednom drugom narodu.

Postoje 3 glavna oblika antisemitizma (ovdje je prihvaćena definicija antisemitizma, koja pokriva i religijski antijudaizam i rasni antisemitizam):

- klasični (poganski);
- kršćanski;
- moderni.

Antisemitizam svoje korijene vuče iz antičkog svijeta: bio je posljedica netolerancije vjerske različitosti između poganskih naroda i Židova. Židovi su bili objekt kršćanskog antisemitizma jer su ih kršćani vidjeli kao zle i odgovorne za Isusovo raspeće. Moderni pak, antisemitizam, za razliku od ovih prethodnih, ima rasne elemente. Svaki od ovih slučajeva, ma koliko međusobno bili različiti, dolazi iz isto izvora – različitosti Židova od njihove okoline.

Poganski antisemitizam temeljio se na ideji o razlčitosti Židova od njihove okoline. Kršćanski antisemitizam imao je isti temelj, ali je tome dodao grijeh odbacivanja i razapinjanja Isusa. Uz to, kršćanstvo je sebe percipiralo kao religiju koja se od judaizma razvila i postala njegov nasljednik te ga tako zamijenila; time je judaizam postao, gledano iz kršćanske perspektive, irelevantna i od Boga odbačena religija. Dakle, postojanje judaizma i nakon kršćanskog ustanovljavanja ugrožavalo je takav koncept.

Moderni antisemitizam

Karakter modernog antisemitizma (počeci modernog antisemitzam datiraju se s 1688. godinom) različit je od klasičnog (antičkog) ili kršćanskog antisemitizma, jer se bazira na rasnim, a ne religijskim premisama. Takav se antisemitizam razvio za vrijeme prosvjetiteljstva i to kao posljedica jačanja nacionalnih osjećaja (različitost u kulturi i jeziku u odnosu na matični narod; naime, prosvjetiteljstvo je bilo razdoblje u kojem je počela jačati nacionalna svijest – skupine, koje su dijelile kulturu, jezik, povijest, isti rasni i vrijednosni sustav, povezivale su se u političke, ekonomske i socijalne entitete definirane geografskim granicama, koje se danas grubo podudaraju s granicama europskih nacija; skupine se ujedninjavaju, vojno i politički, pod jednom zastavom i razvijaju lojalnost naciji; Židovi se, kao skupina koja ne dijeli zajednički jezik, kulturu, religiju, i djelomično, sustav vrijednosti, od pojedinaca u tim nacionalnim pokretima, precipiraju kao outsideri pa čak i prijetnja nacionalnoj ideji).

Moderni antisemitizam temelji se na teoriji da su Židovi inferiorna rasa. Židov je Židov, ne poradi svoje religije, već zato jer je to karakteristika njezine/negove krvi/genetike. Pojam arijski prvi put je upotrebljen u rasnim teorijama 19. stoljeća. Jedan od istaknutijih rasnih teoretičara, Arthur de Gobineau (1816-1882), koristio je antropologiju, lingvistiku, i povijest, kako bi formulirao teoriju u kojoj bi pripadnost određenoj rasi objasnila gotovo cjelokupnu ljudsku djelatnost kroz povijest. U svom Eseju o nejednakosti ljudskih rasa, Gobineau je tvrdio da su francuski aristokrati superiorni u odnosu na francuski narod zahvaljujući samoj činjenici da su čisti Arijci (Indoeuropljani). Presudni povijesni događaji determinirani su željeznim zakonom pripadnosti određenj rasi, a ljudska je sudbina uvjetovana prirodom i izražena kroz rasu. Povijest pokazuje da su sve civilizacije potekle od bijele rase, a dragulj ove rase su Arijci (Indoeuropljani)., koji su preživjeli kao superiorna rasa. Upozorio je, pak, da miješanje Arijaca (Indoeuropljana) s drugim rasama prijeti samom njenom opstanku.

Židovi su bili optuženi za ozbiljnu ekonomsku krizu iz 1873. Iste je godine Wilhelm Marr, novinar, koji je skovao pojam antisemitizam, napisao pamflet pod naslovom Pobjeda židovstva nad njemstvom (The Victory of Jewry over Germandom). Pamflet je polučio veliki uspjeh i doživio 12 izdanja u šest godina. Koristeći rasne ideje i Vilkischeve nacionalističke ideje, Marr je tvrdio da su Židovi postali najveća zapadna sila 19. stoljeća. Marr je optužio Židove da su liberali, ljudi bez korijena, koji su nepovratno judaizirali Nijemce. Godine 1879. Marr je osnovao Antisemitsku ligu.

Prema kraju stoljeća, europske političke stranke, posebice u Njemačkoj, počinju upotrebljavati antisemitizam u svojim političkim programima/platformama.

Godine 1879., povjesničar Heinrich V. Treitschke piše da su Židovi naša nesreća i da postoji nepremostiv jaz između njemačkog i židovskog duha.

Filozof Eugen Karl Dihring napisao je, 1881. godine, Židovsko pitanje je rasno, moralno i kulturno pitanje, gdje raspravlja o tome da Židovi uzrokuju njemačko propadanje i da oni konstituiraju 'proturasu', koju ni konverzija, a ni asimilacija, nisu u mogućnosti promijeniti. Dihring je posjedovao značajan utjecaj među sveučilišnim studentima.

Godine 1893., 250,000 glasača izabralo je 16 zastupnika (od ukupno 397) u Reichstag, koji su se zalagali za antisemitske mjere.

Godine 1900., H. S. Chamberlain, Englez, koji se naselio u Njemačkoj, napisao je djelo Temelji 19. stoljeća, u kojem je idealizirao njemačku nacionalnu dušu (race-soul ), koja je od Nijemaca napravila poštene, odane i vrijedne ljude. Suprotno od Nijemaca, Židovi su materijalistički i legalistički narod, lišeni tolerancije i moralnosti. Ova dva naroda uhvaćena su u međusobnoj borbi, u kojoj Židovi moraju biti poraženi. Chamberlainova je knjiga nacistima pružila temeljni tekst za njihov nacionalni mit, a zabilježila je i izvrsnu prodaju u Njemačkoj.

Prema kraju i nakon Prvog svjetskog rata, kako su njemački ratni napori urodili neuspjehom, počeo je novi antisemitski ciklus te je, za ratni neuspjeh, nađen žrtveni jarac u obliku Židova. Židovi su tako bili optuženi za profiterstvo, nesudjelovanje u borbama i kao odgovorni za nestašice hrane. Zabilježen je veliki porast antisemitske literature, a krivci za njemački poraz u Prvom svjetskom ratu postali su Židovi i socijalisti. Uništavajuća hiper-inflacija, teški uvjeti Versailleskog mira i prošireno siromaštvo stvorili su atmosferu koja je pogodovala daljnjem rastu antisemitizma.

Godine 1920., Nacionalsocijalistička radnička stranka Njemačke (NSDAP) izdala je svoj program u 25 točaka, gdje je naglašeno kako Židov nikad ne može postati dio njemačkog naroda. Godine 1930., Alfred Rosenberg, koji je u Njemačku, a i Hitleru na pažnju donio Protokole cionskih mudraca napisao je Legendu o dvadesetom stoljeću u kojoj je istaknuo nadmoć nordijske rase i stvaranje njemačke nacionalne crkve, temeljene na rasi i čistoći krvi. Iste je godine Nacionalsocijalistička radnička stranka Njemačke dobila preko 6 milijuna glasova, što joj je donijelo 107 sjedala u Reichstagu i položaj druge po veličini stranke u zemlji.

Kako moderni antisemitizam počiva na rasnom principu, ne može mu se pobjeći. Židov ne može konvertirati. On će uvijek biti i ostati Židov; takva koncepcija objašnjava zašto je nacistička politika uništavanja Židova bila usmjerena na ubijanje svih Židova, bez obzira na njihovu konverziju, asimilaciju, ili ostale čimbenike.

Suvremeni antisemitizam (antisemitizam nakon holokausta) javlja se, ili kao osuvremenjeni oblik jednog od tri tradicionalna antisemitizma, ili kombinacija dva, ili, pak, sva tri.

Koje su najgore stvari za koje se, u današnjoj političkoj klimi, može optužiti Židove? Odgovor je: Rasizam. Apartheid. Genocid. Kolonijalizam. Da li su te optužbe istinite? Nije važno. Neka se Židovi brinu o tome da li su istinite. Paradoks antisemitizma leži u činjenici da je na Židovima teret dokazivanja neistinitisti tih optužbi. Antisemit ih samo mora izreći.

Jack Schwartz, National Review


Antisemitizam i anticionizam

Antisemitizam (definicija prema Webster’s dictionary): diskriminacija, predrasude, ili neprijateljstvo prema Židovima.

Anticionizam:

Webster’s dictionary cionizam definira kao svjetski pokret za uspostavljanje i razvoj države; iz toga slijedi da je anticionizam ideja suprotna onoj cionističkoj i da je anticionizam, zapravo, antisemitizam.

Danas živimo u svijetu izgrađenom na ideji država-nacija. Ako, dakle, prihvaćamo takvu stukturu svijeta u kojoj Francuzima vladaju Francuzi, Njemcima Nijemci, tada negiranje prava na samoodređenje samo jednom narodu jest diskriminacija prema narodu kojem se to isto pravo negira. Ako se Židovima negiraju prava, koja se podrazumijevaju u slučaju ostalih naroda – onda je to diskriminacija prema Židovima – što antisemitizam jest. Neka od neprijateljstava prema Židovima, danas vidljiva, baziraju se na ideji da Židovi nemaju nikakvih prava nad zemljom Izraelom/Palestinom, neka pak da Židovi imaju neko manje prava od ostalih stanovnika. Bilo koje, od ova dva mišljenja, može se definirati kao antisemitizam.

Da li je antiizraelski stav uvijek anticionizam? Može li se netko suprostavljati nekim akcijama izraelske države, bez da istoj toj državi negira pravo na postojanje? Odgovor je, naravno, da. Mnogi Izraelci ne slažu se s određenim akcijama izraelske Vlade. Mnogi zastupnici u Knessetu, akademici, ili religijski lideri u Izraelu istupaju protiv državne politike Izraela. Međutim, oni su i dalje lojalni građani te iste države, koji ne samo da se ne protive izraelskom pravu na postojanje, već služe vojsku, plaćaju poreze i posvećuju svoj život sudjelovanju u javnim službama.

Međutim, i nakon svih definicija, ostavlja nas s velikom tzv. sivom zonom Netko od svjetskih vođa, koji je glasan u svojoj osudi izraelskih vojnih akcija na teritorijima, ali tih u odnosu na terorizam, kji cilja nevine civile. Da li je i on/ona anticionist? Da li ga to čini antisemitom? Novinar, koji će, bez dodatnih pitanja i istraga, biti spreman vjerovati u izraelske ratne zločine i koji će odbiti povući svoja ranija izviješća, kada se, nakon istrage, pokaže da su ista neistinita; novinar, koji je bitno oštriji prema intervjuiranim Izraelcima, nego Palestincima – da li je takav novinar anticionist, antisemit? Djelatnik na polju ljudskih prava, koji postavlja, ili očekuje drugačije standarde i načine ponašanja od jedne strane – da li je on/ona anticionist/antisemit? Palestinac, koji podupire ideju o dvije države, ali, istovremeno, inzistira na neograničenom pravu na povratak arapskih izbjeglica na područje današnje države Izrael; da li je on/ona anticionist/antisemit? Nema preciznih i jasnih odgovora. Oporba prema Izraelu može biti iskrena i legitimna, ali može biti i prikriveni, politički korektan antisemitizam. Osobni motivi ovdje su presudni.

PALESTINSKA ZLOUPORABA DJECE: N-ti UPDATE

Prošlu je nedjelju 14-godišnji Palestinac uhićen na kontrolnoj točki Hawara, blizu Nablusa, noseći pojas s pričvršćene dvije bombe, planirajući ih detonirati kad se približi vojnicima.

On je 52. dijete, uhvaćeno od početka godine, koje je, ili nosilo ekspolozivni pojas, ili je pokušalo prošvercati oružje iz Judee i Samarije u Izrael, preko kontrolnih točaka...

PRAVO NA POVRATAK, ILI PRAVO NA POSTOJANJE?

Kada se palestinski lider Mahmoud Abbas (Abu Mazen) nedavno susreo s američkim predsjednikom Georgeom Bushom u Bijeloj kući, dobio je obnovljenu američku potporu za palestinsku državnost. Također je poznato da Abbas, kada je bio pritisnut u smjeru konačne implementacije toliko obećavanih reformi s palestinske strane, kao i kada je bio upitan za svoje nedjelovanje u smjeru borbe protiv terorizma i huškanja, govora mržnje, izvadio poznatu palestinsku mantru o izraelskom zidu (naravno, u realnosti se radi o Sigurnosnoj ogradi) i kontrolnim točkama (to su oni objekti, koje je izraelska vojska podigla nakon eskalacije postoslovskog terora), kao i nedostatak autoriteta unutar palestinskog korpusa.

U svoj toj litaniji, središnje pitanje čitavog arapsko-izraelskog sukoba obično uvijek ostane nedirnuto u sjeni - potreba da Palestinci otvoreno izjave o svom odustajanju na tzv. pravu na povratak palestinskih izbjeglica (odnosno njihovih potomaka) u Izrael.

U svom nedavnom članku, objavljenom u The New York Times Magazine, James Bennet, bivši dopisnik iz Izrala tog lista, napisao je da su Abbasovi

proklamirani ciljevi poput onih Arafatovih - naime, i on je odbio onu nagodbu, koju je Barak nudio u Camp Davidu.

Da se podsjetimo: Yasser Arafat je odbio ponudu da potpiše konačni mirovni sporazum s Izraelom, u okviru kojega se Palestincima prepuštala kontola nad 97% spornih teritorija, kao i nad najvećim dijelom istočnog Jeruzalema, ako bi, pritom, morao odustati od tzv. prava na povratak u Izael.

U svom pismu od 14. travnja 2004. godine izraelskom premijeru Arielu Sharonu, američki je predsjednik napisao da

se čini jasnim da će se pravedno i realno rješenje palestinskog izbjegličkog problema, kao dio bilo kojeg konačnog mirovnog sporazuma između Izraela i Palestinaca, morati tražiti u uspostavi palestinske države, i naseljavanj palestinskih izbgjeglica na teritoriju te države, radije nego u Izraelu.

Iako se ovdje, nedvojbeno, radi o koraku u ispravnom pravcu, ovakva formulacija još uvijek ostavlja prostora za nerealne želje.

Formulacija

radije nego u Izraelu

je zabrinjavajuća i može implicirati da je naseljavanje palestinskih izbjeglica i njihovih izravnih i neizravnih potomaka i članova obitelji na području buduće palestinske države samo alternativa - doduše ona poželjnija. Još važnije, ono što se

čini jasnim

američkom predsjedniku, ni izdaleka se ne čini jasnim ni Abu Mazenu, ni bilo kojem drugom palestinskom čelniku.

U svom govoru povodom tzv. Dana nakbe (katastrofe),, a koji je prenosila TV Palestinske Samouprave, Abbas je ne samo nazvao odluku iz 1948. da se osnuje izraelska država zločinom, nego je pozvao i na rješavanje palestinskog izbjegličkog problema na osnovama Rezolucije Opće skupštine UN-a 194 – a koja se tumači tako da se, iako zaobilazno, implementira tzv. pravo na povratak.

Ako se to nije učinilo dovoljno jasnim, Abbas je nastavio u istom tonu, ustvrdivši da je boravak palestinskih izbjeglica u arapskim zemljama samo privremeno,

dok ne dođe dan implementacije Rezolucije OS UN-a 194.

Kao što je Haaretzov kolumnist Ari Shavit napisao prošli tjedan,

Abu Mazen nije mogao biti precizniji: za njega, nikada neće biti ni mira ni sigurnosti na Bliskom istoku, bez implementacije tzv. prava na povratak u praksi. Drugim riječima, nema izravne veze između palestinske državnosti i rješenja palestinskog izbjegličkog problema.

Abbas, drugim riječima. potpuno odbacuje osnovnu pemisu iz Bushovog pisma.

Činjenica da Palestinci odbijaju odustati od takve koncepcije stvara jasni procjep između izraelske i palestinske pozicije. Izrael je, potpisavši se na Road Map, prihvatio koncept palestinske državnosti; s druge strane, Palestinci, inzistirajući na tzv. pravu na povratak još uvijek odbijaju priznati Izrael kao židovsku državu

Nadalje, iako Bush, u svom pismu, vidi palestinsku državu kao rješenje palestinskog izbjegličkog problema, činjenica je da ova mini-država ne bi bila u stanju apsorbirati, ekonomski i demografski, više od 10% današnje palestinske izbjegličke populacije.

Što s ostatkom? Jer, ako se ovo pitanje ne riješi, uništava se bilo kakva šansa rješavanja palestinsko-izraelskog konflikta (ja bih rekla arapsko-izraelskog, jer je taj konflikt, u biti arapsko-izraelski: samo postojanje današnjih Palestinaca samo je jedna od njegovih posljedica - op.a.).

Nije slučajnost da se palestinski izbjeglički problem, kroz sve ove godine, nije, ne samo riješio, već se i umnožio. Izrael je uspješno apsorbirao i interirao i veći broj židovskih izbjeglica iz arapskih zemalja; Arapi to nisu uspjeli s manjim brojem arapskih izbjeglica i nemjerljivo većim resursima.

Arapske su države i palestinski čelnici, uz određenu dozu suradnje sa strane UN-a, namjerno odbijali bilo kakvu ideju o repatrijaciji izbeglica, davanju osnovnih građanskih prava tim izbjeglicama, kao i zatvaranju izbjegličkih kampova, gdje su ove izbjeglice živjele često i u vrlo nehumanim uvjetima. Očiti cilj ovakvog ponašanja bio je prolongirati patnju [sada] palestinskih izbjeglica, kako bi se pojačali politički i teroristički pritisci na Izrael.

Za neke od arapskih zemalja-domaćina postojala je i dodatna prednost: jeftina radna snaga bez osnovnih beneficija, obrazovanja, zdravstvene zaštite, sigurnosti posla, ili radničkih prava – da se prava na stalni boravak i slobodu kretanja i ne spominju.

Na nedavnom sastanku s palestinskim čelnicima (uključujući tu i neke sadašnje ministre u Palestinskoj Samoupravi) u Ujedinjenom kraljevstvu, autor članka pokrenuo je diskusiju o mogućnosti rješavanja ozbjegličkog problema po uzoru na jordanski presedan, gdje bi izbjeglice bilr barem djelomično integrirane u arapske zemlje, u kojima [već desetljećima] borave. Reakcija je bila vrlo negativna, čak i nasilna;

Nikad!

Ako je ovo bio vjerodostojan odjek palestinskog stajališta - a čini se da jest - to je više nego jasan i obeshrabrujući pokazatelj da je palestinski kocept mira još uvijek vrlo različit i od onog izraelskog i od onog američkog.

Najveći doprinos sadašnjeg američkog predsjednika miru na Bliskom istoku bio bi jesno izricanje istine: Dok Palestinci ne napuste svoju koncepciju tzv. prava na povratak u Izrael, ne mogu tvrditi da su Izraelu priznali pravo na postojanje. .

BUSHOV GOVOR I NATAN SHARANSKI (by Abu Jamezdin)

Nakon izbora, George W. Bush je pozvao Natana Sharanskog u Bijelu Kucu, ne u ulozi izraelskog ministra nego u ulozi bivseg sovjetskog disidenta i autora dvije knjige, "Fear no Evil", memoara o bitci Sharanskog protiv KGB-a, i "Case for Democracy", nove knjige koja predlaze drugaciji pristup vanjskoj politici, pristup Reaganove administracije, pristup koji je, prema Sharanskom, srusio sovjetsku imperiju.

Prema Sharanskom, pocetak pada sovjetske imperije je bio clanak Andreja Sakharova, oca sovjetske hidrogenske bombe i heroja Sovjetskog Saveza. Clanak je objavljen 1968. pod naslovom "Napredak, miroljubiva koegzistenicija i intelektualna sloboda". Sakharov je tvrdio da je otvoreno drustvo i slobodna razmjena informacija uvjet za tehnoloski i znanstveni napredak, da je sovjetski savez zbog toga tehnoloski zaostao za zapadom, da moze napredovati iskljucivo ako kupuje zapadnu tehnologiju, ali nikada nece moci prestici zapad, osim ako se rezim ne liberalizira. Zbog tog clanka, Sakharov je preko noci postao disident. U to doba je Nixonova administracija, predvodjena Kissingerom, provodila detente politiku prema sovjetima, vodeca ideja je bila da tehnologijom kupuju sovjetsku miroljubivost, ignoriraju krsenja ljudskih prava prema svojim gradjanima, jer je "za americke interese bolji stabilan SSSR nego neizvjesnost gomile malih drzavica sa nuklearnim naoruzanjem". Politika detente je kao cilj imala stabilizaciju SSSR-a i miroljubive koegzistencije podjelom svijeta na interesne sfere. Zvuci dobro na papiru ako se zatvore oci pred krsenjem ljudskih prava desetina milijuna sovjetskih gradjana, pogotovo milijuna "stanovnika" gulaga.

Sljedeci veliki udarac Sovjetskom rezimu je bio Jacksonov amandman. Senator Jackson je uspio izglasati u senatu zakon koji veze politiku detente za emigraciju. Iako prema sovjetskom zakonu emigracija nije bila zabranjena, osoba koja se prijavila za emigracijsku vizu je gubila posao, u vecini slucajeva uhapsena pod namjestenim optuzbama i osudjena na gulag. Pravo na emigraciju je jedno od osnovnih ljudskih prava, a zabrana emigracije je veliko orudje opresije. Covjek koji moze pobjeci od zla, ne boji se toliko tog zla. Iako je Kissinger cinio sve da se ne obazire na Jacksonov amandman, to vise nije bilo lako jer je postojao zakon o tome. Rezultat je bio da su sovjeti bili prisiljeni dati desetine tisuca emigracijskih viza. Sljedeci udarac je bio dogovor o europskoj suradnji u helsinkiju koji je potpisnicama davao dosta ekonomskih beneficija, ali je zahtjevao postovanje ljudskih prava kao uvjet. Sovjeti nisu nikada namjeravali drzati se tih klauzula, ali su se obavezali. Zato je KGB ulagao sve svoje resurse da novo osnovanom ruskom Helisnki Watchu namjeste optuzbe. Svi clanovi grupe su pohapseni, ukljucujuci Sharanskog, i osudjeni na duge kazne na namjestenim procesima, bilo pod optuzbom izdaje, bilo pod optuzbom spijunaze. Ta sudjenja su potaknule lanac protesta na zapadu, digli su se brojni glasovi, car je postao gol.

Kada je Reagan dosao na vlast, izjavio je da ima za namjeru pobjediti hladni rat i srusiti sovjetsku imperiju. I to je ucinio. Vezao je ekonomsku, znanstvenu i diplomatsku suradnju za postivanje ljudskih prava u SSSR-u. To je dovelo do naglog hladjenja odnosa izmedju SSSR-a i zapada, zveckanja sabljama, i mnogi analiticari su predvidjali da ce hladni rat zatopliti. Tada je Reagan zapoceo program "Star wars", megalomanski program obrane amerike od sovjetskih projektila pomocu satelita naoruzanih laserima koji je zahtjevao stotine milijardi dolara i nevjerojatnu tehnologiju. Star Wars nikad nije niti morao biti zavrsen, dovoljno je bilo da bude djelimicno gotov da obavi svoju funkciju, sprint u trci naoruzanja koji sovjeti nisu mogli sljediti. Sovjeti nisu imali sanse parirati programu, niti su imali novaca niti tehnoloskog znanja za tako nesto. Gorbacov je bio porazen, uveo je glasnost i perstrojku, krenula je lancana rekacija, visestranacki izbori, pad berlinskog zida, rezimi su popadali kao domine.

Sharanski predlaze slicnu politiku za ostale diktature. Bush je u inaguracijskom govoru izjavio namjeru da tu politiku provede u djelo. Sharanski u Case for Democracy:

...I am convinced that democratic nations, led the United States, have a critical role to play in expanding freedom around the globe. By pursuing clear and consistent policies that link its relations with nondemocratic regimes to the degree of freedom enjoyed by the subjects of those regimes, the free world can transform any society on earth... In so doing, tyranny can become, like slavery, an evil without a future.

Bush u govoru:

There is only one force of history that can break the reign of hatred and resentment, and expose the pretensions of tyrants, and reward the hopes of the decent and tolerant, and that is the force of human freedom...

Across the generations we have proclaimed the imperative of self-government, because no one is fit to be a master, and no one deserves to be a slave. Advancing these ideals is the mission that created our Nation. It is the honorable achievement of our fathers. Now it is the urgent requirement of our nation's security, and the calling of our time.
....
We will persistently clarify the choice before every ruler and every nation: The moral choice between oppression, which is always wrong, and freedom, which is eternally right.

America will not pretend that jailed dissidents prefer their chains, or that women welcome humiliation and servitude, or that any human being aspires to live at the mercy of bullies. We will encourage reform in other governments by making clear that success in our relations will require the decent treatment of their own people. America's belief in human dignity will guide our policies, yet rights must be more than the grudging concessions of dictators; they are secured by free dissent and the participation of the governed. In the long run, there is no justice without freedom, and there can be no human rights without human liberty...

Today, America speaks anew to the peoples of the world: All who live in tyranny and hopelessness can know: the United States will not ignore your oppression, or excuse your oppressors. When you stand for your liberty, we will stand with you.
....
If our country does not lead the cause of freedom, it will not be led.

Reaganu su se smijali kada je najavio da ce pobjediti hladni rat, sovjetska imperija je izgladala stabilnom, ali iznutra rezim je bio truo, izjeo je sam sebe svojom opresijom. Nadajmo se da ce Bush provesti u djelo svoje namjere.

http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/articles/A5556-2004Nov22.html
http://www.whitehouse.gov/news/inaugural-address.html

DEMONSTRACIJE "MIROVNIH" POKRETA U LONDONU

Na skupu, organiziranom od britanske podružnice Kampanje za solidarnost s Palestincima (British Palestine Solidarity Campaign) u središnjem Londonu u subotu, 21. svibnja 2005. godine moglo se čuti zastupnika u britanskom parlamentu ispred Respect Party Georgea Gallowaya, koji je zagovarao opći bojkot Izraela, kao i ostale govore, u kojima se pozivalo na uništenje Izraela.

Tamno sivi oblaci ispuštali su tešku kišu na londonski Trafalgar Square, dok je gomila, mašući palestinskim zastavima i antiizraelskim parolama, ispunila trg ne bi li čula govornike i njihove antiizraelske govore. Demonstratori su izvikivali islamističke slogane i vijorili zastave, koje su pozivale na pobjedu Intifade. Vodeće figure britanske antiizraelske koalicije također su se izredale u napadima na Izrael.

Andrew Birgin, iz Stop the War Coalition, pozivao je na uništenje Izraela:

Izrael je rasistička država! Izrael je država u kojoj vlada apartheid! Sa svojim Apache helikopterima i svojim F-16 borbenim zrakoplovima! Južnoafrička apartheid država nikad nije primjenjivala takve metode represije, koje Izrael primjenjuje nad Palestincima!

rekao je, prekidan snažnim pljeskom.

Kada zavlada prava demokracija, tada više neće biti Izraela.

zaključio je Birgin.

Allahu Akbar!

uzviknulo je nekoliko muškaraca kao odgovor.

Govoreći za Jerusalem Post, Birgin je rekao da je on, u svom govoru, mislio na onakav Izrael

kakav postoji danas,

i rekao kako želi vidjeti

demokratsku sekularnu državu, u kojoj postizanje mira može doći u prvi red.

(Što ćemo s miroljubivim, demokratskim i sekularnim državama u susjedstvu? op.a.)

Palestinski predstavnik u Ujedinjenom Kraljevstvu, Husam Zomlot, također se obratio skupu.

Dok mi danas ovdje držimo govore, Izraelci nastavljaju etničko čišćenje, kampanju započetu 1948.,

rekao je Zomlot.

Izraelcima poručujem da mira apsolutno neće biti bez prava na povratak. Pravo na povratak nije podložno pregovorima! Dosta apartheida!

uzviknuo je Zomlot. (Na Bliskom je istoku, slično kao u Europi, nakon Drugog svjetskog rata, i na Indijskom potkontinentu, nakon osamostaljivanja od Britanaca, zapravo, došlo do izmjene stanovništva, kada je novostvoreni Izrael napustio podjednak broj Arapa - tada još nisu postojali Palestinci kao nacija - i Židova iz arapskih zemalja, koji su mahom otišli u Izrael... razlika je jedino bila u tome što arapski Židovi nikada nisu imali status izbjeglica - op.a.).

Mi potičemo našu vladu da prekine bilo kakvu trgovinsku razmjenu s Izraelom,

rekao je Jeremy Corbyn, parlamentarni zastupnik Laburističke stranke iz stražnjih parlamentarnih klupa, koji je izrazio svoju potporu Mordechaiju Vanunuu (Izraelcu, koji je britanskom novinaru odao tajne o izraelskom nukleranom programu i radi toga služio zavtorsku kaznu u Izraelu - op.a.).

Bivši parlamentarni zastupnik Laburističke stranke Tony Benn rekao je kako bi

Apartheid zid morao biti uklonjen,

osvrćući se na zaštitnu ogradu, koju je Izrael sagradio u svrhu obrane izraelskih gradova od terora palestinskih terorista-samoubojica (izgradnja ograde na području uz i u Judeji i Samariji započelo je nakon što se ista takva ograda, sagrađena prema pojasu Gaze, pokazala apsolutno usješnom; isto dokazuje i ova, na djelovima na kojima je dovršena - op.a.).

Nazivajući američkog predsjednika Georgea W. Busha i izraelskog premijera Ariela Sharona

dvojicom najopasnijih ljudi na svijetu,

Benn je osudio vojnu prisutnost SAD-a u Afganistanu i Iraku, kao i izraelske antiterorističke mjere.

Dragi prijatelji, ako se ovakav proces nastavi. vjerojatno će doći do neke vrste svjetskog rata,

rekao je Benn.

Mi ovdje govorimo o poštivanju međunarodnog prava,

dodao je.

Paul Mackney, predsjednik drugog po veličini britanskog sindikata sveučilišnh profesora, NATPHE-a, također se obratio skupu.

Solidariziramo se s našom palestinskom braćom i sestrama. Palestinski izbjeglički logori su kao zatvori pod vedrim nebom,

rekao je Mackney.

Izraelska vojska četo vojno okupira te kampove. Neće biti mira na Bliskom istoku, dok se ne ostvari pravda za palestinski narod.

(Hajdemo, za promjenu, malo o činjenicama: od povlačenja izraelske vojske nakon Sporazuma iz Osla pa do operacije Defensive Shield, koja je izvedena u proljeće 2002. godine, nakon vala samoubilačkih napada, u kojima je, u mjesec i pol dana poginulo 150 izraelskih civila, izraelska vojska nije bila prisutna na oko 45% spornih teritorija, ili na područjima na spornim teritorijima gdje živi 95% današnjih Palestinaca - op.a.).

Pozivamo sve sindikate da nam se pridruže,

dodao je. Spekulira se da bi i NATPHE, na svom slijedećem sastanku, mogao glasovati o tome da se pridruži bojkotu izraelskih sveučilišta od strane AUT-a.

Galloway, novoizabrani zastupnik u britanskom parlamentu, član Respect Party (stranka nastala na oporbi ratu u Iraku), pokušao je iskoristiti skup da pokrene međunarodni bojkot Izraela.

Konačno je vrijeme da britanska vlada napravi nešto kako bi se iskupila za Balfourovu deklaraciju,

rekao je Galloway.

Umjesto toga, premijer Tony Blair rekao je da Izrael nema bojeg prijatelja nego što je to britanska vlada. Mi kažemo gospodinu Blairu: Toga se trebate sramiti.

Palestinci su danas poput 300 Spartanaca, koji su čuvali Termopilski klanac, dok drugi nisu stigli u pomoć. Mi ćemo pomoći Palestincima tako da bojkotiramo Izrael. Mi ćemo im pomoći tako da prosvjedujemo protiv prodavaonica, koje prodaju izraelske proizvode,

Rekao je Galloway mnoštvu, koje je skandiralo i pljeskalo.

Azzam Tamimi, čelnik Britanskog muslimanskog udruženja (Muslim Association of Britain), održao je islamistički govor, vođrn ideologijom, koja odbija države-nacije u korist globalne islamske države.

U regiji danas postoje 22 glupe arapske države, zašto stvoriti još jednu glupu arapsku - palestinsku državu?

pitao je Tamimi.

Ja ne želim još jednu palestinsku državu (Aha, druga palestinska država je ipak Jordan? - op.a.), ja želim slobodni Jafo, slobodnu Haifu... želim svaki inch Palestine slobodan! (Jafo i Haifa su gradovi u Izraelu, a ne na spornim teritorijima - op.a.)

Ja ne želim vidjeti bilo kakav oblik rasističkog nacionalizma. A najrasističkiji, od svih nacionalističkih oblika, je cionizam. Problem s nacionalnim ideologijama jest da su one najrasističkije ideologije na kugli zemaljskoj. (bilo bi zanimljivo da nam g. Tamini objasni zašto je, po islamskom vjerovanu, objavljen Kuran, što se, po islamskom vjerovanju, događa s onima, koji ne prihvate islam, nakon što im ga neki musliman propovijeda, kao i, na kraju krajeva, kakav je islamski koncept o pravom Bogu i jedinoj pravoj religiji te kakav je, shodno tome, položaj nemuslimana u islamskoj državi - op.a.)

Stuart Pexley, bivši katolički biskup i član organizacije Pax Christi, na skupu je rekao:

Isus Krist pokušao je stvoriti novo čovječanstvo bez podjela, Kao kršćanin, ja se protivim Apartheid zidu.

Jutros smo dobili poruku od Palestinskoe federacije sindikata (Palestine General Federation of Trade Unions), u kojoj se kaže kako oni podupiru bojkot AUT-a, a koji se tiče izraelskih sveučilišta Bar Ilan i Haifa,

rekao je Corbyn, prije nego što je predstavio Sue Blackwell, predavača na Birminghamskom sveučilištu, koja je iznijela plan o bojkotu, a koji je, pročli mjesec, usvojio AUT (Association of University Teachers).

Prof. Blackwell je napala one, koji se protive bojkotu izraelskih sveučilišta, poimenice spomenuvši Board of Deputies, Antidefamacijsku ligu i Američki židovski kongres.

Mi nećemo izbaciti iz sindikata nikoga tko ne bi poštovao odluku o bojkotu pa mi nije jasno zašto je čitav svijet ulovio histerični napad oko ove naše odluke?

pitala je prof. Blackwell.

Profesorica je oštro kritizirala izvanrednu sjednicu AUT-a od 26. svibnja, na kojem će se glasovati o suspenziji bojkota izraelskih sveučilišta Bar Ilana (Ramat Gan - Tel Aviv) i Sveučilišta u Haifi (što se i dogodilo - ovaj put sastanak nije bio održan pred Pesah i Shabat, a i nije bilo zabranjeno iznijeti protuargumente, kao na onom sastanku, na kojem je izglasovan bojkot - op.a.).

Kada je Izrael u pitanju, procedure sindikata iznenada postaju nedemokratične i izvandredna sjednica bit će sazvana, kako bi se poništila odluka o bojkotu. Drugovi, nismo mi oni, koji od Izraela prave poseban slučaj, već su to oni, koji su izgubili glasovanje na prošloj sjednici,

rekla je Sue Blackwell.

Nisam previše optimistična, kad je riječ o rezultatu,

dodala je.

Napadnuti smo od strane dobro organiziranog i dobro financiranog proizraelskog lobbyja.

Sue Blackwell napala je i Sveučilište u Haifi, i optužila ga za održavanje

rasističke konferencije o arapskoj demografiji.

Apsolutno stojim iza svega rečenog u dokumentu o bojkotu. Ono što smo tada rekli o ovom sveučilišti, zapravo je preblago rečeno. Riječ je o sveučilištu, koje je upravo organiziralo konferenciju pod naslovom Demografski problem, dva dana nakon obljetnice Naqbe (katastrofa na arapskom; označava dan, kada je Izrael proglasio neovisnost, a arapske zemlje pozvale Arape da napuste svoje domove u iščekivanju sveopćeg arapskog napada i guranja tadašnjih Palestinaca odnosno današnjih Izraelaca u more - op.a.). Braćo i sestre, sveučilište koje organizira rasistički konferenciju, kao pto je ovdje slučaj sa Sveučilištem u Haifi, zaslužilo je svaku nevolju, koju dobije od sindikalista u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Nismo oklevetali Sveučilište u Haifi; ono što je kleveta jesu napadi u tisku, koji nas nazivaju antisemitima,

rekla je prof. Blackwell.

Govoreći za Post o linkovima na neonacističke siteove na svojoj vlastitoj web stranici, ona je članak, koji ih je razotkrio, opisala kao klevetničko smeće. Prof. Blackwell je obećala uskoro dati izjavu Postu o linkovima, koje je, od izlaska tog članka, uklonila.

Na prosvjedu su viđeni i članovi malobrojne anticionističke ultraortodoksne sekte Natorei Karta, koji su držali transparente na kojima se moglo pričitati:

Palestina od rijeke Jordan do [Sredozemnog] mora.

Nas obvezuje Tora,

rekao je jedan član sekte.

Oni [Izraelci] nemaju pravo na postojanje. Izrael će propasti. Prije postojanja Izraela, Židovi su živjeli dobro u arapskim zemljama.

dodao je.

Očekujemo burne polemike i opširna izvješća u hrvatskim javnim glasilima.

Link