7 MITOVA O "PALESTINCIMA" (originally posted by Abu Jamezdin)

Postoje brojni mitovi o "Palestincima", pozabaviti ću se sa 7 najvećih. Koristim najviše arapske izvore, i ponekad zapadne, i to one koji su vrlo nenaklonjeni Izraelu i Cionizmu, bez da ulazim u prevelike povijesne analize (kao, npr, pitanje, kada je to Jeruzalem bio prijestolnica bilo koje muslimanske države, ili kada je to postojala neka država ili regija pod imenom Palestina pod muslimanskom vlasti, i slično).

Mit 1: Palestinci su narod

Palestinski narod u Palestinskim sluzbenim dokumentima:

Palestinci kao narod se prvi put spominju 1968., u povelji PNC. U prijašnjoj verziji, iz 1964, se nazivaju "Palestinski Arapi" ili "Palestinska zajednica", dio arapskog naroda i svoje pravo na samoodredjenje svode na želju da "Palestina" bude dio panarapske drzave. Tek se u verziji iz 1968 vide prvi tragovi ideje palestinskog naroda, ali i dalje kao dio pan-arapskog programa. Sa takvim nacionalnim aspiracijama, imaju isto pravo na samoodredjenje kao i bosanski i hrvatski Srbi, tj, svoje pravo na samoodredjenje su ostvarili vec u 22 arapske drzave. Cak i verzija iz 1968 pocinje rijecima:

Palestine is the homeland of the Arab Palestinian people; it is an indivisible part of the greater Arab homeland, and the Palestinian people are an integral part of the Arab nation.

Palestinski narod u povijesti

Ne postoji niti jedan primjer palestinskog vjerskog ili političkog vodje, umjetnika, znanstvenika, umjetnickog djela ili bilošega drugog prije 1968 koje bi ukazalo na ikakav specifični palestinski identitet, nacionalne aspiracije, patriotizam ili bilo sta slično. Jednostavno, ne postoji NITI JEDAN takav primjer. NADA. Većina današnjih Palestinaca su potomci "gastarbeitera" iz arapskih zemalja. Arapska emigracija izmedju 2 svjetska rata je bila daleko veca od židovske, kao sto su primijetile, Hope-Simpson komisija; britanski guverner Sinaja 1922-1937 je primjetio o arapskoj ilegalnoj emigraciji:

This illegal immigration was not only going on from the Sinai, but also from Transjordan and Syria, and it is very difficult to make a case out for the misery of the Arabs if at the same time their compatriots from adjoining states could not be kept from going in to share that misery.

Peel komisija je primijetila 1937:

Shortfall of land is due less to the amount of land acquired by Jews than to the increase in the Arab population.

Mit 2: Palestinci su starosjedioci u Zemlji Izraela

Palestinci se sami ne mogu složiti o svojem porijeklu. Na istom palestinskom propagandnom web siteu mozete naci da su palestinci potomci:
a) Biblijskih Filistejaca
b) Biblijskih Kanaanicana
c) Da je biblijski Ishmael, sin Abrahamov, njihov predak.

Niti povijest na službenom web siteu PLO UN misije ne spominje Palestince kao narod, osim "zanimljive" tvrdnje da su neki famozni Palestinci (koji su bili pogani) boravili na području u vrijeme Isusa i da su pola apostola bili Palestinci. Sto se babi snilo...

"Palestinci" ne mogu biti potomci Filistejaca, Kanaanaca i Ishmaela, niti istovremeno niti pojedinacno. Filistejci su egejski narod, vjerojatno potomci Minoanaca, izbjeglice sa Krete. Ime Filistejci (hebr. plishtim, dolazi od korjena p-l-sh) nije egejskog porjekla nego stari hebrejski naziv za strane osvajace koji se i upotrebljavao u Abrahamovo vrijeme za neki drugi narod koji je nastanjivao Sinajski poluotok, tako da, zapravo, savršeno odgovara modernim Palestincima, ali je povijesno netočno. Uostalom, sami sebe Filistejci nikad nisu nazivali Filistejcima, to je derogativan biblijski termin. Zvali su se Minoanci, dolsli su sa Krete, hebrejski Kaftora, ili staroegipatski Keftiu.

Filistejci, i ostaci ostataka tadasnjih bliskoistočnih naroda, poput Kanaanićana, Ismaelićana, Edomićana (Idumejaca), itd, su nestali u vrijeme kralja Sanheriba koji je raselio sve narode pod svojom vlasti kako bi uništio mogućnost pobune. Manja grupa Židova, pripadnici plemena Jehuda, dijela plemena Levi i Binjamin su se vratili u svoju domovinu u vrijeme kralja Koresha (Cyrusa), prezivljavanje kao naroda je bilo ravno čudu prezivljavanja Židova kao naroda u zadnjem progonstvu koje je trajalo 2000 godina, i završilo tek 1948.

U međuvremenu je zemlja bila prazna, a na mjesto starosjedioca su naseljeni narod Kutim, pretke danasnjih Samaritanaca, koji su primili Toru kao vjeru zemlje Izraela. Samaritanaca danas ima oko 150 u okolini Shehema (Nablusa) i još dvjestotinjak u Izraelu, tako da nema govora ni da su danasnji "Palestinci" potomci Kutim.


Mit 3: Postoji zemlja koja se zove Palestina

Ime Palestina su izmislili Rimljani u 2. stoljeću n.e., preuzevši ime nestalog naroda, Filistejaca, kao kaznu za židovsku pobunu. Arapsko ime Filestin je derivacija iz latinskog naziva, "Palestina", a dosta je znakovito da oni sami ne mogu izgovoriti rijec Palestina, u arapskom jeziku ne postoji slovo "P", pa izgovaraju ili kao "falestina" ili kao "balestina", ili u arapskoj verziji, "filestin"; niti ta riječ postoji u Kur'anu, što je jedinstven primjer u arapskom jeziku.

Osim već navedenog u obje PNC povelje, najbolja ilustracija će biti kroz par citata "palestinskih" vodja:

We consider Palestine as part of Arab Syria, as it has never been separated from it at any time. We are connected with it by national, religious, linguistic, natural, economic and geographical "bonds".

(Prvi kongres muslimansko kršćanske asocijacije, u veljači 1919).

There is no such country [as Palestine]! 'Palestine' is a term the Zionists invented! There is no Palestine in the Bible. Our country was for centuries part of Syria.

(Auni Bey Abdul-Hadi, lokalni arapski vodja u obracanju Peel komisiji, 1937.)

Palestine was part of the Province of Syria...politically, the Arabs of Palestine were not independent in the sense of forming a separate political entity.

(Predstavnik višeg arapskog komiteta u obraćanju Vijeću sigurnosti UNa, u svibnju 1947.)

It is common knowledge that Palestine is nothing but southern Syria.

(Ahmed Shuqeiri, kasnije prvi predsjednik PLO-a, u obraćanju Vijeću sigurnosti UN-a)


Mit 4: Palestinski muslimani i kršćani su ujedinjeni

Od 1948., područje prolazi nasilnu islamizaciju. U Betlehemu je 1948. godine bilo preko 70% kršćana, a danas ih ima jedva 20%, u Ram Alli je bilo nesto manje od 50%, danas je jedva 5%. U istom razdoblju, unutar države Izrael, arapska kršćanska populacija je narasla za 400%. Prije par godina je bila zadnja velika afera na tu temu, kada su muslimani u Nazaretu počeli bespravno graditi džamiju preko puta Bazilike Navještenja. Izraelska vlada se nije miješala zbog straha od muslimanskog nasilja. Tek nakon zeštokog protesta Vatikana, gradnja sporne džamije je zaustavljena i sagradjeni dijelovi su srušeni.


Mit 5: Izrael je protjerao 4 000 000 Palestinaca

Prema izviješću UN-ovog pregovarača iz 1949. godine, izbjeglo je 472,000 Arapa, od kojih je 360,000 trebalo pomoć; ostali su bili bogati zemljoposjednici koji su većinu vremena živjeli u Egiptu, Siriji ili Libanonu. Hajj Nimer el-Khatib, vodja arapskog nacionalnog komiteta u Haifi je izjavio o Jordanskim vojnicima:

They robbed individuals and homes. Life was of little value, and the honor of women was defiled. This state of affairs led many [Arab] residents to leave the city under the protection of British tanks

Glubb Pasha, zapovjednik jordanske arapske legije je izjavio:

Villages were frequently abandoned even before they were threatened by the progress of war.

Američki generalni konzul u Haifi, Aubrey Lippincott je napisao 22. travnja 1948.:

Local mufti-dominated Arab leaders [were urging] all Arabs to leave the city, and large numbers did so.

The Economist 2. listopada 1948 pise:

Of the 62,000 Arabs who formerly lived in Haifa not more than 5,000 or 6,000 remained. Various factors influenced their decision to seek safety in flight. There is but little doubt that the most potent of the factors were the announcements made over the air by the Higher Arab Executive, urging the Arabs to quit....It was clearly intimated that those Arabs who remained in Haifa and accepted Jewish protection would be regarded as renegades.

Time o bici za Haifu, 3. svibnja 1948 piše:

The mass evacuation, prompted partly by fear, partly by orders of Arab leaders, left the Arab quarter of Haifa a ghost city....By withdrawing Arab workers their leaders hoped to paralyze Haifa.

Sirijski premijer 1948-'49., Haled al Azm, u svojim memoarima kaže:

Since 1948 we have been demanding the return of the refugees to their homes. But we ourselves are the ones who encouraged them to leave. Only a few months separated our call to them to leave and our appeal to the United Nations to resolve on their return

George Hakim, grčko-pravoslavni biskup Galileje je izjavio Beirutskim novinama Sada al Janub 16. kolovoza 1948:

The refugees were confident their absence would not last long, and that they would return within a week or two

i

Their leaders had promised them that the Arab Armies would crush the 'Zionist gangs' very quickly and that there was no need for panic or fear of a long exile.

Near Eastern Broadcasting Station, 3. travnja 1949 je prenijela vijest:

It must not be forgotten that the Arab Higher Committee encouraged the refugees' flight from their homes in Jaffa, Haifa and Jerusalem.

Jordanski časopis Falestin (Palestina) je pisao 19. veljače 1949:

The Arab States encouraged the Palestine Arabs to leave their homes temporarily in order to be out of the way of the Arab invasion armies.

Jedan izbjeglica je izjavio jordanskom časopisu Al Difaa, 6. listopada 1954:

The Arab government told us: Get out so that we can get in. So we got out, but they did not get in.

Habib Issa je izjavio novinama Al Hoda, 8. lipnja 1951.:

The Secretary-General of the Arab League, Azzam Pasha, assured the Arab peoples that the occupation of Palestine and Tel Aviv would be as simple as a military promenade.

He pointed out that they were already on the frontiers and that all the millions the Jews had spent on land and economic development would be easy booty, for it would be a simple matter to throw Jews into the Mediterranean....Brotherly advice was given to the Arabs of Palestine to leave their land, homes and property and to stay temporarily in neighboring fraternal states, lest the guns of the invading Arab armies mow them down.

Čak je i Jordanski kralj, Abdullah I (djed sadašnjeg kralja) optužio Arape za problem izbjeglica:

The tragedy of the Palestinians was that most of their leaders had paralyzed them with false and unsubstantiated promises that they were not alone; that 80 million Arabs and 400 million Muslims would instantly and miraculously come to their rescue.

Mit 6: Palestinci samo žele svoju državu na području Judeje i Samarije (tzv. zapadne obale Jordana) i Gaze koja bi živjela u miru sa svojim susjedima

Povelja PNC iz 1968 (trenutno na snazi) kaze:

Article 2: Palestine, with the boundaries it had during the British Mandate, is an indivisible territorial unit.

To uključuje današnji Izrael, Jordan, Judeju, Samariju i Gazu. Očigledno PLO ima teritorijalne aspiracije i prema Izraelu i prema Jordanu.

Arafat se više puta izjasnio o tome. Nakon uspostavljanja države "Palestine", namjeravao je destabilizirati Jordan, preuzeti vlast i priključiti ga "Palestini", slično napraviti i sa Libanonom, Egiptom i Sirijom. Imao je ambiciju postati vodja pan arapske mega države, san koji su dijelili sa njim egipatski predsjednik Nasser, Sadam Hussein i Hafez el Assad iz Sirije, jasno, svaki od njih je maštao o pan arapskoj drzavi pod svojim vodstvom. Nasser i Hussein su jos imali malo realističnije sanse, Assad ne baš, ali kod Arafata je to bila čista megalomanija, koja graniči sa kompleksom Mesije.

Članak 24, povelje iz 1964 kaže:

This Organization does not exercise any territorial sovereignty over the West Bank in the Hashemite Kingdom of Jordan, on the Gaza Strip or in the Himmah Area.

To su područja za koja tvrde da jedino prema njima imaju teritorijalne aspiracije.

Abu Mazen je prošli tjedan izjavio da je prema njemu, osnova za pregovore UN-ov plan particije iz 1947, prema kojoj bi Palestincima pripala Jafa, Haifa, Ber Sheeva, vecina Galileje, itd. Arapi nikada nisu prihvatili plan particije, isto tako nisu prihvatili niti jednu rezoluciju UNa, na koje se danas pozivaju, 242, 196 i slično, do usvajanja faznog plana, usvojenog na 12. sjednici PNC, 9. lipnja 1974. Fazni plan je još uvijek na snazi kao program rada PLO-a. I nakon potpisivanja mirovnog ugovora u Oslu, Arafat je nastavio referirati na fazni plan u interviewima više puta. Npr, u intreviewu egipatskoj televiziji Orbit TV, 18 travnja 1998, "dobitnik nobelove nagrade za mir" je izjavio:

In 1974, at the Palestinian National Council meeting in Cairo, we passed the decision to establish national Palestinian rule over any part of the land of Palestine which is liberated.

Mit 7: Arafat je demokratski izabran vodja "Palestinaca"

Arafat, kao i skoro svaki moderni arapski diktator, je došao na vlast uz pomoć nasilja, kao i njegov predak i ideoloski idol, ratni zločinac i osnivač Handžar divizije, Hajj Amin Husseini.

Na unutarnjim izborima u Fatahu, pred "izbore" 1996, izabrani su ljudi koji baš nisu bili po volji Arafatu. Naprosto je bacio listu u smece i sastavio svoju bez da se konzultirao sa bilo kim. Jedini protukandidat na predsjedničkim izborima koji su usljedili je bio 72 godisnji socijalni radnik, Samiha Khalil, koji je šokirao zapadne medije "izvrsnim rezultatima", naime, dobio je 9.2%.

Rezultati jesu stvarno bili iznenadjujuci. Arafat je u tjednu pred izbore dobio 9 sati vremena na televiziji i radiju, a Khalil svega jedan put 45 minuta, i to malo pred ponoć. Peace Watch grupa je sastavila izvještaj u kojem se žale na nasilje i prijetnje kojima se Fatah služi kako bi zastrašili političke protivnike. Na primjer, kada je jeruzalemski časopis, Al Quds, objavio priču o Arafatovom sastanku sa grčko-pravoslavnim patrijarhom na 8. stranici, Fatahovi revolveraši su se pojavili u uredu i prijetili uredniku, Maher al-Alamiju, da priču mora staviti na 1. stranicu. Kada je odbio, oteli su ga i držali 6 sati, dok nije pristao. Što se dešavalo u tih 6 sati, nije poznato. Al Alami se nikad nije usudio to nikome ispričati. Bivši šef CIA, Jim Woolesey je izjavo o "izborima":

Arafat was essentially elected the same way Stalin was, but not nearly as democratically as Hitler, who at least had actual opponents.

To su bili prvi i zadnji izbori. Od onda drugih izbora nije bilo.


PNC povelja iz 1964

PNC povelja iz 1968

"Povijest Palestine" sa web sitea Palestinske misije u Ujedinjenim Narodima

PLO Fazni Plan