UN POKAZUJE SMISAO ZA RAVNOTEŽU?

Treći komitet UN-a (za ekonmska, socijalna i kulturna pitanja) je u utorak, 22. studenog prošle godine usvojio rezoluciju o religijskoj toleranciji. Ono po čemu se ova Rezolucija razlikuje od prijašnjih jest uključivanje u rezoluciju i dijela o zabrinutosti zbog širenja antisemitizma, kao i osudu istog. Tako rezolucija

s dubokom zabrinutošću prepoznaje rast netolerancije i nasilja usmjerenih prema članovima mnogih religijskih zajednica u različitim djelovima svijeta, uključujući i slučajeve motivirane islamofobijom, antisemitizmom i kršćanofobijom.

Arapske i muslimanske zemlje pokušale su progurati amandman, koji bi, iz rezolucije, isključio antisemitizam, ali su, ovaj put, naišli na otpor europskih zemalja. Članice UN-a zaslužne za izglasavanje ove rezolucije su SAD, Rusija, europske države, i neke druge članice, od kojih je svaka zainteresirana za neku ulogu na Bliskom Istoku nakon Arafata.

Iako rezolucija, sama po sebi, nije precizno formulirana, a i nije obvezujuća, ipak predstavlja određeni korak naprijed, budući da uključivanje antisemitizma, predstavlja poraz arapsko-islamskih zemalja na njihovom "domaćem terenu". Naime, prošle se godine Europa povukla pod pritiskoma arapsko-muslimanskih država, a Izrael je bio jedina država koja se suzdržala od glasovanja, prosvjedujući protiv isključivanja osude antisemitzma iz rezolucije.

Borba protiv antisemitzma u međuvremenu je našla svoje mjesto u Europi i SAD-u, u odlukama Europske Unije i SAD-a o formiranju tijela i mehanizama za praćenje antisemizma, kako kod kuće, tako i u svijetu. Doduše, treba naglasiti i prvotno europsko izbjegavanje priznavanja činjenice o porastu antisemitizma u Europi. Potreban je bio američki pritisak na Stari kontinent da se suoči sa stvarnom slikom; rezultat tog pritiska bila je Konferencija o antisemitizmu u lipnju 2003.godine, pod pokroviteljstvom OESS-a, a na kojoj je sudjelovalo 55 zemalja, uključujući i Rusiju, SAD i Kanadu.

Američki, ali i pritisak Izraela i židovskih organizacija, doveo je i do organiziranja raznih seminara o porastu antisemitzma (s naglaskom na Europu), kako u EU, tako i u organizaciji UN-a particularly in Europe. Arapske su zemlje-članice izrazile nezadovoljstvo osnivanjem mehanizama za praćenje antisemitizma u EU i SAD-u, a posebno su nezadovoljstvo iskazale zakonom izglasanim u američkom Kongersu, na kojem su zajedno radili predsjednik Bush i Kongers, uz rezervu iz State Departmenta.

Vrlo je vjerojatno da je promjena europskog stava prema problemu porasta antisemitima uvjetovana novim europskim shvaćanjem da islamski fundamentalizam nema na meti samo Židove. Dokaz tome bili su i najnoviji događaji u Nizozemskoj; upravo je Nizozemska (predsjedavajuća EU) odigrala značajnu ulogu u europskom odbijanju izbacivanja antisemitima iz rezolucije, a što su, od njih, tražile arapske i islamske zemlje.

Naravno, iluzorno je očekivati neki bitni preokret u odnosu UN-a prema antisemitizmu, osobito onom, koji se skriva iza forme protivljenja pravu na postojanje izraelskoj državi. Naime, na listi čekanja u Općoj skupštini UN-a, nalazi se preko 20 antiizraelskih rezolucija, baš kao što se to događa redovito, svake godine.

Ovu je rezoluciju možda bolje promatrati kroz sve učestalije pozive SAD-a UN-u da počisti svoje dvorište ukoliko i dalje želi primati uplate od SAD-a. Glavni tajnik UN-a nedavno je bio i pod oštrom kritikom radi svoje uloge u programu "Nafta za hranu", a koji je služio i za financiranje terorizma na Bliskom istoku. Na meti kritika radi ignoriranja porasta antisemitizma našla se i Europa pa bi joj izglasavanje ove rezolucije moglo poslužiti za aktivniji angažman u bliskoistočnom mirovnom procesu.