U svoj toj litaniji, središnje pitanje čitavog arapsko-izraelskog sukoba obično uvijek ostane nedirnuto u sjeni - potreba da Palestinci otvoreno izjave o svom odustajanju na tzv. pravu na povratak palestinskih izbjeglica (odnosno njihovih potomaka) u Izrael.
U svom nedavnom članku, objavljenom u The New York Times Magazine, James Bennet, bivši dopisnik iz Izrala tog lista, napisao je da su Abbasovi
proklamirani ciljevi poput onih Arafatovih - naime, i on je odbio onu nagodbu, koju je Barak nudio u Camp Davidu.Da se podsjetimo: Yasser Arafat je odbio ponudu da potpiše konačni mirovni sporazum s Izraelom, u okviru kojega se Palestincima prepuštala kontola nad 97% spornih teritorija, kao i nad najvećim dijelom istočnog Jeruzalema, ako bi, pritom, morao odustati od tzv. prava na povratak u Izael.
U svom pismu od 14. travnja 2004. godine izraelskom premijeru Arielu Sharonu, američki je predsjednik napisao da
se čini jasnim da će se pravedno i realno rješenje palestinskog izbjegličkog problema, kao dio bilo kojeg konačnog mirovnog sporazuma između Izraela i Palestinaca, morati tražiti u uspostavi palestinske države, i naseljavanj palestinskih izbgjeglica na teritoriju te države, radije nego u Izraelu.Iako se ovdje, nedvojbeno, radi o koraku u ispravnom pravcu, ovakva formulacija još uvijek ostavlja prostora za nerealne želje.
Formulacija
radije nego u Izraeluje zabrinjavajuća i može implicirati da je naseljavanje palestinskih izbjeglica i njihovih izravnih i neizravnih potomaka i članova obitelji na području buduće palestinske države samo alternativa - doduše ona poželjnija. Još važnije, ono što se
čini jasnimameričkom predsjedniku, ni izdaleka se ne čini jasnim ni Abu Mazenu, ni bilo kojem drugom palestinskom čelniku.
U svom govoru povodom tzv. Dana nakbe (katastrofe),, a koji je prenosila TV Palestinske Samouprave, Abbas je ne samo nazvao odluku iz 1948. da se osnuje izraelska država zločinom, nego je pozvao i na rješavanje palestinskog izbjegličkog problema na osnovama Rezolucije Opće skupštine UN-a 194 – a koja se tumači tako da se, iako zaobilazno, implementira tzv. pravo na povratak.
Ako se to nije učinilo dovoljno jasnim, Abbas je nastavio u istom tonu, ustvrdivši da je boravak palestinskih izbjeglica u arapskim zemljama samo privremeno,
dok ne dođe dan implementacije Rezolucije OS UN-a 194.Kao što je Haaretzov kolumnist Ari Shavit napisao prošli tjedan,
Abu Mazen nije mogao biti precizniji: za njega, nikada neće biti ni mira ni sigurnosti na Bliskom istoku, bez implementacije tzv. prava na povratak u praksi. Drugim riječima, nema izravne veze između palestinske državnosti i rješenja palestinskog izbjegličkog problema.Abbas, drugim riječima. potpuno odbacuje osnovnu pemisu iz Bushovog pisma.
Činjenica da Palestinci odbijaju odustati od takve koncepcije stvara jasni procjep između izraelske i palestinske pozicije. Izrael je, potpisavši se na Road Map, prihvatio koncept palestinske državnosti; s druge strane, Palestinci, inzistirajući na tzv. pravu na povratak još uvijek odbijaju priznati Izrael kao židovsku državu
Nadalje, iako Bush, u svom pismu, vidi palestinsku državu kao rješenje palestinskog izbjegličkog problema, činjenica je da ova mini-država ne bi bila u stanju apsorbirati, ekonomski i demografski, više od 10% današnje palestinske izbjegličke populacije.
Što s ostatkom? Jer, ako se ovo pitanje ne riješi, uništava se bilo kakva šansa rješavanja palestinsko-izraelskog konflikta (ja bih rekla arapsko-izraelskog, jer je taj konflikt, u biti arapsko-izraelski: samo postojanje današnjih Palestinaca samo je jedna od njegovih posljedica - op.a.).
Nije slučajnost da se palestinski izbjeglički problem, kroz sve ove godine, nije, ne samo riješio, već se i umnožio. Izrael je uspješno apsorbirao i interirao i veći broj židovskih izbjeglica iz arapskih zemalja; Arapi to nisu uspjeli s manjim brojem arapskih izbjeglica i nemjerljivo većim resursima.
Arapske su države i palestinski čelnici, uz određenu dozu suradnje sa strane UN-a, namjerno odbijali bilo kakvu ideju o repatrijaciji izbeglica, davanju osnovnih građanskih prava tim izbjeglicama, kao i zatvaranju izbjegličkih kampova, gdje su ove izbjeglice živjele često i u vrlo nehumanim uvjetima. Očiti cilj ovakvog ponašanja bio je prolongirati patnju [sada] palestinskih izbjeglica, kako bi se pojačali politički i teroristički pritisci na Izrael.
Za neke od arapskih zemalja-domaćina postojala je i dodatna prednost: jeftina radna snaga bez osnovnih beneficija, obrazovanja, zdravstvene zaštite, sigurnosti posla, ili radničkih prava – da se prava na stalni boravak i slobodu kretanja i ne spominju.
Na nedavnom sastanku s palestinskim čelnicima (uključujući tu i neke sadašnje ministre u Palestinskoj Samoupravi) u Ujedinjenom kraljevstvu, autor članka pokrenuo je diskusiju o mogućnosti rješavanja ozbjegličkog problema po uzoru na jordanski presedan, gdje bi izbjeglice bilr barem djelomično integrirane u arapske zemlje, u kojima [već desetljećima] borave. Reakcija je bila vrlo negativna, čak i nasilna;
Nikad!Ako je ovo bio vjerodostojan odjek palestinskog stajališta - a čini se da jest - to je više nego jasan i obeshrabrujući pokazatelj da je palestinski kocept mira još uvijek vrlo različit i od onog izraelskog i od onog američkog.
Najveći doprinos sadašnjeg američkog predsjednika miru na Bliskom istoku bio bi jesno izricanje istine: Dok Palestinci ne napuste svoju koncepciju tzv. prava na povratak u Izrael, ne mogu tvrditi da su Izraelu priznali pravo na postojanje. .
0 comments
Objavi komentar