MISINTERPRETACIJE ARAPSKO-IZRAELSKOG SUKOBA

Tri su, glavne misinterpretacije izraelsko-arapskog sukoba:

1. TEORIJA PALESTINSKOG CENTRALITETA:

Ova teorija počiva na ideji da je PALESTINSKI PROBLEM (PALESTINSKO PITANJE) uzrok svim turbulencijama na Bliskom istoku. Ta je teorija djelomično je srušena u kolovozu 1990., kada je Irak umarširao u Kuvajt, ali je ponovno doživjela svoj uzlet, osobito u zadnjih 5 godina, kada je suvereno ušla u gotovo svaku mainstream analizu o Bliskom istoku i postala jedan od izričaja političke korektnosti.

Taj koncept funkcionira tako da se svi bliskoistočni sukobi reduciraju na onaj arapsko-izraelski pa se onda taj sukob definira kao palestinsko-izraelski te se, onda, raznorazne palestinske frakcije i različiti pristupi problemu svedu na jedan antiizraelski oslobodilački pokret – PALESTINSKU OSLOBODILAČKU ORGANIZACIJU. Na taj način Izrael prestaje biti David pred arapskim Golijatom i postaje Golijat pred palestinskim Davidom.

Istovremeno, u kratko vrijeme, PLO postaje jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda, bez obzira sto iste ntko nikad nije birao i što je svoj ekskluzivni polozaj odrzavao likvidacijama svakog s drugačijim mišljenjem.

Međutim, osim arapsko-izraelskog sukoba, na Bliskom istoku se vodio, ili vodi i čitav niz drugih unutararapskih sukoba, sukoba s ostalim muslimanskim zemljama, sukob s nemuslimanskim zemljama, kao i unutarnji sukobi u gotovo svim državama regije.

Redom:
Irak:
1973. Iračka invazija na Kuvajt
1980-1990. Iračko-iranski rat
1990. Iračka invazija na Kuvajt

Libija:
• 1977. Tunis
• Sudan
• Egipat
Financirala atentate (uspješne i neuspješne) na političke vođe:
• Egipta
• Iraka,
• Maroka,
• Sudana,
• Tunisa,
• Somalije

Alžir:
1975. Maroko i Zap. Sahara

Egipat:
Financirao atentate (uspješne i neuspješne) na političke vođe:
• Jordana
• Libanona
• Iraka
1958. Sirija
1962. Jemen (do oko 1967.)

Jemen:
Južni Jemen protiv Omana
Sjeverni protiv Južnog i obrnuto – 1972., 1979. (Južni ubio predsjednika Sjevernog), 1991.

S. Arabija:
• Sjeverni i Južni Jemen
• Oman
• Kuvajt
• UAE
• Irak
• Jordan
• Za zaljevskog rata preventivno istjerala stotine tisuća Jemenićana

Sirija:
• Jordan
• Irak
• Libanon
od 1946. pa do ranih 70-tih Sirija je gledala na Libanon kao na dio sirijske obrambene sfere

Trupe…
Arapska liga priznala sirijske trupe kao peacekeeping – koje je 1976. pozvala libanonska vlada.
1991. – Pakt prijateljstva
• PLO – prosirijski Palestinci protiv Arafata 1976. i 1983.


PROTIV NEARAPA
Također, arapske zemlje imaju povijest upadanja i u svoje nearapsko susjedstvo - sjetimo se samo Čada, iz kojeg su se Libijci povukli tek nakon što su Amerikanci bombardirali Tripoli; tu je i Sudan, miješana arapsko-crnačka drzava, gdje sukobi traju i danas; ili npr. iračko-iranski rat, koji je sam odnio preko milijun zrtava; raznorazni sirijski pokušaji atentata sve do Senegala, ili sukobi Sirije s Turskom oko Alekandrete...


UNUTARNJI SUKOBI
Sirija: grad Hama sravnjen sa zemljom, zajedno s 10 do 20 tisuća civila, a radi sumnje da se u gradu simpatizira Muslimansko bratstvo
Oporba u Jordanu, Alžiru, Saudiji mahom islamski fundamentalisti

MANJINE I NJIHOV POLOŽAJ: Kurdi, Berberi, Kopti i ostali kršćani, Druzi, Židovi, Armenci, Asirci, Čerkezi, crni Afrikanci

Irak:
ASIRCI 1933. progoni; na tisuće ubijenih i deseci tisuća izbjeglih
KURDI (Versaillesom im obećana barem autonomija)
1961. deseci tisuća ubijenih i oko 200,000 izbjeglih
1970-tih – oko 200,000 raseljenih Kurda
1990-tih Hussein koristi bijne otrove protiv Kurda (bojni otrovi korišteni i u iransko-iračkom ratu na obje strane)

Sirija:
1920-tih progon KRŠĆANA
1936. obećana autonomija DRUZIMA na području Jebel Druze (gdje čine većinu) ostala neispunjena
nakon Drugog svjetskog rata – progon ARMENACA

Egipat:
1950-tih Nasser prognao GRČKE KRŠĆANE
nasilje protiv KOPTA

Sudan:
Ubijanje, porobljavanje, nasilna konverzija, izgladnjivanje CRNIH AFRIKANACA – KRŠĆANA i ANIMISTA; u jeku kampanje 1970-tih ubijeno ih više od 500,000; procjene o ukupnom broju poginulih kreću se od 650,000 do preko milijun
Darfur – CRNI AFRIČKI MUSLIMANI


BLISKOISTOČNI SUKOBI JEZIKOM BROJKI
• ARAPSKO-IZRAELSKI SUKOB (1948-2004): oko 75 tisuca zrtava

• UNUTARARAPSKI SUKOBI:
- Egipatska invazija Jemena: oko 250 tisuca žrtava
- Alžirski građanski rat: oko 1.000.000 žrtava
- Libanonski građanski rat: oko 150 tisuća žrtava

• IRAČKO-IRANSKI RAT: više od 1.000.000 žrtava

• SUDANSKI GRAĐANSKI RAT (do genocida u Darfuru): brojke se kreću od 650,000 do milijun žrtava, ovisno o izvoru

• UNUTARNJI SUKOBI:
- Egipat – Muslimansko bratstvo
- Sirija (sjeca li se jos itko npr. Hame i njenih 20,000 zrtava samo zato je Asad ocijenio da je OK sravniti cijeli grad sa zemljom radi celije Muslimanskog bratstva?)

Kada se pak vratimo na UN, onda cemo vidjeti da njegova GS svake godine cak 2 (dva) puta, na redovitim sjednicama, promovira teoriju palestinskog centraliteta od kojih svaka traje po tjedan:

1. The Question of Palestine
2. The Situation IN THE MIDDLE EAST gdje se raspravlja opet i iskljucivo o IZRAELU, a svaku drugu raspravu se blokira.


AKO PALESTINSKI PROBLEM NIJE UZROK SVIH TURBULENCIJA NA BLISKOM ISTOKU, ŠTO JEST?

1. Kriza legitimiteta
2. Težnja za ujedinjenom arapskom domenom
3. Odbijanje Zapada

• Arapski svijet sastoji se od oko 150 milijuna ljudi podijeljenih u 21 državu-članicu Arapske lige; stvorene nakon propasti Osmanskog Carstva kao britanske i francuske kolonije s granicama, koje su odgovarale ne granicama klanova i obitelji, vec kolonijalnim interesima (nafta! i sl.), kako bi se njima lakše izravno upravljalo; u slučaju prosudbe da je izravno upravljanje nemoguće, kolonijalne su sile, upravu nad takvim državama, davale prijateljskim arapskim klanovima pa je tako stvorena zbirka monarhija od Maroka do Iraka;


• Još od propasti Osmanskog Carstva ne postoji konsenzus o tome što konstituira legitimnu arapsku vladu uzrokujući situaciju u kojoj čak i najizgrađenije arapske strukture leže na živom pijesku;


• Arapski svijet ne funkcionira po prncipu država-nacija, kao Europa; Arapi su lojalni svojoj obitelji i klanu, a nakon toga arapskom narodu; državne su granice shvaćene kao neprirodne i neželjene podjele; težnja za odbijanjem granica, koje ih dijele, posljedica je opće krize političkog legitimiteta;


• Zahtjevi za legitimnošću popraćen prijetnjama; posljedica je nestabilnost; arapski su vođe opsjednuti strahom od državnih udara, ili atentata; težnje za ujedinjavanjem (Nasser – Egipat, Sirija, Irak; Irak – Jordan, Kuvajt; Gadafi – Tunis, Sudan, Maroko; Sirija – Libanon);


• Snovi o povratku arapske slave dovode do procvata Panarabizma neposredno nakon Drugog svjetskog rata;


• Rodonačelnici panarapske ideje kršćanski su Arapi, početkom 20. stoljeća – što zbog pokušaja zadržavanja svog položaja iz kolonijalnih vremena, što zbog mogućnosti da se, umjesto panarapske, stvori islamska država; usprkos takvim težnjama, granice i dalje ostaju tamo gdje su ih povukle kolonijalne sile.

2. REVERZIJA KAUZALITETA
Palestinski problem od posljedice rata, kojeg su počeli Arapi, postaje uzrok tih napada.

Ovakvom se teorijom postiže:
a) Obrnut je slijed događaja – Izrael je napao Arape, koji su preimenovani u Palestince
b) Okrenuta veličina i snaga strana u sukobu – arapski Golijat pretvoren je u palestinskog Davida

Teorija dakle glasi: Svi problemi na Bliskom istoku ukorijenjeni su u Palestinskom problemu; taj je pak problem ukorijenjen u izraelskoj okupaciji palestinskih zemalja. Ergo, prestanakom ''okupacije'', nestat će taj problem.

Što je starije – terorizam, ili okupacija?
Prvi teroristički napadi 15 su godina stariji od okupacije (1952. zabilježeni su prvi teroristički napadi nakon stvaranja Izraela, a izraelsko osvajanje Samarije, Judeje i Gaze dogodilo se u 6-dnevnom ratu 1967.)

Ipak, ova elegantna konstrukcija, koja nije bila moguća prije izraelske pobjede u 6-dnevnom ratu, 1970-tih se godina, potpomognuta arapskim naftim embargom, brzo proširila iz arapskih prema zapadnim metropolama.

Nastanak palestinske nacije; eventualno se vratiti na panarabizam, čiji su ideolozi arapski kršćani (Arapi podijeljeni u klanove i plemena); nastanak palestinske nacije u izbjegličkim kampovima Bliskog istoka kako bi se, za Arape, zahtjevalo područje čitavog britanskog mandata (odnosno, ono sto je od njega ostalo nakon stvaranja Transjordana)

Od kraja židovske države do britanskog mandata, Palestina postoji isključivo kao geografski pojam. Za vrijeme osmanske vladavine, današnji je Izrael, zajedno sa Sinajem bio podijeljen u 3 sanjaka.

Rezolucija 242 i njena potvrda, 338 i njihova definicija povlačenja, bilateralnost u Rezoluciji (Arapi da priznaju Izrael, a Izrael se povuče na obranjive granice – princip oživotvoren u miru s Egiptom 1979.)



3. PRAVO NA POVRATAK
The road of a refugee is as long as you make it...

• Palestinske izbjeglice smještene u izbjegličkim kampovima po europskim zemljama i Judeji, Samariji i Gazi već 60 godina;


• Onemogućena im integracija u okolnja arapska društva, uključujući tu i djecu Palestinaca i njihovih supruga iz neke druge arapske nacije (u slučaju da takav brak nije zabranjen);


• Palestincima u Libanonu zabranjeno bavljenje čitavim nizom zanimanja(službena lista od 63 zanimanja)


• Slične izmjene stanovništva i izbjegličke krize u drugim su djelovima svijeta rješavane (pravdeno rješavanje pitanja izbjeglica uključujue i povratak, i repatrijaciju te kompenzacija, osobito kada se de facto događa izmjena stanovništva)


• 8 i pol milijuna Sika i Hindusa te 6 i pol milijuna muslimana između Indije i Pakistana te Bangladeša; istovremeno su se i u Europi, nakon Drugog svjetskog rata, kretali milijuni izbjeglica...


• Povratak svih arapskih izbjeglica iz 1948. te njihovih izravnih potomaka i članova njihovih obitelji poništio bi Izrael kao židovsku državu

Video