IZRAEL I HAMAS (članak u izradi)

Logo: sastoji se od Kupole na stijeni (sagrađenoj na temeljima Hrama, na Brdu Hrama u Jeruzalemu), dva prekrižena mača i dvije palestinske zastave, koje obrubljuju Kupolu na stijeni s frazom Nema Boga do Boga i Muhamed je Božji kurir. Na vrhu amblema nalazi se mapa Države Izrael sa spornim teritorijima (Samarija, Judeja i pojas Gaze), ispod koje piše Palestina, dok na dnu loga piše Islamski pokret otpora Hamas.

U krugu zagovaratelja teorija zavjera, kao i onih malignijih tipova, kad je o Izraelu riječ, popularna je teorija o izraelskom osnivanju palestinske verzije Muslimanskog bratstva - Hamasa.

Hamas je ogranak Muslimanskog bratstva, osnovan u Pojasu Gaze, negdje oko 1967. godine, a nakon prestanka egipatske aneksije i izraelske okupacije tih danas spornih teritorija.

Hamas su, tijekom 1970-tih i 1980-tih godina financirali Saudijska Arabija i niz drugih država. Političko/dobrotvorna Hamasova sekcija tada je bila i službeno registrirana unurar Izraela: Izrael je, u tom razdoblju, ohrabrivao Hamas, kojeg je doživljavao kao dobrodošlu konkurenciju sekularnom Fatahu Yasser Arafat (a u fazi spektakularnog palestinskog terorizma, obilježenog otmicama zrakoplova, otmicama djece u školama i masakriranjem sportaša). U tom se razdoblju Hamas suzdržavao od političke djelatnosti i koncentrirao na socijalna pitanja - npr. otkrivajući korupciju, administriranjem waqfova, organiziranjem komunalnih projekata, organiziranjem odvojenih plaža za muškarce i žene na teritoriju Pojasa Gaze i sl. Sredinom osamdesetih, pokret je preuzela militantna frakcija, na čelu s Ahmedom Yassinom.

Akronim Hamas prvi put se pojavljuje 1987. u letku, koji optužuje izraelsku obavještajnu službu za udar na moral palestinske mladeži, kao dio plana za njenu regrutaciju za kolaboracioniste. Nasilje se s Hamasom prvi put povezuje za vrijeme Prve intifade, kada započinje s praksom kažnjavanja tzv. kolaboracionista, a nastavlja s napadima na izraelske vojne ciljeve, nastavljajući sa civilima kao svojim primarim ciljevima (uz ubijanje Izraelaca i kažnjavanje kolaboracionista. Hamas ima i svoju moralnu policiju). Kao što su se Hamasove metode mijenjale tijekom zadnjih 30 godina, tako mu se mijenjala i retorika pa su danas izraelski civili njihovi vojni ciljevi samom činjenicom jer u Izraelu postoji institucija općeg služenja vojnog roka.

Prema poluslužbenoj Hamasovoj biografiji Istina i egzistencija, Hamas je izrastao kroz 4 glavne faze:

1. 1967-1976: osnivanje Muslimanskog bratstva u Pojasu Gaze, kao odgovor na opresivnu izraelsku vlast (a zapravo tek tada jer Egipat nije dozvoljavao osnivanje ičega za vrijeme svoje aneksije Pojasa Gaze od 1949. do šestodnevnog rata - uključujući tu i obrazovne institucije);
2. 1976-1981: geografska ekspanzija kroz strukovna udruženja na području Pojasa Gaze, Judeje i Samarije te izgradnja institucija, prije svega al-Mujamma` al-islami, al-Jam`iyya al-islamiyya, i Islamskog sveučilišta u Gazi;
3. 1981-1987: stvaranje političkog utjecaja kroz osnivanje akcijskih mehanizama i pripremu za oružanu borbu;
4. 1987: osnivanje Hamasa kao oružanog krila Muslimanskog bratstva u Palestini i početak Jihada.

Hamas se vodi kao teroristička organizacija u Izraelu, Europskoj Uniji, SAD-u i Kanadi, a napadi na civile i kršenje drugih ljudskih parava osuđeni su i od UN Komisije za ljudska prava (UNCHR), kao i od Human Rights Watch-a.

Hamasova povelja iz 1988.

KRŠĆANI U BETLEHEMU: OD VEĆINE DO MANJINE U 10 GODINA PALESTINSKE SAMOUPRAVE

Antidiskriminacijski odbor američkih Arapa (American Arab Anti-discrimination Committee -AADC) organzirao je 29. studenog (početak Božićnog sajma) u San Franciscu paljenje svijeća za betlehemske kršćane. Za njihov je današnji položaj, pogađate, okrivljen Izrael.

Što kažu činjenice? Evo nekoliko najosnovnijih (ostatak na priloženom linku):

Godine 1995., kada je Yasser Arafat dobio kontrolu nad Betlehemom, prvi mu je korak bio šireje municipalnih granica, kako bi u grad uključio oko 30,000 muslimana, koji su živjeli u okolnjim izbjegličkim kampovima, Kako ni to nije bilo dovoljno za ostvarivanje željene većine, Arafat je motivirao muslimane iz Hebrona i okoline da se presele u Betlehem.

Slijedeći korak bila je eksproprijacija zemlje u vlasništvu kršćana. Godine 2002. nađene su mrtve dvije sestre teenagerskog uzrasta, kršćanke, za koje su muslimani tvrdili da su prostitutke... kao da bi i ta činjenica opravdala mučenje i ubojstvo. Međutim, kršćani su tvrdili da je bilo sličnih slučajeva i da je ubojstvo način da se prikriju grupna silovanja.

U samo deset godina, kršćani su od većine u Betlehemu spali na 12% ukupnog stanovništva. Egzodus se nastavlja...

Kršćanski apeli iz Betlehema privukli su pozornost mnogih kršćanskih organizacija. Čak je i Vatikan, početkom prosinca, javno zatražio od Izraela da intervenira u korist ugroženog kršćanskog stanovništva u Betlehemu, a što je rijedak potez u vatikanskoj diplomaciji. Za to vrijeme glavne su protestantske crkve u SAD-u bile zauzete važnijim poslom lobiranja kampanja za bojkot Izraela.

Link na kompletan članak
Human Rights of Christians in Palestinian Society (monografija u PDF formatu)
Jyzija u 21. stoljeću?

ZLOUPORABA DJECE... N-TI NASTAVAK

SIRIJSKI ODGOVOR NA UN-ovu ISTRAGU O HARIRIJEVOM UBOJSTVU

Na nominalno neovisnoj sirijskoj pravnoj web stranici al Nazaha autor pod imenom Khaled Khaz'al objavio je 17. studenog članak Tko je Mehlis?, referirajući na izvješće, koje je Vijeću sigurnosti UN-a podnio Detlev Mehlis, komesar Međunarodne nezavisne UN istražiteljske komisije o ubojstvu bivšeg libanonskog premijera Rafika Haririja. Članak se izvorno pojavio na još jednoj nominalno neovisnoj sirijskom internet stranici All for Syria, koju vode sirijski intelektualci. U članku se navodi da:

izbor ovog njemačkog suca [Detleva] Mehlisa da vodi UN-ovu istražnu komisiju o ubojstvu [bivšeg libanonskog] premijera Al-Hariria... nije bila slučajnost... Mehlis se rodio 13. ožujka 1947. godine u Istočnom Berlinu, nakon što je grad, nakon završetka Drugog svjetskog rata bio podijeljen i još u ruševinama... u sjeni ove tragedije Mehlis se rodio prokletog dana - 13., prokletog mjeseca - 3. i proklete godine - godine poraza i uspostave cionističkog entiteta.

Mehlis je rođen u miješanom braku njemačkog kršćanskog oca i majke - poljske Židovke. Zajedno sa svojim djetetom, majka je vrlo brzo napustila Njemačku i otišla za Palestinu, odmah nakon proglašenja židovske države. Ondje se majka zaposlila u židovskoj imigracijskoj organizaciji i bila poslana u Njemačku i Poljsku, kako bi agitirala za imigraciju u Obećanu zelju, a kod židovskih obitelji. Tako je Mehlisova majka igrala istaknutu ulogu o dovođenju Židova u Palestinu i kao takva je dobila medalju za službu od Moshe Dayana, neka je zapamćen po zlu, za vrijeme dok je on bio ministar rata..

Prije nego li je [Mehlis] uspio završiti svoje školovanje, majka mu je ubijena u ratu 1967., volontirajući kao bolničarka u izraelskoj armiji i to na sirijskom frontu!!! U takvom je ozračju mladi Mehlis završio svoje sredjoškolsko obrazovanje u zapadnom Berlinu. Nakon toga se upisao na pravo i postao odvjetnik, u srcu kujuči osvetu za majčine sirijske ubojice. Mehlis, koji je postao brilijantan sudac, sudjelovao je u mnogim poznatim međunarodnim sudskim procesima, u kojima su optuženici bili neprijatelji SAD-a i Izraela, ili, pak, arapski prijatelji...

Ostatak članka na linku

Ako je ovo potencijalna oporba današnjoj sirijskoj vlasti, očigledno je da je mir vrlo realna mogućnost...ne.

PRIČE IZ ZONE SUMRAKA

PRIČA PRVA

Prema novom zakonu, svaka obitej, iz koje je izašao teroristm dobivat će novčanu naknadu, čija će osnovica biti 250 američkih dolara mjesečno. U obzir se uzima tradicionalna arapska obitelj, koju n ečine samo roditelji i djeca. Obitelji oženjenih terorista dobivat će i dodatak na tu osnovicu od 50 američkih dolara mjesečn i po 15 amerilkih dolara po svakom djetetu, 25 po svakom roditelju i po 15 svakom bratu, s kojim je terorist živio, prije nego se raznio, ili bio ubijen.

Novac će biti isplaćivan iz proračuna Palestinske Samouprave i takvi iznosi su značajni za prosječnu obitelj u Judeji, Samariji i Pojasu Gaze.

Izrael i SAD proteklih su već godina poduzimali prave brojne akcije, kako bi ugasili organizacije, koje distrubuiraju novac obiteljima terorista, naročito bombašima-samoubojicama.

Proračun Palestinske Samouprave uveliko se financira iz fondova Europske Unije i SAD-a.

Izrael također redovito uplaćuje novac Palestinskoj Samoupravi. Većina tog novca prikupljena je od carina na robu, koja preko Izraela u lazi u Palestinsku Samoupravu, ili od Palestinaca, koji žive pod jurisdikcijom Palestinske Samouprave.

Link na vijest


PRIČA DRUGA

Upoznajte Hamasovu kandidatkinju za Palestinsko legislativno vijeće. Ona se zove Mariam Farhat, ima 56 godina, i proteklih je godina postala simbol palestinskog majčinstva. Ona je svoja 3 sina odgojila kao bombaše-samoubojice, aktivno sudjeujući u njihovoj obuci i tako zaradila naslov majka mučenika.

Godine 2002. ona je savjetovala svog sina Mohammeda kako bi bilo najbolje napasti susjedno židovsko naselje u Gazi. Mohammed je, prije nego je ubijen, uspio ubiti 5 Izraelaca.

Farhatin najstariji sin, Nidal ubijen je 2003. godine, dok je pripremao teroristički napad, a treći sin, Rawat, poginuo je u izraelskom zračnom napadu ranije ove godine, dok je prevozio rakete u svom vozilu.

Mariam Farhat ima još tri sina.

KONTROLNE TOČKE

Sirs,

I read with interest your article on Palestinians, checkpoints and Israel.

As an Israeli living in Efrat, one of the Jewish towns mentioned in your article, I felt I personally related to the description of the humiliation, delays, and inconvenience caused by the various checkpoints.

Let me describe my typical day.

Efrat should normally be a 7 minute drive to Jerusalem, yet when I leave for work I have to drive through 2 checkpoints to enter Jerusalem, often sitting in traffic for as long as a half hour, as each car is checked one by one to make sure no Palestinian suicide bombers sneak through.

Before heading to work, I stop off at the post office to get my mail. At the post office, I empty my pockets, walk through a metal detector, and as I invariably beep, I then face the daily humiliation of the pat down (like when you are at the airport), I usually then show my ID – all to make sure that I am not a Palestinian terrorist planning to shoot up everyone inside the building - again.

Having completed that checkpoint I head over to work. Entering the building's parking lot, my car is then thoroughly searched to make sure no bombs are smuggled inside or attached unbeknownst to me (oh, and I show my ID yet again).

Entering the lobby requires that once again I show my ID. If it is a nice guard that knows me, he'll sometimes skip the humiliating pat down if I beep as I walk through the metal detector.

In the evening, if I want to go shopping with my wife and then catch dinner and a movie, the checkpoints and humiliations become nearly unbearable.

Entering the shopping mall parking lot in Talpiot, our car is once again thoroughly checked for bombs, and depending on the day's warning level, I might have to get out of the car and undergo yet another humiliating pat down (and of course show my ID).

Entering the supermarket, once again I empty my pockets, and get the pat down, my wife has the additional humiliation of not just a pat down, but of some stranger rummaging though her pocketbook and seeing what she keeps in there. Once again, to make sure we are not Palestinian terrorists smuggling in weapons to kill innocent Israelis in a public place – yet again.

Having completed our shopping we head to a restaurant, where yet again, we undergo a full body pat down, and to my wife's humiliation yet again, her pocketbook is rummaged through, all to make sure that we are not yet another Palestinian suicide bomber trying to blow up yet another restaurant and all the Jews inside.

Do I need to describe what happens when then head over to the movie theater?

I probably should, because there we are checked 3 times, as they make sure that the previous guard didn't misidentify us at any point.

Luckily, when we head back home there are no spot checks on the road today and even better, the guard at the checkpoint to our town recognizes us, so we go through unhindered.

As he opens the huge metal gate attached to the wall that surrounds my town, which protect us from Palestinian infiltrators, I feel like I'm entering a big prison.

Prison-like or not, usually our town's security fence works. In the past few years, only 3 Palestinian terrorist got through, but thank God they were killed in time before their attacks actually succeeded.

Though the truth is, the Palestinian suicide bomber in our supermarket only failed because the trigger to his suicide belt malfunctioned when he pressed it.

So I must say, I do relate to the fact that my Palestinian neighbors must go through so many checkpoints, yet not as many as I go through every day.Unfortunately, unless the Palestinians unequivocally give up terrorism, both their checkpoints, and my checkpoints are here to stay.

Tomorrow I am renewing my ID card. It's worn out.

ISTOMIŠLJENICI

Hitler i Haji Amin al Husseini, jeruzalemski muftija, osnivač SS Handžar divizije i Arafatov rođak; Husseini je u Berlin stigao nakon što seu ga Britanci osudili za arapsku pobunu u britanskoj Palestini 1936-1939., a u kojoj je ubijeno na stotine Židova i Arapa, koji su mu se suprotstavljali.

Britanija ga je ipak posredno nagradila, praktički obustavivši svu imigraciju u Palestinu, baš u vrijeme Hitlerovog dolaska na vlast u Njemačkoj i priprema za Drugi svjetski rat.



Haj Amin al Husseini obavlja smotru SS Handžar divizije.



Skup Hizb Allah (Božje stranke) u Libanonu. Hizb Allah financira i podupire Iran, preko Sirije, baš kao i Islamski Jihad.



Islamski Jihad.



Fatah, stranka Yassera Arafata i današnjeg palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa.



Opet Hizb Allah, koji u Libanonu vijori palestinsku zastavu.



Klasični primjer novog antisemitizma - Izrael se uspoređuje s nacistima. A tko je zapravo njihov sljednik - i to s ponosom ističe - vidi se iz priloženog.

AYATOLLAH ALI KHAMENEI U OBRANI IRANSKOG PREDSJEDNIKA

Naravno, mudri ajatola u staroj se bliskoistočnoj tradiciji dvostrukog govora samo nije osvrnuo na ono, radi čega su iz svijeta i stigle osude iranskog predsjednika, a to je negacija holokausta i nastavio u poznatom stilu plakanja nad palestinskom sudbinom, kao primarnim problemom islamskog (Iranci nisu Arapi) svijeta.

Doduše, ni on nije dao odgovor kako to da arapski i islamski svijet, toliko zabrinuti za palestinske patnje, iste drže u izbjegličkim logorima već gotovo 60 godina, zabranjuju im bavljenje određenim zanimanjima, sklapanje baka s domaćim stanovništvom... dok su sve izbjeglice i žrtve razmjene stanovništva, a koje su uslijedile širom svijeta nakon završetka Drugog svjetskog rata već odavno našli svoj dom i podižu već treću generaciju (spomenimo samo Židove iz arapskih zemalja, Nijemce, Poljake, Ukrajince, Slovake, Čehe, Srbe, Hrvate, Indijce, Pakistance i Bangladešane... - od kojih su neki brojali milijune već u trenutku izbjeglištva).

Link na potpunu vijest

UPDATE

U Teheran Timesu gostovao je i poznati revizionist, Mark Weber. On je izjavio kako obilježavanje Dana holokausta, a koji je UN izglasovao prošle godine da se obilježava 27. siječnja, jača židovsko-cionističku moć.

Link na Tehran Times

ZABRANJENI IZRAEL

Razne iračke stranke - šitske i sunitske - potpisale su, u petak, Kod časti, kojim obećavaju nikad ne normalizirati odnose s Izraelom.

Kod časti potpisale su frakcije šiitskog klerika Muqate al Sadra, zamjenik premijera Ahmad Chalabi, premijer Ibrahim al-Ja’afari, Vrhovni savjet islamske revolucije u Iraku i Suni irački front koncenzusa.

Ovaj dokument također zahtijeva timetable za povlačenje okupacijskih snaga, pod vodstvom SAD-a i osuđuje terorizam, dok isitče legitimitet otpora.

Izbori su slijedeći tjedan i Kod časti sugerira moguće koalicije. Al Sadr bio je pokretač ove inicijative, tvrdi Associated Press.

Link na vijest

IRANSKI PREDSJEDNIK PONOVNO JAŠE

Iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad, u utorak je izrazio svoje sumnje u činjenicu da se holokaust dogodio i sugerirao da bi se Izrael mogao preseliti u Europu.

Njegove je komentare prenijela službena iranska novinska agencija IRNA, a dao ih je za vrijeme novinske konferencije u Meki. Iranski je predsjednik u listopadu izjavio kako Izrael treba zbrisati s karte Svijeta, što je izazvalo osudu svjetske javnosti.

Neke europske države inzistiraju na tvrdnjama da je Hitler pobio šest milijuna nevinih Židova u pećima i inzistiraju na tome toliko žestoko da, ako bilo tko dokaže nešto u suprotnosti s tom tvrdnjom, oni takvu osobu osude i bace u zatvor.

Iako mi ovakve tvrdnje (da se holokaust dogodio - op. prevoditelja) ne prihvaćamo, pitamo Europljane da li je ubojstvo nedužnog židovskog naroda od strane Hitlera razlog da oni podupiru okupatore Jeruzalema (Jeruzalem i Brdo Hrama - na arapskom al Kuds i al Aksa često su sinonimi, koji se upotrebljavaju za čitav Izrael - op. prevoditelja)?

Ako su Europljani pošteni, onda bi cionistima morali dati neke od svojih, europskih krajeva - npr. Njemačkoj, Austriji, ili nekim drugim europskim zemljama - i cionisti bi mogli svoju državu osnovati u Europi. Ponudite neki dio Europe i mi ćemo vas poduprijeti,

poručio je iranski predsjednik.

Link na ostatak vijesti

Inače Iran nije arapska zemlja pa je očito da muslimani općenito na ovaj sukob gledaju kao na religijski sukob i bacanje Izraela u more kao jedan od preduvjeta uspostave islamske države. U takvom pogledu na stvari, kompromis je nemoguć, jer u sebi podrazumijeva negaciju izraelskog prava na nacionalni opstanak.


Update

Nakon što je polučio neželjene reakcije međunarodne javnosti te nakon nemuštog pokušaja njegovog opravdanja od ayatollaha Khameneija (više o tme ovdje), iranski predsjednik Ahmadinejad je, u maniru pravog trgovca nekretninama sad proširio alternative ya premještanje Izraela - u Europu, alternativama je predložio i dijelove SAD-a, Kanade, ili Aljasku (Zar Aljaska nije dio SAD-a?).

Više o tome na ovom Linku




Ne propustite komentaru u lijevom Guardianu, koji se, u blogerskom svijetu često naziva i al Guardian.. došlo je vrijeme otrežnjenja...

NOBELOVAC

Mislim da smo dosad naučili da se mir ne održava smanjenjem, nego održavanjem današnjeg nivoa naoružanja,

rekao je jedan od dobitnika ovogodišnje Nobelove nagrade ze ekonomiju, američko-izraelski znanstvenik Robert J. Aumann.

Aumann i Amerikanac Thomas C. Schelling dobili su nagradu za upotrebu takozvane teorije igre u objašnjavanju velikih političkih i ekonomskih sukoba.

Mir je u mračnim vremenima Hladnog rata održan jer su, 24 sata dnevno, u zraku bili zrakoplovi, koji su nosili nuklearno naoružanje,

rekao je novinarima u Stockholmu 75-godišnji Aumann, u tjednu, uoči dodjele nagrada.

Link
O pokušajima da mu se oduzme Nobelova nagrada

NOVI ANTISEMITIZAM

Pojam novi antisemitizam podrazumijeva suvremeno izbijanje antižidovskih incidenata na međunarodnom nivou, napade na židovske simbole, kao i prohvaćanje antisemitskih vjerovanja i njihovo izražavanje u javnom diskursu.

Pojam je u opću uporabu ušao ranih sedamdesetih te se upotrebljava i u generičkom značenju (za sve suvremene oblike antisemitizma), ali također i da bi se istakla razlika između drugačijeg sadržaja tog novog antisemitizma, nego što je bio onaj tradicionalni, čija se motivacija temeljila na rasnoj teoriji, religiji i nacionalnom šovinizmu.

Kad se pojam novi antisemitizam upotrebljava u ovom drugom značenju (novi sadržaj), onda se promatra ono, što ga razlikuje od antisemitizma u njegovom originalnom značenju, a kroz njegovu retoriku, motivaciju i njegovo mjesto u političkom spektru. Antisemitizam u originalnom sadržaju pojma postoji i dalje. Kritičati ovakvog pristupa tvrde da je njegova motivacija izjednačavanje kritike Izraela s antisemitizmom.

Priroda novog antisemitizma

Antisemitizam je nekad bio asociran sa skupinama na političkoj desnici - novi antisemitizam sada nije stran ni skupinama na ljevici. Novi antisemitizam često se opisuje kao onaj, koji svoj rječnik i argumente preuzima od opozicije cionizmu, opozicije postupaka izraelske države odnosno vlade, radije nego da koristi rječnik, koji izražava otvorenu mržnju prema Židovima, iako se događa i ovo drugo. Tako novi antisemitizam preuzima društveno prihvatljivu retoriku, iako je sadržajno i dalje antisemitizam.

Britanski vrhovni rabin, Jonathan Sacks to je objasnio na slijedeći način (slobodan prijevod):

Novi antisemitizam - a on jest novi - jest globalni fenomen, koji se širi internetom, e-mailovima, televizijom i videom i mi, u ovom trenutko, još uvijek ne znamo koliko će ovi mediji doprinijeti njegovom širenju... novi antisemitizam svoj izvor simultano ima na tri različita mjesta: radikalna islamska mladež, zapaljena ekstremističkom retorikom, ljevičarska antiamerička kognitivna elita, koja je snažno reprezentirana u europskim medijma i ekstremna desnica - u svojoj pojavnosti istovremeno antimuslimanska i antižidovska.

Alan Dershowitz, u svojoj knjizi The Case For Israel: opisuje svoj pogled na današnji odnos između antisemitizma i anticionizma:

A good working definition of Anti-Semitism is taking a trait or an action that is widespread, if not universal, and blaming only the Jews for it. That is what Hitler and Stalin did, and that is what former Harvard University president A. Lawrence Lowell did in the 1920s when he tried to limit the number of Jews admited to Harvard because "Jews cheat." When a distinguished alumnus objected on the grounds that non Jews also cheat, Lowell replied, "You're changing the subject. I'm talking about Jews". So, too, when those who single out only the Jewish nation for criticism are asked why they don't criticize Israel's enemies, they respond, "You're changing the subject. We're talking about Israel."

Da napadi na Izrael mogu poslužiti kao pokriće za antisemitizam shvatila su i neka službena vladina tijela u Europi i SAD-u. Tako je Europski promatrački centar za rasizam i ksenofobiju - The European Monitoring Centre on Racism and Xenophobia (EUMC) - dio Vijeća Europe, ove godine pokušao pobliže definirati odnos između antisemitizma i anticionizma, kao dio svojih nastojanja borbe protiv antisemitizma. EUMC je razvio radnu definiciju antisemitizma i definirao načine na koje napadaji na Izrael, ili cioizam, mogu biti antisemitski:

* Negiranje židovskom narodu prava na samoodređenje, na primjer tvrdnjama da je postojanje Izraela rasistički pothvat;
* Primjena dvostrukih kriterija/standarda tražeći od Izraela onakvo ponašanje, koje se ne traži od drugih demokratskih nacija/država;
* Upotreba simbola, koji se asociraju s klasičnim antisemitizmom (Židovi su ubili Isusa, blood libel...) kao karakterizacija Izraela i Izraelaca;
* Usporedbe suvremene izraelske politike i nacista;
* Držanje svakog Židova odgovornim za akcije izraelske države.

Kritika Izraela na način na koji se kritiziraju ostale države, pak, ne može se definirati kao antisemitizam.

Nastavit će se...

KAKVI SU ONI FRANCUZI?

Kada Arapin zapali školu, onda je to pobuna. Kada bijelac učini to isto, to je, onda, fašizam. Ja sam slijep na boje. Zlo je zlo, bez obzira na svoju boju. I ovo zlo je za mene, kao Židova, apsolutno nepodnošljivo.

Prošlog je mjeseca francuski filozof Alain Finkielkraut dao interview u Haarecu o tada aktualnoj francuskoj Intifadi (kompletan interview je u priloženom linku).

Taj je interview izazvao buru u francuskoj javnosti - o tome možete pročitati ovdje. Alain Finkielkraut bio je uvučen u nekakvu kombinaciju srednjevjekovne disputacije, moskovskih suđenja i odrubljivanja glave u al Kaidinom stilu, samo zato jer se njegovo mišljenje razlikovalo od prihvaćene interpretacije... i to je još izjavio u izraelskim novinama.

Interview, koji je izašao u Haarecu, pojavio se u francuskom prijevodu na web siteu French Jewish Union for Peace pod naslovom Oni nisu jadni, oni su muslimani. Nakon toga, uslijedio je napad sa svih strana.

Finkielkraut se, naime, usudio kritizirati ono što se ne smije kritizirati. Nije bio politički korektan. Le Monde je objavio dijelove njegovog intevriewa iz Haareca (Finkielkraut's Deviant Voice, 26 studenog) u kojem, ne samo da su ti dijelovi bili izvučeni iz konteksta, nego su s hebrejskog preveden i na francuski - iako je original intevriewa bio na francuskom.

Mouloud Aounit, iz Mouvement contre le racisme et pour l'amitié entre les peuples, najavio je tužbu protiv Finkielkrauta radi rasizma. Uslijedili su interviewi na francuskom radiju i u Le Mondeu, napadi sociologa, ponovno citati izvučeni iz konteksta... Mouloud Aounit je, nakon nekog vremena izjavio da će povući optužbu jer se Finkielkraut, navodno, ispičao, iako on ne vjeruje u iskrenost njegove isprike...

Haarec je objavio navodnu Finkielkrautu ispriku, iako je Finkielkraut izjavio da i dalje stoji iza svojih stavova.

Komentari i potpora u medijima:
Odlična analiza s Transatlantic Intelligencera
Jewish philosopher at centre of riot debate in France
Finkielkraut's Plain Talk On Race
Sarkozy backs Finkielkraut over Muslim riot comments

KAKO JE UN IZBRISAO IZRAEL S KARTE SVIJETA

Mjesto i vrijeme događanja: Dan solidarnosti UN-a s palestinskim narodom... za one neupućene u dvostruki govor, to je dan, na koji je usvojena Rezolucija 181 Glavne skupštine UN-a o podjeli britanskog mandata Palestine na židovsku i arapsku državu te Jeruzalem.

Slike govore više od riječi: Link

Malo UN statistike: Link

SLOBODA UMJETNIČKOG IZRAŽAVANJA

SLUČAJ PRVI

U siječnju 2004. godine u Stockholmu je, u Povijesnom muzeju otvorena izložba, na kojoj je jedan od umjetničkih eksponata bila i instalacija Drora Feilera - Snow White and the Madness of Truth, u kojoj se slavila bobmašica-samoubojica, koja se raznijela u izraelskom restarurantu (u zajedničkom židovsko-arapskom vlasništvu) i ubila 22 osobe - uključujući i više generacija istih obitelji. Fotografija savršeno našminkane i nasmiješene djevojke pokrivene kose, plovila je u bazenu punom crvene tekućine, koja je simbolizirala krv.

Izraelski veleposlanik Zvi Mazel, je, kao gost na otvorenju muzejske izložbe (a koja je bila dio međunarodne konferencije o gemocidu pod nazivom Stockholm International Forum: Preventing Genocide - Threats and Responsibilities), odreagirao na ovu umjetničku instalaciju tako da je iščupao utičnicu reflektora i bacio reflektor u bazen.

Bio je napadnut kao čovjek, koji bi cenzurirao umjetnost... švedska je ministrica Anna Larsson, svojevremeno, tražila objašnjenje i poručila da je, u Švedskoj, takvo uništavanje umjetnosti neprihvatljivo.

Link na copy/paste originalnog članka u JPostu, a s obzirom na to da je vijest stara preko godine dana pa je nemoguće pronaći na internetu


SLUČAJ DRUGI

Gledatelji kazališta Barbican u Londonu imaju priliku pogledati adapptaciju komada Tamburlaine the Great, autora, iz 16. stoljeća, Shakespeareovog suvremenika Christophera Marlowea. Ovaj put, iz originalnog su komada politički korektni cenzori isjekli scenu paljenja Kurana i još neke aluzije na Muhameda pa čak i dijelove teskata, gdje se Muhamed spominje.

Više na Times Online


Samo ograničeni um može cenzurirati umjetnost iz nekog sasvim drugog povijesnog vremena, sa svojim sasvim drugačijim kontekstom, gledajući je kroz naočale današnje političke korektnosti. Zanimljivo je da je, istovremeno, slavnljenje bombaša-samoubojica politički prihvatljivo. Ili je ipak poanta u tome tko je žrtva tih napada?

Što je slijedeće?

IZRAELSKI MAGEN DAVID ADOM (CRVENI DAVIDOV ŠTIT) KONAČNO ČLAN FEDERACIJE CRVENOG KRIŽA I POLUMJESECA?

Nakon što 60 godina Izrael nije mogao ući u članstvo Međunarodne federacije Crvenog križa i polumjeseca, jer nije želio prihvatiti ni križ ni polumjesec, već ravnopravno isticati svoj simbol, čini se da će Izrael konačno postati punopravni član Federacije.

Dobra vijest? Možda, da u sebi ne krije kapitulaciju Magen David Adoma, koji je, nakon 60 godina borbe na kraju odustao od tretiranja crvenog Davidovog štita kao ravnopravnog crvenom križu, ili polumjesecu (istovremeno je, npr. Perzijski crveni lav bio je dozvoljen simbol unutar Federacije).

Naime, izraelski Magen David Adom (MDA) 25. se studenog dogovorio s Crvenim polumjesecom Palestinske Samouprave (inače promatračem u Federaciji) oko crvenog kristala, kao neutralnog simbola, koji bi uz križ i polumjesec mogao postati priznati simbol unutar Federacije. MDA je s Crvenim polumjesecom Palestinske Samouprave potpisao sporazum u Genevi, kako bi se crveni kristal prihvatio kao neutralni simbol unutar Federacije na sastanku, koji Federacija od 192 člana održava 5. i 6. prosinca ove godine u Genevi.

Po ovom prijedlogu, ostale zemlje-članice Federacije crvenog križa i polumjeseca, imat će izbor između svog i neutralnog simbola. Izrael neće imati taj izbor.

Više o tome, uz nevjerojatnu sposobnost zatvaranja očiju pred realnom situacijim ima današnji Haaretz.


Update (6. prosinca 2005.)

Iako je Izrael pristao na to da se odrekne crvenog Davidovog štita i iako su se palestinski polumjesec i izraelski Davidov štit međusobno priznali, Federacija ipak neće usvojiti novi, neutralni simbol, koji bi omogućio Izraelu da uđe u istu.

Naime, usprotivila se Sirija, koja sad hoće da njhov Crveni polumjesec uđe na Golan, te Iran, koji je Slovencima priznao da će glasovati protiv kristala, kako bi onemogućio ulazak Izraela u Federaciju.

Arapske zemlje već 60 godina blokiraju ulazak Davidovog štita u Federaciju.

Odluka se može donijeti i 2/3 većinom, ali Federacija to ne želi napraviti.

Glasovanje je odgođeno.

Link na vijest.

A kako su vijest popratili hrvatski mediji? Primjer Večernjeg lista.

Update (7. prosinca):

Na kraju priče, Međunarodna je Federacija crvenog križa i polumjeseca odlučila glasovati o usvajanju dodatnog simbola - uz križ i polumjesec - crveni kristal, a nakon što se nije mogao postići koncenzus (Iran i Sirija ostali su neumoljivi).

Odluka je donešena 2/3 većinom.

DRY BONES II.

TERORISTIČKI NAPAD U HADERI

Nakon ove i ove vijesti (sa slabim, ili nikakvim odjekom u svjetskoj politici i medijima; update - za razliku od Frankfurta, govor iranskog predsjednika od večeras ipak glasno kritiziran od svjetske zajednice), danas se pripadnik Islamskog džihada raznio kod kisoska za falafel, a na, nakon blagdana, prepunoj tržnici u gradiću Haderi (to je već četvrti teroristički napad od 200o. godine.

JPost
Naredba došla iz Sirije: YNet
Haaretz

Update:
Koliko nisko mogu pasti mediji? Uvijek još niže... ABC News je uz vijest o terorističkom napadu objavio fotografiju uplakane djevojčice, koja u ruci drži fotografiju - svog brata Hasana, koji je upravo ubio 5 ljudi u Haderi: ABC News

O tome kako mediji tretiraju izraelske žrtve terorističkih napada više na: Mali Crveni Patuljci, blogu, koji je specijaliziran za praćenje medijskog izvješćivanja sa i o Bliskom istoku.

IRAN, DOMAĆIN STUDENTSKE KONFERENCIJE "SVIJET BEZ CIONIZMA" (= IZRAELA)

Ovu je srijedu (26. listopada), iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad pozvao na brisanje Izraela s karte Svijeta i najavio da će novi val palestinskih napada uništiti židovsku državu.

Mahmoud Ahmadinejad je također osudio pokušaje normalizacije odnosa s Izraelim, ili njegovo priznavanje.

Nema nikakve sumnje da će novi val (napada) u Palestini, izbrisati ovu stigmu (Izrael) s lica islamskog svijeta,

rekao je Ahmadinejad studentima u srijedu, za vrijeme studentske konferencije Svijet bez cionizma (u prijevodu Izrael; cionizam se koristi kao eufemizam, jer riječ Izrael teško prelazi preko usta još uvijek većine šefova država u regiji, a činjenica koja je najnormalnija dobrom dijelu Zapadnog svijeta - moja opaska).

Bilo tko, tko prizna Izrael gorjet će u vatri bijesa islamske nacije (ume), dok će svaki islamski lider, koji prizna cionistički režim tim zapravo priznati poraz i predaju islamskog svijeta,

rekao je predsjednik Ahmadinejad.

Ahmadinejad je također ponovio riječi vođe islamske revolucije, ajatolaha Khomeinija, koji je redovito pozivao na uništenje Izraela.

Kao što je Imam rekao, Izrael mora biti zbrisan sa zemljopisne karte,

rekao je Ahmadinejad, koji je na vlast došao u kolovozu ove godine, zamijenivši reformista Muhameda Khatamija, koji je pokušavao uspostaviti dijalog sa Zapadom.

Ahmadinejad se obazreo na nedavno izraelsko povlačenje iz Gaze kao na trik, kojim je Izrael pokušao iznuditi priznanje od strane islamskih država.

YNet
JPost

Update:
Israel News Agency
Persian Journal
Izrael poziva na isključivanje Irana iz Ujedinjenih Naroda

Update:
Kako je UN zbrisao Izrael s karte svijeta

IRAN NA FRANKFURTSKOM SAJMU KNJIGA 2005.

Donosimo, u slobodnom prijevodu, članak Matthiasa Kuenzela: The "Protocols of the Elders of Zion" at the Frankfurt Book Fair s njegovim zapažanjima s ovogodišnjeg Sajma knjiga u Frankfurtu, a u svjetlu pojave antisemitske literature na toj manifestaciji godine 2004..

Na prošlogodišnjem Frankfurtskom sajmu knjiga počasni gosti bio je Arapski svijet. Na tom su se sajmu mogli vidjeti i antisemitska literatura, a na otvorenju Sajma, zajedno s njemačkim kancelarom Shroederom, govorio je i poznati Holocaust-Denier.

Što se promijenilo s tim u vezi na ovogodišnjem Sajmu?

Matthias Küntzel otišao je i ove godine na Sajam knjiga i ovo su njegova zapažanja:

Dvorana broj 5 na Frankfurtskom sajmu knjiga zapravo mi nije bila u planu. Međutim, s obzirom da sam imao još nešto vremena do vlaka, odlčio sam skoknuti i do dvorane, gdje se predstavljao Iran, i bio iznenađen veličinom i mjestom iranske izložbe u dvorani: iranski dio izložbe bio je velik kao onaj svih arapskih zemalja zajedno.

Već je općepoznata činjenica da se Iran posvetio brisanju s karte svijeta jedne zemlje-članice UN-a: Izraela. Također je općepoznata činjenica da Teheran, prema tom cilju, propagira antisemitizam diljem svijeta.

Ipak, bio sam zaprepašten kako se to otvoreno radilo na ovogodišnjem sajmu u Frankfurtu. .

Ovdje ne govorim o nekoliko stotina metara polica s iranskom literaturom, izloženima u Dvorani 5. Govorim o antisemitskim brošurama na engleskom, koje su, sve redom, zapadne provenijencije. Tu se, npr., našla knjiga, sada pod nadnaslovom Jewish Conspiracy" - Protokoli cionskih mudraca, koja je bila glavna inspiracija Adolfu Hitleru, tiskana od strane Islamic Propagation Organization Islamske Republike Iran.



Na prvim stranicama ove brošure prikazana je mapa pod naslovom Veliki Izrael, područje u obliku zmije, koje se prostire u trokutima i obuhvaća velike dijelove Egipta, Sirije, Libanona, Jordana i Iraka, kao i dijelove Turske i polovinu (Saudijske) Arabije. Svaki od ovih trokuta, objašnjeno je, simbolizira Masonsko oko, pretpostavljeni Simbol Židovstva.

Na slijedećim stranicama, autori iz iranskog Odsjeka za međunarodne odnose objašnjavaju namjeru ove publikacije:

to expose the real visage of this satanic enemy in order to awaken the Moslems to this great danger.

Cionizam, objašnjavaju autori,

smrtonosni zloćudni tumor,

koji mora biti eliminiran u potpunosti.Tu su i izjave ajatolaha Homeinija, koje legaliziraju ubojstva Izraelaca. Zbirka završava citatima tipa

The United Nations is Zionism. It is the Super Government mentioned many times in the Protocols of the Learned Elders of Zion promulgated between 1897 and 1905.

Uvod završava pozivom na jihad u svrhu uklanjanja ovog zla i slijedi tekst samog antisemitskog trakta.

Drugi klasični antisemitski pamflet dostupan na sajmu bio je skraćena verzija Henry Fordovog djela Međunarodni Židov: Najveći svjetski problem predstavljen u ime Alle, dobročinitelja i samilosnog u Dvorani 5. Izdavač ovog djela je Department of Translation and Publication, Islamic Culture and Relations Organization Islamske Republike Iran. U predgovoru, izdavač navodi:

The grip of the Jewish parasitic influence has been growing stronger and stronger ever since [Henry Ford's time]. The Jewish danger - now called Zionism - is not only threatening one nation. As a matter of fact, it is directed against the entire humanity.

Nakon toga slijedi traktat Henryja Forda u verziji kakva je bila prvi put dostupna 1970-tih u Pakistanu, izdanoj od strane Svjetskog islamskog kongresa. U ovom dijelu knjige, najzanimljivije su brojne bilješke, dodane od strane iranskog izdavača. Tako, npr., nailazimo na bilješke o širenju moći Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata (str. 39), ili na njemački otpor protiv ove židovske kontrole (str. 52). Salman Rushdie prikazan je kao primjer zlodjela židovske projetvornosti. Autori će nas podsjetiti da je, 1989. godine, iranski šef države, ajatolah Homeini, pozvao svjetske muslimane da ubiju iranskog autora, jer je, navodno, svojom knjigom Sotonski stihovi, uvrijedio islam. Tom je prilikom bila ponuđena i nagrada za njegovu glavu - 3 milijuna američkih dolara. Iranske su vlasti 1998. godine objavile da Iran neće poduzeti nikakve poteze u pravcu Rusdijecog ubojstva, ali je fatwa ostala na snazi, zajedno s Homeinijevim apelom svjetskim muslimanima.

Treća antisemitska publikacija, koju sam primijetio za vrijeme brzinskog obilaska Dvorane 5 upala mi je u oko upravo zbog svog omota: crveni Davidov štit iznad sive mrtvačke glave i žute zemljopisne karte Svijeta pod naslovom Tale of the 'Chosen People' and the Legend of 'Historical Right, a napisao ju je jedan autor - Mohammed Taqi Taqipour. Izdavač je ponovno iranska država- U svom predgovoru, autor je uvjeren u pobjedu svoje stvari: u svjetlu globalnog islamskog pokreta, Izrael će ubrzo nestati sa zemljopisne karte svijeta.

Da li je moguće da nitko drugi nije primijetio ove brošure, koje se mogu uočiti i u letimičnom obilaski iranske izložbe? Da li je moguće da brošure nisu primijetili ni zaposlenici Deutsche Wellea ili njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, koji su također izlagali u Dvorani 5? Oni su se nalazili samo nekoliko koraka od iranske izložbe. Štoviše, na Izložbi knjiga se Deutsche Welle ponudio da bude most prema islamskom svijetu. Ministarstvo vansjkih poslova dijelilo je pamflet Dijalog s islamskim svijetom, u kojem se moglo prošitati da

izgradnja mira u sebi sadrži i dijalog s ekstremistima.

Da li je itko razgovarao s iranskim predstavnicima o njihovoj prezentaciji antisemitizma u nacističkom stilu? Ili su svi držali oba oka čvrsto zatvorena? Što ima za reći direktor Sajma knjiga, Jürgen Boos, o činjenici da je izlagač na njegovom sajmu širio promidžbu na engleskom jeziku, koja poziva na uništenje države Izrael? Koje će zaključke Herr Boos, baš kao i njemačka javnost, izvući iz ovogodišnjeg sudjelovanja Irana na Sajmu knjiga u Frankfurtu?

JTA o antisemitskoj literaturi na Frankfurtskom sajmu 2005.

Zombietone News o ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu

Die Tageszeitung o prošlogodišnjem sudjelovanju poznatog Holocaust deniera na ceremoniji otvorenja Sajma

Još jednom link na odličan članak: Anti-Semitism and Ethnicity in Europe

POVIJEST NASILJA - KAKO SU PALESTINCI SKLIZNULI U BARBARIZAM

Nakon posjete predsjednika Palestinske Samouprave, Mahmouda Abbasa, Bijeloj kući, na konferenciji za novinare američki predsjednik George Bush naglasio je Abbasovu dužnost da "prekine terorističke napade, razgradi terorističku infrastrukturu, održava red i poredak i sigurnost. Predsjednik Samouprave, Abbas ni jednom nije spomenuo riječi terorizam ili terorist. Međutim, Abbas je zahtijevao puštanje na slobodu onih, koje je nazvao zatvorenicima / zatočenicima slobode, a koji se nalaze u izraelskim zatvorima.

Izraelsko-palestinski konflikt više ne privlači toliku međunarodnu pozornost, kao prethodnih godina. Ipak, on još uvijek traje i vjerojatno će trajati još nekoliko desetljeća. A razlog je dobro ilustriran Abasovim zatočenicima slobode (prisoners of freedom).

Tko su neki od ovih zatočenika? Jedan od njih je Ibrahim Ighnamat, jedan od Hamasovih vođa, uhićen od Izraela prošlog tjedna pod optužbom da je organizirao samoubilački napad iz ožujka 1997. godine na kafić Apropos u Tel Avivu, koji je ubio troje, a ranio 48 ljudi. Drugi je Jamal Tirawi, pripadnik Brigada mučenika al Akse *frakcija Abbasove stranke Fatah), koji je vršio pritisak na 14-godišnjeg dječaka da postane bombaš-samoubojica, jer će ga, u protivnom, proglasiti za kolaboracionista, što u palestinskom društvu najčešće podrazumijeva smrtnu kaznu.

A tu je i 21-godišnja Wafa Samir al-Bis, koja je uhićena u lipnju nakon što eksploziv, kojeg je nosila, nije ekspolirao na izraelskoj kontrolnoj točki na granici s Pojasom Gaze. Ona je priznala da je njezin cilj bila izraelska bolnica u kojoj je prethodno besplatno bila liječena od opekotina, koje je zadobila u svojoj kuhinji (a na teritoriju Pojasa Gaze). Htjela sam ubiti 20, 50 Židova, objasnila je na press konferenciji nakon što joj je pročitana optužnica.

Mnogo je objašnjenja davano za ove i slične akte barbarizma, u koje je palestinsko društvo prošlih godina potonulo. Jedno od tih objašnjenja proziva izraelsku okupaciju i njene prateće efekte: kontrolne točke, policijske satove, loš tretman od strane izraelske vojske, ciljana ubojstva terorističkih vođa...

Ipak, ni kontrolne točke, ni policijski satovi nisu znakovi surove izraelske okupacije, a ni njihovi zaostaci. Naprotiv, u godinama kad je Izrael imao potpunu kontrolu nad spornim teritorijima, nije bilo ni kontrolnih točaka, ni policijskih satova i Palestinci su imali slobodu kretanja, a i mogućnost zapošljavanja na području čitavog Izraela. Tek nakon početka mirovnih pregovora 1993. godine i, s tim u vezi, stvaranja autonomnih palestinskih područja pod kontrolom Yassera Arafata, terorizam postaje izraelska zbilja. Tek nakon toga ustanovljavaju se kontrolne točke.

Drugim riječima, dok palestinske akcije objašnjavaju izraelske postupke, pila naopako nije moguća. Kako, dakle, objasniti navedene primjere (Ighnamate, Tirawie i Bise) palestinskog društva?

Malo statistike: u prvih 9 mjeseci 2005. godine, više je Palestinaca ubijeno od strane Palestinaca samih, nego od strane Izraelaca (219 prema 218, prema MUP-u Palestinske Samouprave; iako je broj Palestinaca ubijenih od strane samih Palestinaca daleko veći). U Pojasu Gaze, odlazak izraelske vojske i stanovništva donio je anarhiju, a ne slobodu. Članovi Hamasa redovito se oružano sukobljavaju s pripadnicima Fataha (Abbasova vladajuća stranka). Isto tako redovito, kao stvar rutine, ubijaju se članovi suprotstavljenih klanova. Takozvani kolaboracionisti ubijaju se i masakriraju na ulici, a njihova krivnja često nije ništa drugo nego zavist u očima susjeda. Palesinski društveni outsideri također žive na ivici - tzv. ubojstva iz časti žena su uobičajena pojava, isto kao i mučenja i ubojstva homoseksualaca.

Na vrhu te kulture nasilja nalaye se vođe Hamasa, Fataha, klanski poglavice, razni palestinski generali i ministri... Na vrhu, teoretski, nalazi se predsjednik Samouprave. Svi su oni odgajani u toj i takvoj kulturi; mnogi od njih su propovijedali, ili vršili nasilje. Za Arafata, oni su bili alat pomoću kojeg je ostvario vodstvo u Pokretu i svoju političku snagu. Među Palestincima, njegova je popularnost najviše počivala na činjenici da je upravo pod njegovim vodstvom nasilje dovelo do respekta na međunarodnm planu.

Danas predsjedavajući Abbas govori o zatočenicima slobode. Predsjednik Palestinske Samouprave na čelu je društva u kojem su čojstvo i nasilje čvrsto isprepleteni i u kojem često nedostatak drugog vodi do gubitka prvog. To istovremeno ne znači da je Abbas sam po sebi nasilna osoba. Međutim, njegova sudbina kao političara, leži u rukama nasilnika i on dosad nije pokazao snagu suočiti se s njima.

Umjesto toga, on je pokušao uvući terorističke skupine, poput Hamasa, u demokratski proces. Kao što je bio slučaj s Hizb Allom u Libanonu, oni su bili sretni i spremni prihvatiti što im politika nudi, ali su i dalje ostali naoružani. Na taj su način oni ismijali preuzete obveze predsjednika Abbasa za jedan autoritet, jedan zakon, jednu pušku - znači ideju države same, kao i samog Abbasa, predsjednika te države.
Razgovarajte s Palestincima i često ćete čuti mantru o palestinskoj časti iz koje onda izlazi potreba za državnošću. Međutim, bude li se palestinska država ikad rodila, ona će biti mala, većinom siromašna, kultrno marginalna, većinom pustinjska država, puna kamenja i prašine. Zato je razumljivo i da je Arafat - čovjek poroka, ali i taštine - odbio takvu državu, a njegovi su ljudi klicali njegovoj odluci. Njihovo je čojstvo uvijek počivalo na nasilju, njihovoj borbi i njihovim zatočenicima slobode.

Za Mahmouda Abbasa, problem je da državnost i čojstvo ne dolaze u paketu. Između njih se bira. A, ako je povijest ikakva učiteljica života, onda izbor, kojeg on mora napraviti vjerojatno, on sam neće preživjeti.

Bert. Stephens je član uredničkog odbora Wall Street Journala.

DRY BONES

LICEMJERJE MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE CRVENOG KRIŽA

Međunarodna organizacija Crvenog križa već dugo negira izraelskom Crvenom davidovom štitu (Magen David Adomu) članstvo u toj organizaciji. Poznato je da su arapske, muslimanske i zemlje trećeg svijeta najglasniji protivnici primitka izraelske organizacije u svjetsku organizaciju Crvenog križa.

Naravno da Crveni križ nije mogao u javnost iznositi pravi razlog neprimanja Magen David Adoma u svoje članstvo pa je, kao izlika, korišteno objašnjenje da je Magen David Adom kršio konvenciju Crvenog križa koristecći simbol Davidovog štita (6-krake zvijezde): prema tom tumačenju, Međunarodni Crveni križ od svih svoji članica zahtijeva korištenje simbola crvenog križa.

Taj članak konvencije nije, pak, spriječio prijem više od 25 organizacija muslimanskog Crvenog polumjeseca u ovu organizaciju, iako su te organizacije, kao simbol, koristile crveni polumjesec, a ne crveni križ.

Najnovija epizoda licemjerja Međunarodne organizacije Crvenog križa odigrala se nedavno, kada je Crvenom križu dano naređenje da prestan koristiti simbol crvenog križa u Iraku, jer taj simbol može uvrijediti tamošnje muslimane.

Licemjerje? Ni slučajno...

Više možete pročitati u članku Washington Timesa.

EUROPSKE ŠKOLE I ANTISEMITIZAM - DIO II.

Jews are here,
Jews are there,
Jews are almost everywhere,
filling up the darkest places,
evil looks upon their faces...

...Make them take many paces
for being one of the worst races,
on their way to a gas chamber,
where they will sleep in their manger…
I'll be happy Jews have died.

Pjesmica, koja slavi istrebljenje Židova od strane nacista, uključena je u knjigu dječje poezije, koja će se distribuirati po školama u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Ovo izdanje, pod naslovom Great Minds, sadrži radove djece između 11 i 18 godina, koji su pobijedili na literarnim natjecanjima širom Ujedinjenog Kraljevstva.

Jedan je literarni uradak u toj zbirci privukao pozornost židovskih grupa, političara i židovskih fundacija posvećenih proučavanju Holokausta, a radi svog antisemitskog sadržaja (Zanimljivo... kako samo njih? Drugima je tako nešto normalno? - moja opaska).

Autor sporne pjesmice je 14-godišnji Gideon Taylor, koji je svoju pjesmicu napisao iz perspektive Adolfa Hitlera.

Izdavač u obrani sporne pjesmice

Knjigu je financirala nakladnička kuća Forward Press, koja i vodi natjecanje Great Minds, kroz svoj website Young Writers.

Pobjedički radovi osvojili su nagrade u iznosu od 20 funti za učenike te 1000 funti za škole, odakle nagrađeni učenici dolaze.

Prema pisanju novine Jewish Telegraph, sporna pjesmica je jedina od svih radova, objavljenih u knjizi, uz koju nije navedena matična škola učenika i njena lokacija.

Urednik Young Writers, Steve Twelvetree, koji je uredio i knjigu, kaže da je pjesmicu uključio jer je iz nje vidljivo kako je autor osjetio empatiju prema nacističkom fuereru. Gospodin Twelvetree izjavio je Telegraphu slijedeće:

Iz Gideonove pjesmice, kao i iz mog znanja o nacionalnom curriculumu za taj uzrast u školama, njegova pjesmica pokazuje dobru uporabu jezika i pisana je iz perspektive Adolfa Hitlera.

Urednik nastavlja:

Key Stage 3 history requires pupils to show knowledge and understanding of events and places - to show historical interpretation and to explain significance of events, people and places, all of which World War II and the Holocaust is part of.

The poem clearly states 'I am Adolf Hitler' and it recounts a historical fact, something Young Writers and Forward Press are not willing to censor.

Ipak...

Međutim, židovske su organizacije manje impresionirane uvrštavanjem ovog uratka u knjigu, koja će, po njihovom mišljenju, lako moguće imati dosta utjecaja na formiranje pogleda na židovski narod kod mladih Britanaca.

Glavni izvršni ravnatelj Upravnog odbora britanskih Židova, Jon Benjamin izjavio je:

It is the duty of the publisher to consider the consequences of the poem.

Laburistička židovska zastupnca u Parlamentu, Louise Ellman, koja predstavlja izbornu jedinicu Liverpool Riverside, izrazila je svoju zabrinutost. Ona je rekla:

It's an incitement to racial hatred. The words are absolutely outrageous and appalling.

Glasnogovrik Holocaust Educational Trusta reagirao je na sličan način kao i zastupnica Ellman. Fundacija sada vrši pritisak na izdavača da se formalno ispriča i da iz knjige ukloni spornu pjesmicu. Za glasnogovornika je:

It is totally insensitive and inappropriate for this kind of hatred to appear.

It is also immensely insulting to those who lost their lives in the Holocaust and to those who survived.

European Jewish Press

Update: A na drugoj strani medalje...

ARAPSKO-IZRAELSKI SUKOB U ŽIVOTU PROSJEČNOG ARAPINA

Jim Dunnigan (link) notes an Al-Arabiya survey which found that when it comes to Arab dissatisfaction, the Israeli-Palestinian conflict isn't the most burning issue:

What do Arabs really think about the problems that afflict them, and how is this related to the issues Islamic terrorists are fighting and dying (and killing) for? A recent "Opinion Survey of the Arab Street 2005" by Al Arabiya news network provides some interesting answers. The survey sought to see what Arabs thought about the relative lack of economic progress in the Arab world. In answer to the question, “What is stalling development in the Arab world?,” 81 percent chose "Governments are unwilling to implement change and reform", 8 percent citing "The ongoing Arab-Israeli conflict," 7 percent "Civil society is failing to convince governments", and 4 percent chose "Terrorism".

Another question, "What is the fastest way to achieve development in the Arab world?", had 67 percent choosing "Ensuring the rule of law through justice and law enforcement", 23 percent chose "Enhancing freedom of speech", and 10 percent chose "Resolving the Arab-Israeli conflict".

Islamic terrorists represent a small minority of Arab thinking, and interests. But most Arab media and governments, for obvious reasons, avoid the “bad government” issues and instead concentrate on the Arab-Israeli conflict as the cause of all that is bad in the Arab world.

ANTIIZRAELSKA PROPAGANDA ULAZI U EUROPSKE ŠKOLE

Tri dana, nakon što je izraelski veleposlanik u Španjolskoj prosvjedovao protiv antiizraelske porpagande u priručniku za španjolske nastavnike, izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova uložilo je prosvjed protiv uvrštavanja antiizraelske recitacije u maturalni ispit u Norveškoj.

Norveški veleposlanik u Izraelu, Jakken Biorn Lian, pozvan je na sastanak sa zamjenikom ministra vanjskih poslova, Rafijem Shutzom, koji je uložio prosvjed protiv uvrštavanja onog što je ministarstvo opisalo kao jednostrani pogled na slučaj palestinske djevojčice, ubijene u Bethlehemu, 2002. godine.

Recitacija je prikazana kao primjer teksta, koji se bavi konfliktom, a studenti su je morali analizirati, primjenjujući literarne tehnike, koje su naučili. Ova je recitacija predstavljala jedini politički tekst u testu; ostale su se poetske i prozne forme bavile osobnim, ili konfliktima unutar obitelji.

Prošlotjedni pokušaji izraelskog veleposlanika da se recitacija ukloni iz testa bili su neuspješni.

Prošli je petak izraelski veleposlanik u Španjolskoj uložio prosvjed protiv primjera u priručniku za španjolske nastavnike, izdanom od barcelonskog gradskog poglavarstva, u kojem su se povlačile paralele između Shoe (holokausta) i Sigurnosne ograde.

Update: više o ovoj vijesti na Solomonia blogu. Prijevod slijedi...

UN POKAZUJE SMISAO ZA RAVNOTEŽU?

Treći komitet UN-a (za ekonmska, socijalna i kulturna pitanja) je u utorak, 22. studenog prošle godine usvojio rezoluciju o religijskoj toleranciji. Ono po čemu se ova Rezolucija razlikuje od prijašnjih jest uključivanje u rezoluciju i dijela o zabrinutosti zbog širenja antisemitizma, kao i osudu istog. Tako rezolucija

s dubokom zabrinutošću prepoznaje rast netolerancije i nasilja usmjerenih prema članovima mnogih religijskih zajednica u različitim djelovima svijeta, uključujući i slučajeve motivirane islamofobijom, antisemitizmom i kršćanofobijom.

Arapske i muslimanske zemlje pokušale su progurati amandman, koji bi, iz rezolucije, isključio antisemitizam, ali su, ovaj put, naišli na otpor europskih zemalja. Članice UN-a zaslužne za izglasavanje ove rezolucije su SAD, Rusija, europske države, i neke druge članice, od kojih je svaka zainteresirana za neku ulogu na Bliskom Istoku nakon Arafata.

Iako rezolucija, sama po sebi, nije precizno formulirana, a i nije obvezujuća, ipak predstavlja određeni korak naprijed, budući da uključivanje antisemitizma, predstavlja poraz arapsko-islamskih zemalja na njihovom "domaćem terenu". Naime, prošle se godine Europa povukla pod pritiskoma arapsko-muslimanskih država, a Izrael je bio jedina država koja se suzdržala od glasovanja, prosvjedujući protiv isključivanja osude antisemitzma iz rezolucije.

Borba protiv antisemitzma u međuvremenu je našla svoje mjesto u Europi i SAD-u, u odlukama Europske Unije i SAD-a o formiranju tijela i mehanizama za praćenje antisemizma, kako kod kuće, tako i u svijetu. Doduše, treba naglasiti i prvotno europsko izbjegavanje priznavanja činjenice o porastu antisemitizma u Europi. Potreban je bio američki pritisak na Stari kontinent da se suoči sa stvarnom slikom; rezultat tog pritiska bila je Konferencija o antisemitizmu u lipnju 2003.godine, pod pokroviteljstvom OESS-a, a na kojoj je sudjelovalo 55 zemalja, uključujući i Rusiju, SAD i Kanadu.

Američki, ali i pritisak Izraela i židovskih organizacija, doveo je i do organiziranja raznih seminara o porastu antisemitzma (s naglaskom na Europu), kako u EU, tako i u organizaciji UN-a particularly in Europe. Arapske su zemlje-članice izrazile nezadovoljstvo osnivanjem mehanizama za praćenje antisemitizma u EU i SAD-u, a posebno su nezadovoljstvo iskazale zakonom izglasanim u američkom Kongersu, na kojem su zajedno radili predsjednik Bush i Kongers, uz rezervu iz State Departmenta.

Vrlo je vjerojatno da je promjena europskog stava prema problemu porasta antisemitima uvjetovana novim europskim shvaćanjem da islamski fundamentalizam nema na meti samo Židove. Dokaz tome bili su i najnoviji događaji u Nizozemskoj; upravo je Nizozemska (predsjedavajuća EU) odigrala značajnu ulogu u europskom odbijanju izbacivanja antisemitima iz rezolucije, a što su, od njih, tražile arapske i islamske zemlje.

Naravno, iluzorno je očekivati neki bitni preokret u odnosu UN-a prema antisemitizmu, osobito onom, koji se skriva iza forme protivljenja pravu na postojanje izraelskoj državi. Naime, na listi čekanja u Općoj skupštini UN-a, nalazi se preko 20 antiizraelskih rezolucija, baš kao što se to događa redovito, svake godine.

Ovu je rezoluciju možda bolje promatrati kroz sve učestalije pozive SAD-a UN-u da počisti svoje dvorište ukoliko i dalje želi primati uplate od SAD-a. Glavni tajnik UN-a nedavno je bio i pod oštrom kritikom radi svoje uloge u programu "Nafta za hranu", a koji je služio i za financiranje terorizma na Bliskom istoku. Na meti kritika radi ignoriranja porasta antisemitizma našla se i Europa pa bi joj izglasavanje ove rezolucije moglo poslužiti za aktivniji angažman u bliskoistočnom mirovnom procesu.

UN-ovim HUMANITARNIM PROGRAMOM "NAFTA ZA HRANU" ZA IRAK POMAGANE I OBITELJI PALESTINSKIH TERORISTA

Konačno u javnost izlaze dokazi o tome da je Saddam Hussein novce, dobivene kroz UN-ov program "Nafta za hranu" preusmjeravao za plaćanje obiteljima palestinskih bombaša-samoubojica.

Naime, Odbor za međunarodne odnose američkog kongresa je, za zasijedanje u srijedu, 17. studenog 2004. pripremio dokumente u kojima se može pratiti trag milijunima dolara, namijenjenim iračkim civilima, a koji su završili kod obitelji palestinskih bomaša-samoubojica.

Istražitelji su Associated Pressu rekli da postoje dokazi o tajnim Husseinovim bankovnim računima u Jordanu na koje su stizale uplate mita stranih kompanija i pojedinaca, a koji su se, pod plaštom humanitarnog programa, bavili ilegalnim poslovima (Irak je bio pod UN sankcijama) s kojih su, onda, plaćane obitelji palestinskih terorista - najčešće po 25,000 dolara po obitelji poginulog terorista.

U srijedu će se, u središtu pozornosti naći francuska banka, koja je bila odgovorna za baratanje većinom novca iz UN-ovog programa.

Program "Nafta za hranu" započeo je 1996., a u svrhu pomoći Iračanima u nabavci hrane, ljekova i ostalih nužnih artikala, a kao posljedica UN gospodarskih sankcija, izglasanih nakon Zaljevskog rata 1991.

Međutim Hussein je ne samo zloupotrebljavao fondove,već je i skupljao novce od mita, koje su mu strane kompanije i pojednicni plaćali, kako bi se, pod plaštom ovog progama bavili aktivnostima ilegalnim u zemlji koja se nalazi pod UN-ovim gospodarskim sankcijama. Procjene govore o više od 21.3 milijardi dolara, dobivenih na takav način.

Irak je posjedovao tisuće tajnih bankovnih računa širom svijeta, uključujući njih preko 1,500 samo u Jordanu. Novci od mita, kao i oni dobiveni od ilegalne prodaje nafte Jordanu uplaćivani su, onda, u jordansku ekspozituru Rafidain banke, koja je u vlasništvu iračke vlade.

Prema izjavama zaposlenika Iračke Središnje Banke, i Banke Rafidain, bivši irački veleposlanik u Jordanu, Sabah Yassen, dizao je novce iz banke, kako bi uplaćivao obiteljima palestinskih bombaša-samoubojica i to u iznosima 15,000 do 25,000 dolara.

Prema palestinskim izvorima, Hussein je obiteljima palestinskih terorista, koji su poginuli, ili ranjeni u terorističkim akcijama, od početka Intifade (rujan 2000.) platio više od 35 milijuna dolara. Od početka Intifade, palestinski su teroristi izveli 117 samoubilačkih napada, u kojima su poginula 494 Izraelaca (ukupan broj izraelskih žrtava Intifade iznosi do sad preko 1000 poginulih).

AMOS OZ - KNJIŽEVNIK

Amos Oz izraelski je književnik, kibucnik, izraelski ljevičar i aktivist u izraelskom mirovnom pokretu Mir Sada. Amos Oz zalaže se za povlačenje Izraela u granice prije 6-dnevnog rata i uspostavu palestinske države.

Nisam ljubitelj nacionalnih država. One su, po mom mišljenju, oruđe, instrument, svakako neophodan instrument u danšnjem svijetu, ali ja u njega nisam zaljubljen. Bio bih mnogo sretniji da živim u svijetu sastavljenom od desetak civilizacija koje se međusobno prepliću, a od kojih se svaka razvija po vlastitom unutarnjem ritmu. Bez zastava, bez amblema, bez putovnica, bez himne… Samo, duhovna civilizacija vezana nekako za tlo na kojem je potekla, bez oruđa državnosti i bez instrumenta rata.

Mi Židovi smo prije više tisuća godina prošli kroz sve to. Moglo bi se čak reći da smo gotovo dvije tisuće godina nastupali na način koji smatram idealnim modelom civilizacije, bez smrtonosnih igračaka poput nacionalizma. Nacionalizam je, za mene, prokletstvo čovječanstva.

Međutim, bio je to solistički nastup samo jednog naroda. Nitko nam se nije pridružio, svi su ostali u publici. Neki su aplaudirali, drugi su se bacali kamenjem na izvođača, a poneko ga je nekad i ubijao. Ta predstava je završena Holokaustom. To više sebi ne možemo priuštiti.

Želio bih biti deseti u svijetu ili peti u neposrednom susjedstvu, koji će se pridružiti postnacionalističkom svijetu. Ali dokle god svi budu imali rešetke na prozorima i brave na vratima, tenkove i avione, zastave i himne, igrat ću tu prokletu igru prema njezinim prokletim pravilima, bez obzira da li mi se to sviđalo ili ne.

Prihvaćam ta pravila igre jer bismo se, bez oruđa državnosti, našli u smrtnoj opasnosti, ali ih prihvaćam samo do te točke.

AMOS OZ O REAKCIJAMA NA ZAPADU NA NJEGOVU KNJIGU "U ZEMLJI IZRAELA"

U svijetu je knjiga zaista dobro primljena, mada je, tu i tamo, bilo nesporazuma pa i zlouporaba. Teško se uspijevam, naprimjer, obraniti od pacifistčki nastrojenih intelektualaca na Zapadu, koji mi aplaudiraju i tapšu me po ramenu iz pogrešnh razloga. Ja jesam aktivni član izraelskog mirovnog pokreta, ali on nikada nije bio jednostavna replika američkog ili zapadnoeuropskog pacifističkog pokreta. Nijedan propadnik mirovnog pokreta שלום עכשו (Shalom Achshav / Mir sada) ne smatra da neprijatelj ne postoji, niti da se protiv Arapa borimo iz pogrešnih razloga.

Zatim, dijelove knjiga izvlačili su iz konteksta, da bi se dokazala ova, ili ona teza. Netko bi, npr., izvukao monolog izarelskog fašista kao dokaz da, eto, i Židovi mogu postati fašisti; drugi bi izdvojio rečenicu iz koje se zaključuje da se Izrael raspada i da nema budućnosti… Sve su to, naravno, budalaštine. Kao kada bi netko, čitajući Dostojevskog, ili Čehova, zaključi da su Rusi strašan narod. Ili kada bi netko iz nekog Marquezovog romana izvukao zaključak da je Latinska Amerika. izgubljena…

ZABORAVLJENI MILIJUNI - ŽIDOVSKE IZBJEGLICE IZ ARAPSKIH ZEMALJA

Cijeli svijet poznaje problem palestinskih izbjeglica, čiji se neriješeni status uvijek navodi kao jedno od ključnih pitanja u rješavanju "bliskoistočnog problema". Istovremeno, isti taj svijet, već 56 godina ignorira židovski egzodus iz arapskih zemalja u 20-om stoljeću. Danas postoje dvije organizacije, u sklopu UN-a, koje se bave problemom izbjeglica. Jedna od njih je UNRWA, koja se bavi isključivo palestinskim izbjeglicama. Druga je UNHCR, njezin zadatak je briga o svim ostalim izbjeglicama na svijetu. O sudbini milijun Židova, izbjeglih iz arapskih zemalja, malo se zna, i nikada se ne govori. Zašto? Da li je razlog tome, činjenica da Židovi NIKADA nisu tražili pomoć od UN-a? Ili činjenica da ih se ne prisiljava da sjede u izbjegličkim logorima 56 godina?

1945. godine u arapskim državama živjelo je oko 950.000 Židova. Danas ih ima manje od 2.000.U nastavku donosimo prijevod dokumenta, upućenog komisiji za ljudska prava, Ujedinjenih Naroda:


E/CN.4/Sub.2/2002/NGO/26
29 July 2002
COMMISSION ON HUMAN RIGHTS
Sub-Commission on the Promotion
and Protection of Human Rights
Fifty-fourth session
Item 4 and 5 of the provisional agenda

ECONOMIC, SOCIAL AND CULTURAL RIGHTS
PREVENTION OF DISCRIMINATION

Written statement* submitted by the World Union for Progressive Judaism, a non-governmental organization on the Roster

The Secretary-General has received the following written statement which is circulated in accordance with Economic and Social Council resolution 1996/31.

[10 July 2002]
______________
*This written statement is issued, unedited, in the language(s) received from the submitting non-governmental organization(s).


GE.02-14420


Židovske izbjeglice iz arapskih zemalja-Zaboravljeni milijuni

1. U kroničnoj blisko-istočno tragedoji, u kojoj je glavni kamen spoticanja, uvijek bilo pravo na povratak i kompenzaciju, arapskih izbjeglica iz Palestine, došlo je vrijeme da se medjunarodna zajednica prisjeti i ostalih žrtava- zaboravljene milijune židovskih izbjeglica iz arapskih zemalja.

2 1945. godine, živjelo je 140,000 Židova u Iraku; 60,000 u Yemenu i Adenu; 35,000 u Siriji; 5,000 u Libanonu; 90,000 u Egiptu; 40,000 u Libiji; 150,000 u Alžiru; 120,000 u Tunisu; 300,000 u Maroku,uključujući Tangiers (ukupno 940,000, uz dodatnih 200,000 u Iranu i Turskoj.)Od ukupno 1,2 milijuna, preostalo je manje od 40,000.U arapskim zemljama(ne računajući Iran i Tursku) ukupan broj je manji od 2,000.
Prije pedeset godina taj broj je iznosio oko milijun.U 20-om stoljeću, tisuće židovskih muškaraca, žena i djece, mladih i starih, bili su brutalno masakrirani u Iraku,Siriji,Egiptu,Libiji,Adenu i Magrebu.(često pod britanskom ili francuskom kolonijalnom vladavinom), isto tako i u Palestini za vrijeme britanskog Mandata.

3. Kako su ove zemlje postale Judenrein ("očišćene" od Židova) od početka 40-ih godina, govori članak, "Židovi u samrtnoj opasnosti u svim muslimanskim zemljama", objavljen u New York Timesu, 16. svibnja 1948. (nedavno izdana knjiga sadrži dodatne detalje:( vidi Malka Shulewitz (ed.), The Forgotten Millions. The Modern Jewish Exodus from Arab Lands (1999).)

4. U njenom zadnjem istraživanju "Islam and Dhimmitude. Where Civilizations Collide" (2002) (www.dhimmi.org), Bat Ye'or se poziva na članak iz Timesa i citira poziv Predsjednika Svjetskog Židovskog Kongresa(WJC), dr.- a Stephena Weissa, to the U.S. Secretary of State, George-u Marshall-u, 18. siječnja, 1948.
"Izmedju 800,000 do milijun Židova na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi, ne računajući Palestinu, su u 'velikoj opasnosti od uništenja' od strane Muslimana, potaknutih na sveti rat zbog plana o podjeli Palestine.(...) Nasilje, izvedeno i planirano, koje je jasno usmjereno na potpuno uništenje Židova, predstavljaju genocid , koji je , prema rezolucijama Glavne Skupštine, zločin protiv čovječanstva." (pp.175-76)

5. Nedavni primjer takvog nasilja je bombaški napad na drevnu al-Ghariba sinagogu u Djerbi u Tunisu,11.travnja 2002., od strane Al-Qaide. Iako su tuniške vlasti tvrdile da je riječ o nesretnom slučaju, naposljetku su priznale da je riječ o kriminalnom činu, nakon što su vlasti Njemačke (10 od 17 mrtvih su bili njemački turisti, a mnogi su bili teško ranjeni) zahtijevale punu istragu.Nedavno je govornik Al-Qaide preuzeo odgovornost. Tuniska židovska zajednica danas broji oko 1000 članova, ostatak ostataka ove biblijske zajednice sa korijenima u drevnoj feničanskoj prošlosti. Kao i 99% Židova prije njih, većina će napustiti Tunis.

6. Pogromi i proganjanja, te strah za budućnost, redovito su prethodili masovne izgone i ekspulzije Židova, čiji su preci živjeli na tim područjima od pamtivijeka, puno prije ponovljenih valova arapskog osvajanja i okupacije, s početkom u 7. stoljeću.

7. Više od 650,000 židovskih izbjeglica bile su integrirane u malih izraelskih 20,000 km2, počevši od 1950-ih, čak i kada je zemlja bila u opasnosti od uništenja od strane susjednih zemalja Arapske Lige, koje su preko 40 godina odbijale Plan UN-a za podjelu Palestine od 1947. godine. Dodatnih 300,000 židova našli su sklonište i novu domovinu u Europi i Americi.

8. Otprilike polovina od 5 milijuna Židova u Izraelu-čija je ukupna populacija čini oko 6,2 milijuna, od kojih su otprilike 20% Arapi, Druzi i Beduini - sastoji se od ovih izbjeglica i njihovih potomaka, koji nisu primili nikakvu humanitarnu pomoć od Ujedinjenih Naroda, i koji je nisu ni tražili. Bile su to svjetske židovske zajednice, tek izišle iz Holokausta, koje su zajedno s Izraelom radile na toj integraciji.

9. Ipak, bilo je to odbijanje medjunarodnog legaliteta od strane Arapske Lige 1947-48., koje su desetljeće za desetljećem, u neuspješnom pokušaju za uništenjem Države Izrael, koje je dovelo do katastrofe palestinskih Arapa. Bilo kakav pokušaj za integracijom ovih izbjeglica (kojih je 1948 bilo oko 550.000, iako se često citira brojka od 750,000) u bilo koju od 21 arapske države, smatrano je prevelikom žrtvom, usprkos njihovim ogromnim naftnim resursima.

10. U Jordanu, koji sačinjava 77% Palestine, priznate od strane Lige Naroda, 1922., desetke godina iprovođena je samo djelomična integracija.U potpunosti ignorirajući čl.15 Mandata, Velika Britanija je 1922. zabranila Židovima da žive ili kupuju zemlju, istočno od rijeke Jordan.Ovu odluku, ratificirao je jordanski parlament, u svom "zakonu br. 6 ;čl.3" od 3.travnja 1954, reaktiviran "zakonom br.7; čl. 2" od 1. travnja, 1963. u kojem stoji da bilo koja osoba može postati državljanin Jordana, ako nije Židov. Nakon što je Jordan potpisao mirovni sporazum s Izraelom, 1994., ovaj Judenrein zakon je ostao na snazi.

11. Orwellova rečenica 'Svi su jednaki, samo su neki više jednaki od drugih' - može se primijeniti na izbjeglice, jer su neke izbjeglice, doista, jednakije od drugih. Ali, zaboravljeni milijuni, židovske izbjeglice iz arapskih zemalja, nisu primile pomoć UN-a, niti su, preko pola stoljeća, držani u izbjegličkim logorima, uzgajajući beznađe i frustraciju, te kulturu mržnje i smrti. Orwellova rečenica bi se mogla primijeniti na milijune izbjeglica, na svim kontinentima, raseljenih u mnogim tragičnim konfliktima u 20-om stoljeću.

12. Velika preseljenja stanovništva, posljedica ratova ili iz političkih razloga, su karakteristika povijesti čovječanstva, posebice na islamskom Orijentu.Deportacije, eksproprijacije i masovni izgoni-Židova, kršćana i ostalih domorodačkih naroda-ponavljali su se kroz dugu povijest "dhimmizacije", uključujući i Palestinu. Poželjno je pronaći pravi uzrok ovog "selektivnog pamćenja", toliko povijesno pogrešnog, koje sustavno izdvaja i spominje arapske izbjeglice iz Palestine, ali ne i zaboravljene milijune-židovske izbjeglice iz arapskih zemalja.

13. Rezolucija 242, Vijeća Sigurnosti od 22. studenog, 1967. (u potpunosti odbijena od strane Khartoum Arab Summit Conference, sa geslom: "ne miru s Izraelom, ne priznanju Izraela, ne pregovorima s Izraelom ne kompromisu po pitanju palestinskih nacionalnih prava"), odnosi se i na pravedno rješenje problema izbjeglica; time eksplicitno uključujući i židovske izbjeglice iz arapskih zemalja, kao i arapske izbjeglice iz Palestine.

14. Teškoće i patnje velike većine židovskih izbjeglica iz arapskih zemalja, kao i gubitak neprocjenjive imovine i kulturnog nasljedstva, koje seže tri tisuće godina unatrag, nikada nisu uzete u obzir u UN-u.Došlo je vrijeme da se ova velika nepravda postavi u kontekst, pravednog svjetskog rješenja trajne blisko-istočne tragedije.


15. World Union for Progressive Judaism appeals to the Sub-Commission, and other appropriate UN bodies, to consider urgently the rights of these ancient Jewish minorities: (a) in relation to Mr. Asbjorne Eide's forthcoming final report at its fifty-fifth session (2003); and (b) in relation to the working paper by Mr. Paulo Sérgio Pinheiro on the return of refugees' or displaced persons' property.

Zaboravljene izbjeglice...

7 MITOVA O "PALESTINCIMA" (originally posted by Abu Jamezdin)

Postoje brojni mitovi o "Palestincima", pozabaviti ću se sa 7 najvećih. Koristim najviše arapske izvore, i ponekad zapadne, i to one koji su vrlo nenaklonjeni Izraelu i Cionizmu, bez da ulazim u prevelike povijesne analize (kao, npr, pitanje, kada je to Jeruzalem bio prijestolnica bilo koje muslimanske države, ili kada je to postojala neka država ili regija pod imenom Palestina pod muslimanskom vlasti, i slično).

Mit 1: Palestinci su narod

Palestinski narod u Palestinskim sluzbenim dokumentima:

Palestinci kao narod se prvi put spominju 1968., u povelji PNC. U prijašnjoj verziji, iz 1964, se nazivaju "Palestinski Arapi" ili "Palestinska zajednica", dio arapskog naroda i svoje pravo na samoodredjenje svode na želju da "Palestina" bude dio panarapske drzave. Tek se u verziji iz 1968 vide prvi tragovi ideje palestinskog naroda, ali i dalje kao dio pan-arapskog programa. Sa takvim nacionalnim aspiracijama, imaju isto pravo na samoodredjenje kao i bosanski i hrvatski Srbi, tj, svoje pravo na samoodredjenje su ostvarili vec u 22 arapske drzave. Cak i verzija iz 1968 pocinje rijecima:

Palestine is the homeland of the Arab Palestinian people; it is an indivisible part of the greater Arab homeland, and the Palestinian people are an integral part of the Arab nation.

Palestinski narod u povijesti

Ne postoji niti jedan primjer palestinskog vjerskog ili političkog vodje, umjetnika, znanstvenika, umjetnickog djela ili bilošega drugog prije 1968 koje bi ukazalo na ikakav specifični palestinski identitet, nacionalne aspiracije, patriotizam ili bilo sta slično. Jednostavno, ne postoji NITI JEDAN takav primjer. NADA. Većina današnjih Palestinaca su potomci "gastarbeitera" iz arapskih zemalja. Arapska emigracija izmedju 2 svjetska rata je bila daleko veca od židovske, kao sto su primijetile, Hope-Simpson komisija; britanski guverner Sinaja 1922-1937 je primjetio o arapskoj ilegalnoj emigraciji:

This illegal immigration was not only going on from the Sinai, but also from Transjordan and Syria, and it is very difficult to make a case out for the misery of the Arabs if at the same time their compatriots from adjoining states could not be kept from going in to share that misery.

Peel komisija je primijetila 1937:

Shortfall of land is due less to the amount of land acquired by Jews than to the increase in the Arab population.

Mit 2: Palestinci su starosjedioci u Zemlji Izraela

Palestinci se sami ne mogu složiti o svojem porijeklu. Na istom palestinskom propagandnom web siteu mozete naci da su palestinci potomci:
a) Biblijskih Filistejaca
b) Biblijskih Kanaanicana
c) Da je biblijski Ishmael, sin Abrahamov, njihov predak.

Niti povijest na službenom web siteu PLO UN misije ne spominje Palestince kao narod, osim "zanimljive" tvrdnje da su neki famozni Palestinci (koji su bili pogani) boravili na području u vrijeme Isusa i da su pola apostola bili Palestinci. Sto se babi snilo...

"Palestinci" ne mogu biti potomci Filistejaca, Kanaanaca i Ishmaela, niti istovremeno niti pojedinacno. Filistejci su egejski narod, vjerojatno potomci Minoanaca, izbjeglice sa Krete. Ime Filistejci (hebr. plishtim, dolazi od korjena p-l-sh) nije egejskog porjekla nego stari hebrejski naziv za strane osvajace koji se i upotrebljavao u Abrahamovo vrijeme za neki drugi narod koji je nastanjivao Sinajski poluotok, tako da, zapravo, savršeno odgovara modernim Palestincima, ali je povijesno netočno. Uostalom, sami sebe Filistejci nikad nisu nazivali Filistejcima, to je derogativan biblijski termin. Zvali su se Minoanci, dolsli su sa Krete, hebrejski Kaftora, ili staroegipatski Keftiu.

Filistejci, i ostaci ostataka tadasnjih bliskoistočnih naroda, poput Kanaanićana, Ismaelićana, Edomićana (Idumejaca), itd, su nestali u vrijeme kralja Sanheriba koji je raselio sve narode pod svojom vlasti kako bi uništio mogućnost pobune. Manja grupa Židova, pripadnici plemena Jehuda, dijela plemena Levi i Binjamin su se vratili u svoju domovinu u vrijeme kralja Koresha (Cyrusa), prezivljavanje kao naroda je bilo ravno čudu prezivljavanja Židova kao naroda u zadnjem progonstvu koje je trajalo 2000 godina, i završilo tek 1948.

U međuvremenu je zemlja bila prazna, a na mjesto starosjedioca su naseljeni narod Kutim, pretke danasnjih Samaritanaca, koji su primili Toru kao vjeru zemlje Izraela. Samaritanaca danas ima oko 150 u okolini Shehema (Nablusa) i još dvjestotinjak u Izraelu, tako da nema govora ni da su danasnji "Palestinci" potomci Kutim.


Mit 3: Postoji zemlja koja se zove Palestina

Ime Palestina su izmislili Rimljani u 2. stoljeću n.e., preuzevši ime nestalog naroda, Filistejaca, kao kaznu za židovsku pobunu. Arapsko ime Filestin je derivacija iz latinskog naziva, "Palestina", a dosta je znakovito da oni sami ne mogu izgovoriti rijec Palestina, u arapskom jeziku ne postoji slovo "P", pa izgovaraju ili kao "falestina" ili kao "balestina", ili u arapskoj verziji, "filestin"; niti ta riječ postoji u Kur'anu, što je jedinstven primjer u arapskom jeziku.

Osim već navedenog u obje PNC povelje, najbolja ilustracija će biti kroz par citata "palestinskih" vodja:

We consider Palestine as part of Arab Syria, as it has never been separated from it at any time. We are connected with it by national, religious, linguistic, natural, economic and geographical "bonds".

(Prvi kongres muslimansko kršćanske asocijacije, u veljači 1919).

There is no such country [as Palestine]! 'Palestine' is a term the Zionists invented! There is no Palestine in the Bible. Our country was for centuries part of Syria.

(Auni Bey Abdul-Hadi, lokalni arapski vodja u obracanju Peel komisiji, 1937.)

Palestine was part of the Province of Syria...politically, the Arabs of Palestine were not independent in the sense of forming a separate political entity.

(Predstavnik višeg arapskog komiteta u obraćanju Vijeću sigurnosti UNa, u svibnju 1947.)

It is common knowledge that Palestine is nothing but southern Syria.

(Ahmed Shuqeiri, kasnije prvi predsjednik PLO-a, u obraćanju Vijeću sigurnosti UN-a)


Mit 4: Palestinski muslimani i kršćani su ujedinjeni

Od 1948., područje prolazi nasilnu islamizaciju. U Betlehemu je 1948. godine bilo preko 70% kršćana, a danas ih ima jedva 20%, u Ram Alli je bilo nesto manje od 50%, danas je jedva 5%. U istom razdoblju, unutar države Izrael, arapska kršćanska populacija je narasla za 400%. Prije par godina je bila zadnja velika afera na tu temu, kada su muslimani u Nazaretu počeli bespravno graditi džamiju preko puta Bazilike Navještenja. Izraelska vlada se nije miješala zbog straha od muslimanskog nasilja. Tek nakon zeštokog protesta Vatikana, gradnja sporne džamije je zaustavljena i sagradjeni dijelovi su srušeni.


Mit 5: Izrael je protjerao 4 000 000 Palestinaca

Prema izviješću UN-ovog pregovarača iz 1949. godine, izbjeglo je 472,000 Arapa, od kojih je 360,000 trebalo pomoć; ostali su bili bogati zemljoposjednici koji su većinu vremena živjeli u Egiptu, Siriji ili Libanonu. Hajj Nimer el-Khatib, vodja arapskog nacionalnog komiteta u Haifi je izjavio o Jordanskim vojnicima:

They robbed individuals and homes. Life was of little value, and the honor of women was defiled. This state of affairs led many [Arab] residents to leave the city under the protection of British tanks

Glubb Pasha, zapovjednik jordanske arapske legije je izjavio:

Villages were frequently abandoned even before they were threatened by the progress of war.

Američki generalni konzul u Haifi, Aubrey Lippincott je napisao 22. travnja 1948.:

Local mufti-dominated Arab leaders [were urging] all Arabs to leave the city, and large numbers did so.

The Economist 2. listopada 1948 pise:

Of the 62,000 Arabs who formerly lived in Haifa not more than 5,000 or 6,000 remained. Various factors influenced their decision to seek safety in flight. There is but little doubt that the most potent of the factors were the announcements made over the air by the Higher Arab Executive, urging the Arabs to quit....It was clearly intimated that those Arabs who remained in Haifa and accepted Jewish protection would be regarded as renegades.

Time o bici za Haifu, 3. svibnja 1948 piše:

The mass evacuation, prompted partly by fear, partly by orders of Arab leaders, left the Arab quarter of Haifa a ghost city....By withdrawing Arab workers their leaders hoped to paralyze Haifa.

Sirijski premijer 1948-'49., Haled al Azm, u svojim memoarima kaže:

Since 1948 we have been demanding the return of the refugees to their homes. But we ourselves are the ones who encouraged them to leave. Only a few months separated our call to them to leave and our appeal to the United Nations to resolve on their return

George Hakim, grčko-pravoslavni biskup Galileje je izjavio Beirutskim novinama Sada al Janub 16. kolovoza 1948:

The refugees were confident their absence would not last long, and that they would return within a week or two

i

Their leaders had promised them that the Arab Armies would crush the 'Zionist gangs' very quickly and that there was no need for panic or fear of a long exile.

Near Eastern Broadcasting Station, 3. travnja 1949 je prenijela vijest:

It must not be forgotten that the Arab Higher Committee encouraged the refugees' flight from their homes in Jaffa, Haifa and Jerusalem.

Jordanski časopis Falestin (Palestina) je pisao 19. veljače 1949:

The Arab States encouraged the Palestine Arabs to leave their homes temporarily in order to be out of the way of the Arab invasion armies.

Jedan izbjeglica je izjavio jordanskom časopisu Al Difaa, 6. listopada 1954:

The Arab government told us: Get out so that we can get in. So we got out, but they did not get in.

Habib Issa je izjavio novinama Al Hoda, 8. lipnja 1951.:

The Secretary-General of the Arab League, Azzam Pasha, assured the Arab peoples that the occupation of Palestine and Tel Aviv would be as simple as a military promenade.

He pointed out that they were already on the frontiers and that all the millions the Jews had spent on land and economic development would be easy booty, for it would be a simple matter to throw Jews into the Mediterranean....Brotherly advice was given to the Arabs of Palestine to leave their land, homes and property and to stay temporarily in neighboring fraternal states, lest the guns of the invading Arab armies mow them down.

Čak je i Jordanski kralj, Abdullah I (djed sadašnjeg kralja) optužio Arape za problem izbjeglica:

The tragedy of the Palestinians was that most of their leaders had paralyzed them with false and unsubstantiated promises that they were not alone; that 80 million Arabs and 400 million Muslims would instantly and miraculously come to their rescue.

Mit 6: Palestinci samo žele svoju državu na području Judeje i Samarije (tzv. zapadne obale Jordana) i Gaze koja bi živjela u miru sa svojim susjedima

Povelja PNC iz 1968 (trenutno na snazi) kaze:

Article 2: Palestine, with the boundaries it had during the British Mandate, is an indivisible territorial unit.

To uključuje današnji Izrael, Jordan, Judeju, Samariju i Gazu. Očigledno PLO ima teritorijalne aspiracije i prema Izraelu i prema Jordanu.

Arafat se više puta izjasnio o tome. Nakon uspostavljanja države "Palestine", namjeravao je destabilizirati Jordan, preuzeti vlast i priključiti ga "Palestini", slično napraviti i sa Libanonom, Egiptom i Sirijom. Imao je ambiciju postati vodja pan arapske mega države, san koji su dijelili sa njim egipatski predsjednik Nasser, Sadam Hussein i Hafez el Assad iz Sirije, jasno, svaki od njih je maštao o pan arapskoj drzavi pod svojim vodstvom. Nasser i Hussein su jos imali malo realističnije sanse, Assad ne baš, ali kod Arafata je to bila čista megalomanija, koja graniči sa kompleksom Mesije.

Članak 24, povelje iz 1964 kaže:

This Organization does not exercise any territorial sovereignty over the West Bank in the Hashemite Kingdom of Jordan, on the Gaza Strip or in the Himmah Area.

To su područja za koja tvrde da jedino prema njima imaju teritorijalne aspiracije.

Abu Mazen je prošli tjedan izjavio da je prema njemu, osnova za pregovore UN-ov plan particije iz 1947, prema kojoj bi Palestincima pripala Jafa, Haifa, Ber Sheeva, vecina Galileje, itd. Arapi nikada nisu prihvatili plan particije, isto tako nisu prihvatili niti jednu rezoluciju UNa, na koje se danas pozivaju, 242, 196 i slično, do usvajanja faznog plana, usvojenog na 12. sjednici PNC, 9. lipnja 1974. Fazni plan je još uvijek na snazi kao program rada PLO-a. I nakon potpisivanja mirovnog ugovora u Oslu, Arafat je nastavio referirati na fazni plan u interviewima više puta. Npr, u intreviewu egipatskoj televiziji Orbit TV, 18 travnja 1998, "dobitnik nobelove nagrade za mir" je izjavio:

In 1974, at the Palestinian National Council meeting in Cairo, we passed the decision to establish national Palestinian rule over any part of the land of Palestine which is liberated.

Mit 7: Arafat je demokratski izabran vodja "Palestinaca"

Arafat, kao i skoro svaki moderni arapski diktator, je došao na vlast uz pomoć nasilja, kao i njegov predak i ideoloski idol, ratni zločinac i osnivač Handžar divizije, Hajj Amin Husseini.

Na unutarnjim izborima u Fatahu, pred "izbore" 1996, izabrani su ljudi koji baš nisu bili po volji Arafatu. Naprosto je bacio listu u smece i sastavio svoju bez da se konzultirao sa bilo kim. Jedini protukandidat na predsjedničkim izborima koji su usljedili je bio 72 godisnji socijalni radnik, Samiha Khalil, koji je šokirao zapadne medije "izvrsnim rezultatima", naime, dobio je 9.2%.

Rezultati jesu stvarno bili iznenadjujuci. Arafat je u tjednu pred izbore dobio 9 sati vremena na televiziji i radiju, a Khalil svega jedan put 45 minuta, i to malo pred ponoć. Peace Watch grupa je sastavila izvještaj u kojem se žale na nasilje i prijetnje kojima se Fatah služi kako bi zastrašili političke protivnike. Na primjer, kada je jeruzalemski časopis, Al Quds, objavio priču o Arafatovom sastanku sa grčko-pravoslavnim patrijarhom na 8. stranici, Fatahovi revolveraši su se pojavili u uredu i prijetili uredniku, Maher al-Alamiju, da priču mora staviti na 1. stranicu. Kada je odbio, oteli su ga i držali 6 sati, dok nije pristao. Što se dešavalo u tih 6 sati, nije poznato. Al Alami se nikad nije usudio to nikome ispričati. Bivši šef CIA, Jim Woolesey je izjavo o "izborima":

Arafat was essentially elected the same way Stalin was, but not nearly as democratically as Hitler, who at least had actual opponents.

To su bili prvi i zadnji izbori. Od onda drugih izbora nije bilo.


PNC povelja iz 1964

PNC povelja iz 1968

"Povijest Palestine" sa web sitea Palestinske misije u Ujedinjenim Narodima

PLO Fazni Plan